Milivoj Šegan: Simpozij u Kini

SADRŽAJ
 

Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada Zemlji, jedino je što u biti sa sigurnošću znamo iz svijest, naše i samoj po sebi! Nije čovjek tvorac takozvanog Univerzalnog „tkalačkog stana“, niti života, niti svoga, niti bilo kojeg drugog, ako i je, kažu sintetičkog proteina iz kojeg se rađa tobože Nova vrsta i kemijska kultura, umjetna stanica. Pa i ako je, nije umjetna, u osnovi je isto tako Priroda sama, samo je korelat, faksimilat ili imitat svog stvoritelja, čovjekovog uma, a po meni i Zemlje gdje je i stvorena, a po nekima teistički gledano iz njegovog Svevišnjeg i uma. Ma to je samo jedna svojevrsna struna u osnovici takozvanog kemijskog materijalnog nosioca na Zemlji. Ostaje isti međuodnos elemenata u Polju Univerzuma, po S. Hawkingu i takozvanog prostor-vremena, to jest kvantno-kvalitativnog jednog te istog i možda singularnog Svijeta. Sve je povezano u Osnovi njene potke, po oba termodinamička Zakona i teorije Maxwella, a kažu da pršti ko ludo, to čudno svijetlo, val-čestica u nepojmljivo beskrajnoj sjeni nevidljive takozvane Crne materije, tj. gravitacije, kao u spekulativnoj filozofiji Helenske kulture u dijalozima Platona i njegovog preteče ideja, nesačuvanih Sokratovih, uveliko je u Osnovi i metafizična, uzvišena je i proizišla iz Svijeta sjena. Sve se to prožimalo i prije pojave karizmi poput Isusa Krista, a po Aristotelu je i GEOcentrična, a bila je dugo, dugo u doživljaju naše vrste preteča i plosnata na leđima kornjača. Sve se sudara u Osnovi takozvane „Božje matrice“ i po Feynmanu, svijet zrcalne stvarnosti, takozvanog holograma, a za nas obične smrtnike je još uvijek od usklika G. Gallilea “E pur si muove“, samo okrugla. Uz taj oblik idealni, postala je blago elipsasta po N. Koperniku. Zasad je njena jezgra, strato i atmosfera sretno „uramljena“ u Sunčev sustav vidljivog Svijeta po svojoj putanji revolutivnoj u 5 takozvanih Euklidskih apstraktnih idealnih postulata, kao i u istom broju naših osjetila što nam čine doživljaj takozvane i ovozemaljske stvarnosti, nje kao Univerzalnog staništa naših receptora. Takozvane naše naučene stvarnosti u odgoju i životnom samoodređenju kultivirane kroz vrijeme, a koja se mijenja od Kanta sve brže još od i Newtonova i Leibnizova naukovanja, tzv. mudrost znana i prije Talesa i Anaksimandara, Pitagore. Ona seže od tamo gdje Sunce izvire, mudrosti sa Istoka, sakrivena Istina u materijalnom nosiocu zapisa svih vremena u sadašnjem stanju presjeka zemaljske kore koja se giba i giba, revoluira i po horizontali i vertikali i prije predkambrijske eksplozije, a to je pored puno raznih teorija i dogmi i religija, ta naša jedna, jedina pra majka Zemlja iznjedrila i takozvanu Darvinističku teoriju odabira, ista ona koja sada i moju rođenu pokriva, a netom umrla, po njenom vjerovanju u ljubavi Kristovoj koja dominira u Carstvu Nebeskom nad Materijom, vječno! Po linearnom vremenu, kažu da smo zato smrtni iako ja znam da nije tako, već samo na prvotni neki način “živi“ i izvan 5 naših osjetila u svemu nepojmljivom. Zato sam i sada sretan kao i kada je bila samo živa moja majka, iako sam nekad tužan zbog nje što je nema, valjda iz žaljenja svoga ega, samoga sebe biti