Ivan Kožarić: Optimistička okomica

„Uvijek pred javnost izlazim s istinom. Ja sam gol, ne skrivam ništa. Predajem sve što mi se intimno događa“. Ovo je jedna od starih, ali još uvijek važnih i nadasve aktualnih misli vodilja akademika Ivana Kožarića, u skladu s kojom već duže vrijeme izlaže samo najrecentnija ostvarenja.

Od početka je afirmirao nekonvencionalne oblike likovnog izričaja i razvijao nov umjetnički senzibilitet, dosljedan autorski rukopis, askezu i spiritualnost te otklon od slike kao estetskog predmeta. Sustavno se očituje da je umjetnost samo daljnja etapa permanentna duha ikonoklazma, antiautoritarnosti, čak i anarhizma koji traje u samoj jezgri onih raspoloženja koja su u modernoj umjetnosti bila njezina najdragocjenija osobina.

Kompetentan i siguran, Kožarić voli izravnost i spontanost, sve njegove radove odlikuje zbijenost, konciznost, jasnoća i konstruktivnost te čistoća, ne računa na razvučenost i rasutost oblika, mogućnosti korekcije ni uljepšavanja. S uistinu minimalnim sredstvima, dinamički usmjeren ka jednostavnosti iz koje slutimo ili ćutimo složena iskustva, zapravo s gnomskom jezgrovitošću, duboko i autentično zaokupljen svojim idejama, precizno i jasno i sigurno – sa samo jednim odlučnim potezom – ostvaruje maksimalnu vizualnu i uopće umjetničku poruku, bogatu asocijacijama i metaforama, raskošnu u značenju. Isposnički redukcionizam na jednoj i maksimalnost umjetničke poruke na drugoj strani, konstante su u svekolikom Kožarićevu umjetničkom djelovanju koja datira od prvih njegovih uradaka. Skromnost materijala, suzdržana gesta i jednostavnost oblika obrnuto je proporcionalna poetskoj i metaforičkoj sugestivnosti koja iz njegovih crteža zrači. U naizgled nereferencijalnim apstraktnim i apstrahirajućim oblicima skriva se cijelo bogatstvo asocijacija i simbolike, a nerijetko i složenih narativnih evokacija. To je jednostavno važan dio njegove svekolike umjetničke vokacije, koji će braniti i pred najvećim iskušenjima.

U dugom umjetničkom radu razvio je posebnu sposobnost brze reakcije, svježe improvizacije, zgusnute koncentracije, pa je velik broj ostvarenja izradio u tehnici crteža, akvarela i gvaša. Kožarićev crtež oduvijek je bio neovisan o ostalim medijima u kojima se izražavao; naravno, oni potječu iz istoga kožarićevskog svijeta, ali stroga i izravna veza među njima ne postoji. Crtež također nikad nije zamišljen ni ostvaren kao izraz pripremnog nacrta ili stadij zabilješke, nego je obilježje specifična umjetničkog htijenja – pojava forme na crtežu istodobno je i njegov rezultat.

U atelijeru smo ovaj put zatekli platna i crteže na papiru vrlo delikatne i profinjene manualnosti, koji su rezultat pribrana i senzibilna rada rukom. Oštri, dinamični potezi boje dominiraju na svijetloj podlozi. Na crtežima je jednostavan motiv, "univerzum u malom", okomica, čvrste, sabijene jezgrovitosti koji omota u plašt poetičkog minimalizma.

To je uspravljena vertikala, jednostavna okomita crta, zatvorena, ugniježđena, učvršćena u jednom potezu, čiju spiritualnost i čistoću Kožarić – vođen tankoćutnošću, instinktivnim kvalitetama predočavanja i pronicljivosti – očito dobiva spontano, energično, jednopotezno, s minimumom intervencije, neopterećeno, bez pretenzija i, u hipu, a koja ga, kao blizak mu, prisan i trajan motiv prati najveći dio umjetničke karijere, i to kao zamjenska istoznačnica za čovjeka i pokriće njegove sudbine.