će, a po Richardu Dawkinsu determinirano iz sebičnog gena koga je i na mene svojim i očevim DNK prenijela, ona, reproduktivna majka. Ma sve to je i ona naslijedila od pramajke iz Afrike toga zajedničkog nam pretka i pra staništa, okoliša, Zemlja iz Osnove „DNK“ zvanog Univerzuma. Poput mog zemljaka Nikole Tesle, koji je imao razvijena unutarnja osjetila i za funkciju visokofrekventnog Elektro motora, generatora i njegovih ideja, nanorezonancije i mašte. Gdje je osnova kolektiviteta svijesti, biologizma čovjeka leži u razvijanju i društva. Svijet je civilizacijski uvijek tako trajao i nastajao i propadao, ponovo se uspravljao i pored stotinjak genijalnih pojedinaca kroz našu svekoliku ljudsku, a i zapadnu povijest iz znanja i mudrosti promatranja i vjerovanja, kultiviranjem od nekada do danas. Prije i kasnije po linearnom kodeksu shvaćanja prošlog vremena do postmodernog doba 3. Milenijuma, takozvanog sada, tvore neku Novu iluziju tj. Istinu iz futura (kanona i postulata i dogmi) o tzv. Sveopćemu, pa tako i o terminu Ekologija iz radnog naslova 4. Biennala, Peking 2010. Stoga i u umjetnosti i kreativnoj svijesti, tj. mašti, odakle mislim da i sama budućnost izvire što u svakom trenutku sadašnjosti u pragmatici ponire u sveopću prošlost iz pluskvamperfekta inog vremena u Velebni zaborav, kroz materijalno propdadanje nosioca svakog artefakta i duhovnog zapisa, traga. Tu po meni počiva i najveća beskonačnost, dokučiva nešto malo samo u tragovima kroz povijest, ostataka i u ovom mom radu, tj. kreativnoj titrajućoj mašti će nestati kad i drveni segmenti i neki drugi nosioci, poput povijesnog pamćenja, iz Interneta. Nju gledam i vidim i u noći na zvjezdanom nebu treperi, kojih uveliko i nema i pored tako vellike brzine svjetlosti, dok ih mi još vidimo i doživljavamo, a odavno su otišle u takozvano ništa. Nulu. Zato nas naša sjećanja podsjećaju na svijest o samima nama i u našim snovima iz staništa i okoliša, na Zemlji naučeno, na nebu viđenog, iz doživljaja i pamćenja o tome i iz prošlosti bez koje niti samosvijest nebi bila moguća, sama po sebi iznutra, bez tih naših, od Prirode, neki kažu Njega, Božanstva, Duha Svetog, Manitua, Svevišnjeg stvoritelja i zadanih nam 5 osjetila.Tu je po mom mišljenju izvorište Ekološkog ekscesa, kad se poljulja i ravnoteža između materijalnog i duhovnog, kvantno-kvalitativnog, kao što svjedočimo svi momentalno živi i ne samo ljudi, već čitav Planet, čiji smo i mi samo događaj u niski vrsta, isti kao što je ona i sunčani sustav događaj u galaktikama, u sazviježđu Oriona gdje kažu da u maglici Velikog konja tvori se i materija, a tvrde opet iz takozvane nule, iz Ništa? A one, galaktike se roje u milijardama i više, tvoreći u Univerzumu beskonačnost, jednako tako i obrnuto sve do neutrina, takozvane čestice bez mase, dualne prirode. Ta spoznaja čini i materiju tako praznom, kao i makro svijet, najviše do 5% Svega što se dinamično širi, napuhana kao po opni balona u brzini svjetlosne godine i njenom kvadratu ičega u Ničemu, eteru, stvoritelju Svega, čitljivo nam iz Dopplerovog efekta. I po Hubbelovoj konstanti izveden zakon, širi se tzv. Svemir, pa poslije spoznaje prvog događaja bilo koga ili čega, očekuje se Veliko stezanje u