Analiza ikonografskih elemenata na ovim crtežima očituje Kožarića kao umjetnika sintetičkog poimanja znaka, autora koji i jednostavnom okomicom uspijeva odrediti i zacrtati svu kompleksonost odnosa čovjeka i svijeta u njemu i izvan njega. Njegova uspravna crta sadrži kvalitete gotovo istočnjačke kontemplacije i mjeru koja je dostatno obuhvatna da ponese težinu svake moguće poruke, približava se soumi i zen kaligrafiji, gdje jedan vizualni znak istodobno posjeduje likovnu čistoću i nabitost semantičkog potencijala. Kožarićevska okomica primjer je neposrednosti izravna obraćanja motritelju, maksimalne koncentracije, koherencije difuznoga, meditativnosti, zenovske sažetosti, neponovljiva misterija trenutka u sintetičnosti prizora, vitalnosti, aktivnosti, nepresušne stvaralačke energije, ali – premda je, formalno gledano, oslobođena realnosnog konteksta – i paradigma za trajanje, ljudsku okomicu u vjekovnome povijesnom i svakom drugom nevremenu, vertikalna rasta energije, eksplozivna dinamizma, pokrenutosti, simbol je realizacije kožarićevskog potencijala i potpuno oslobođena kreativnog zamaha komprimirana u jednostavnom potezu, u tankoj crti koja se svojom slabašnom masom opire o tlo, individualne simbolike i asocijativnosti, bitnih odrednica njegova svekolika umjetničkog poslanja, u kojemu je uvijek imanentna doza meditativnosti, metafizičnosti i profinjene poetičnosti, utišane čulnosti, nikada tu nema mentalne zabrtvljenosti. Zbog tih kvaliteta ovaj sjajni autor lako uspostavlja prisan odnos s motriteljem.

Okomice i ono što Kožarić prede oko njih, ljubomorno čuvaju osobine subjektivna senzibiliteta kao posljednjeg i najdragocjenijeg uporišta umjetnika u kriznim i oskudnim prilikama poput današnjih. Okomica je čovjekova osovina, usmjerena k nebu, znak njegove uspravnosti, zaleta i uzleta, i ona je apsolutna. U ovim isposničkim potezima naglašena je komponenta bestežinskog, lepršanja, odljepljivanja od tla i težine sile teže koja je želi prizemljiti. Poslije oko okomice umjetnik gdjekad razvija – redovito u okruglim formama – rascvjetan ili na drugi način životan i bujan motiv, nerijetko razlistano stablo ili bor, nešto životodajno, dugovječno, čiji klorofil nikada ne zgasne. U gustoj kaligrafiji u snop spojenih i unakrsno isprepletenih lijana osjeća se snaga i energija.

Nastavši u delikatnosti i krajnjoj ležernosti manualnog izvođenja, crta se – u svojoj aristokratskoj vitkosti, eteričnosti i beztežinskoj eleganciji – pretvara u izjasnidbeno-deklarativnu činjenicu i motritelju nudi za slojevita iščitavanja i razotkriva unutarnje prostore umjetnikove ličnosti. U Kožarićevoj simboličko-filozofskoj projekciji okomica ima esencijalno značenje – sugestivan je simbol aktivizma postojanja, kontinuiteta, obnavljajuće energije prirode i duha, tijeka, vitalnog bila, životnog poriva, metafora je za pobjedu, vitalnost, pokretljivost, stremljenje prema vrhu ma što vrh značio, neprekinuti uzlaz, uzgon i rast, mobilnost moderna čovjeka i dinamičan tijek suvremena života, genezu, rađanje, trajno širenje, napredak, bujanje, usložavanje, povezivanje, prohod, relaciju, komunikaciju…, ali i incident, eksces, izgred…. "Ljudi su fragilna i ranjiva bića i potrebna je strašna energija da bi ostali na nogama", govorio je Alberto Giacometti. Pored svega rečenog, okomica, kao metafora, bila bi ono što identitet čini koherentnim.

Vertikalna os – bilo kao jedini motiv ili kombinirana s još ponekim sadržajem, uglavnom stiliziranim – simbolizira snagu muške plodnosti, ona je uzgon čovjekove kralježnice i kanal kojim protječe kozmička, životna i duhovna energija, ona je snaga kuće, veza između neba i zemlje, oslonac života i društva, u osnovi čega se mogu prepoznati i jasne erotske konotacije. I okrugle formi krošnji, kruništa nosivih vertikala, koje Kožarić plete oko okomica u našem opažanju izražavaju ideju plodnosti – po vulgarnim psihologističkim tumačenjima zemlja, ženske dojke i većina plodova su okrugli.

Okomica ima svoju duboku simboliku – dok vodoravnica simbolizira trošnu horizontalu ljudskog pada, okomici se svatko upućuje i ona veliča uspravljenost svakog bića. Motiv nije uvijek rebus, nego je nerijetko i predtekst za bavljenje dubokom introspekcijom, spoznajom vlastite esencije, egzistencijalna šifra, psihogram. U Kožarićevoj individualnoj mitologiji okomica ima važno mjesto – čest je ikonografski motiv crteža kojemu se desetljećima sporadično vraća – i njezinom aluzivnom oblikovnom tvarnosti autor morfološki razgovijetno govori mnogo toga važnoga o sebi, amblem je to u kojemu su sublimirana njegova određena subjektivna psihička stanja, ali i ikonografska konstanta pomoću koje on potpunije izražava sebe i prostor u kojemu se zbiva ljudska egzistencija i gdje biće očituje najskrovitiju, najskriveniju bit. Ona je ne samo primjer znaka koji proniče u najčišći jezik plastičke komunikacije, nego i redukcionistički fenomen kojim autor može očitovati i najiznijansiranije emocije. Kod Kožarića je to nadasve simbolički amalgam kružnoga životnog toka, optimistička projekcija sveobuhvatosti životnog toka.

Dok se u mladosti, ali i poslije u srednjim godinama – kao autentičan umjetnik – borio s pesimističkim stanjima duha, zacijelo vezanim za osjećaj krhkosti egzistencije, bačenosti u svijet, odsustva esencijalnosti i propitivanje tog nedostatka, zapravo s osjećajem tragičnosti života koji je izrastao iz duboke čežnje za srećom, dok je osjećao egzistencijalnu zebnju, vrlo intenzivno, introverzno i tjeskobno čuvstvo, nemir, tjeskobe i frustracije, s nezadovoljstvom zloćudnim svijetom i s vremenom u kojem živi, izvješćujući o vlastitoj napetosti egzistencije, o sebi kao nezadovoljnoj jedinki, pa i bez potvrde iz okoline o tome koliko vrijedi ono što stvara – na Kožarićevim crtežima linija transcendira tjeskobu i sumorno se spuštala/obrušavala iz gornjega lijevog prema donjem desnom uglu slikanog polja, postavši tako primjer transcendentalne redukcije fenomena patnje.

Liniju koja se strmoglavo obrušava iščitasmo kao zamjensku istoznačnicu za pokriće čovjekove hude sudbe, personifikaciju, vizualnu transpoziciju zla, ništavila i groteske, individualnu metaforu patnje. Kroz tu afektuoznu metaforu – kojom se bolno evidentira umjetnikovo samotništvo, uznemirenost zbog nepriželjkivana svijeta u kojemu se bez vlastita pristanka obreo i čovjekova položaja u njemu, autor očituje duhovnu napetosti i sebe kao neostvaren entitet i identitet. Na tragu egzistencijalno-temporalnih intuicija umjetnikov interes preusmjerio se, dakle, na pojedinačnu, egzistencijalnu dimenziju čovjeka. Spuštajuća linija najvećma se referira na tragične aspekte ljudskog postojanja, tjeskobu i socijalnu skepsu. Kožarićev svjetonazor formirao se u epohi "tragičnoga poetskog podteksta", pojave duhova apsurda kasnoga egzistencijalizma, u korak s teškim egzistencijalna pitanjima njegova vremena i pesimističkim stanjima duha koji je dijelio s domaćim egzistencijalistima. Temeljna teškoća čovjeka tog doba nedvojbeno je bio gubitak duhovnog opravdanja egzistencije, osjećaj i raspoloženja koja su svjedočila o dobu opasna življenja, riskantna postojanja, egzistencije na samom rubu potencijalnog ili stvarnog nasilja. Nemir i emotivna uznemirenost senzualne umjetničke osobnosti nisu pronašli način da se izraze kroz tada u hrvatskoj likovnosti dominantan informel i uopće kroz apstrakciji dostupna sredstva, nego je dramturgiju priče riješio kroz jaku i jedinstvenu metaforu – obrušavajuću crtu.

Kožarićevu poetsko-plastičku metaforu iščitali smo i kao neku vrst vrlo osobne mitologije, u čijoj se sjeni osjeća gravitacija prolaznosti, kao njegovu tadašnju egzistencijalno-tragičnu opsesiju, projekciju anksiozne psihe, izvješće o vlastitoj napetosti egzistencije, o sebi kao nezadovoljnoj jedinki, govor gorčine, egzistencijalističkog nespokoja, ljudske ograničenosti, reduktivnosti, besperspektivnosti, nekomunikabilnosti, osjećaja individualne izglobljenosti, neimanja mogućnosti bilo kakve alternative, iskustvo neslobode. Kožarićevo tadanje pesimističko stanje duha zacijelo je bilo vezano za osjećaj tjeskobe koja je bila i dugo ostala dominantnom emocijom poslije 1940. i kao takva nipošto nije mogla ostati bez odjeka i u likovnoj umjetnosti, krhkosti egzistencije, bačenosti u svijet, odsustva esencijalnosti i propitivanje tog nedostatka, zapravo s osjećajem tragičnosti života koji je izrastao iz duboke čežnje za srećom, dok je osjećao egzistencijalnu zebnju, vrlo intenzivno introverzno i tjeskobno čuvstvo, nemir, tjeskobe i frustracije, nezadovoljstvom zloćudnim svijetom i vremenom u kojem živi.

U suvremenoj civilizaciji početkom 1960-ih na vidjelo su izbili jasni simptomi sumnje, skepse, čak i otpora spram obećanja navodno neprekinuta i nezaustavljiva civilizacijskog napretka. U takvim okolnostima slabe i gotovo se definitivno iscrpljuju elani optimističke budućnosne projekcije da bi potom došlo do sve naglašenijeg jačanja kritičkih opservacija, navlastito od strane umjetnika kao najsenzibiliziranijih i najpogođenijih sudionika epohe. Poput osjetljivih intelektualaca i umjetnika svoga vremena, Kožarić je nedoumice, zagonetke i strepnje aktualnog trenutka pokušao definirati u vlastitu djelu koje je izraslo iz iskrena osjećaja tragičnosti života, a taj je osjećaj izrastao iz duboke čežnje za srećom.

Poslije se linija optimistički i odlučno uzdizala obrnutim pravcem – iz donjega desnog, do lijevoga gornjeg ugla. Stoga i odlučnu lapidarnu crtu – koja sada vehementno polazi iz sredine slikanog polja i odlučno ga, pod pravim kutom, siječe i kreće prema vrhu plohe – iščitavamo kao očitovanje kožarićevskoga temperamenta i osobnosti, njegove vitalnosti i životnosti, kao suprotnost svemu skučenome, osjećaj mira i spokoja, riječju, kao iskaz autorova iskrena zadovoljstva životom.

Danas je za takav osjećaj, čini nam se, presudno to što i u 90. godini – čio i kreativan – svakodnevno odlazi u atelijer. Taj osjećaj osnažuju velika priznanja – nastupi na bijenalima u Veneciji i Sao Paolu i kasselskoj Documenti 11, Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, Muzeju moderne umjetnosti Teherana i Atene… Grad Zagreb je za potrebe zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, u kojemu je danas stalno otvoren Atelijer Kožarić, i to u posebnom, istaknutom prostoru, kupio gotovo cijeli njegov opus.

U Kožarićevim očitovanjima, dakle, sve je manje mjesta za sumorne vizije i tjeskobna raspoloženja. Međutim, pretpostavljamo da je glavni razlog optimističkom raspoloženju činjenica da je i u 90. godini naš vitalni veteran i klasik još u snazi, da posjeduje zavidan zamah radne i kreativne energije i da redovito odlazi u atelje te da je – mentalno, intelektualno, misaono, meditativno i afektivno – u dobroj kondiciji, da ustrajno stvara, da ima "robe", kako kaže, i želi je pokazati i njome publici dokumentirati trenutačne preokupacije i zavidnu ljudsku i artističku kondiciju.

Ivica Župan

Akademik Ivan Kožarić rođen je 1921. godine u Petrinji. U Zagrebu živi od 1931. godine. Akademiju likovnih umjetnosti upisuje 1943., diplomira i potom 1949. godine završava specijalku prof. Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine, priređuje stotinjak samostalnih i sudjeluje na dvjestotinjak skupnih i tematskih izložaba. Najzapaženiji su njegovi nastupi na bijenalu u Aleksandriji, izložbi "La Jeuene sculpture" u Parizu 1960., bijenalima u Veneciji 1976. i Sao Paolu 1979., izložbi hrvatske skulpture u Duisburgu 1994., Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza 2002. i kasselskoj Documenti 11 2002., u atenskoj Galeriji Techpolis 2005. godine… Sudjelovao je i na kiparskim simpozijima (Labin, Bochum…). Brojne su mu skulpture postavljene u javnim prostorima i ambijentima. Dobitnik je niza priznanja, među ostalim "Nagrade Josip Račić" 1994. i "Nagrade Vladimir Nazor" za životno djelo 1997. Godine 2007. odlikovan je Redom hrvatskog pletera za osobite zasluge razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Zastupljen je u mnogim europskim i svjetskim zbirkama suvremene umjetnosti, primjerice u zbirci Muzeja moderne umjetnosti grada Pariza, i predstavljen u europskim i svjetskim antologijama i pregledima suvremene skulpture (Michel Seuphor, La sculpture de siecle, 1959.; Nouveau dictionnare de la sculpture moderne, published by Fernand Hazan, 1970…). Godine 1991. u dva je mandata bio predsjednikom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a 1997. izabran je za redovita člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. O njegovu radu objavljene su monografije Želimira Koščevića i Jerka Denegrija, knjiga-katalog Atelijer Kožarić Antuna Maračića i Eveline Turković i knjiga Vedri Sizif – razgovori s Ivanom Kožarićem, Ivice Župana, a Petar Krelja snimio je 2002. godine o Kožariću TV film Spaljeno sunce. Detaljnije: www.ivankozaric.net

Svebor Vidmar, voditelj galerije
svebor.vidmar@ns-dubrava.hr

Akademija-Art.hr
15.10.2010.