neproporcionalnom obrnutom smijeru kretanja vremena i događaja, a izvedeno je i u formuli i constanti Maxa Plancka. Crononu na -34 potenciju sitno da ne može biti sitnije, da bude znakovit događaj, a opet tvrde da to upravo jest i cjelina Svega i Ničega, s time da niti vrli A. Eisten nije mogao, kao nitko do sada, spojiti te događaje u silne formule dalje od najpoznatije koja zasad i nas određuje, E=mc2. Zato je i izrekao vjerojatno najveću svoju misao, po mom mišljenju odakle nam i ona dolazi iz Osnove materijalnog nosioca i našeg tijela i svijesti, racia, a ta rečenica ovako doslovno glasi: “Mašta je ispred znanja“. Po meni ta izreka taman odgovara i na ovu Vašu temu, u mom kreativno-misaonom radu, jednostavnih segmenata u crnogoričnom drvetu i o globalnom takozvanom problemu, iz Naslova. Bez zanatske pretencioznosti, dorade, već običnom obradom, jednostavnom doradom i s malo vatre očitava se sva bit forme i teksture drveta, a ideja je polemična i ne samo iz doživljaja motiva, već izvire i potiče maštu i iz takozvanog znanja o svemu pomalo i ovdje nevedenom. Tako recimo i o globalnom zatopljenju, po nekima i obrnuto, a ja bih to sve nazvao ne ekologijom prirodnih procesa, već ljudske svijesti i poimanja i tog termina u pitanjima od Vajkada, što smo mi i tko smo, ovdje na Zemlji, isto kao i Priroda sama po sebi, bez nas će uvijek to i ostati, a mi bez nje ne? Tek tad neka svatko odluči i ne samo iz linearne virtualne vremenske skale i apstraktnih matematičko-geometrijskih vrijednosti, konkavno konveksnog atraktora prirodne strune što titra u savršenstvu akorda po tzv. matematičkoj determinanti kaosa. Također i u ljepoti forme fraktala, gdje pored svih varijabli grafičkih prikaza unutar Descarteovog sustava, osjećam da je sam naš doživljaj zagađen krivim tumačenjima što je to takozvani Stvoritelj? Bog ili Priroda, teističko-ateistička prosudba kroz navedeni broj osjetila? Hubell kaže da je svaki čovjek po tome znanstvenik, a duhovne komponente koje nosimo u svezi sa staništem, iz tog Okoliša, pa tek onda iz odgoja i kultiviranosti da smo isto tako i duhovna bića, neki se tako izjašnjavaju kao vjernici, ja ne, ja sam tobože umjetnik (a tvrdim da je to svaki čovjek) koji je i po grčkoj tradiciji najveći bogohulnik, protivnik Minotaura na Zemlji, a istovremeno kao i po Fotoelektričnom efektu, navedenog nobelovca. Zato valjda jer je drugu polovicu svog života više vjerovao u dogmu, nego zakon prirode iz postulata matemetike, više slijedeći Mojsijevu karizmu, nego Pitagorin poučak ili Gaussov kontraodmak od standardnog u matematici, sada još i više apstraktnog nauka, kada je Albert E. shvatio da je svemir dinamičan, da se širi i da je katoličkom u polemici sa Bohrom, sumnjajući da se Bog kocka, a i slugi božjem po katoličkom nauku Lemaitreu bio sinonim vrijeđanje Boga jer ga je zatajio u teoriji Prvog praska, pa ga je zamolio da mu oprosti što nije prepoznao i njegov genij. Zato je ostatak svog i ne samo života pokušao, neuspješno spojiti zasad nespojivo u jedinstvenu formulu svih fizikalnih i matemetičkih postulata iz apstraktne virtuale matematike, geometrije i ostalih znanja o Svijetu gdje živimo i onom iz kvantnog prostora sila što pršti u paketićima i makro svijeta Svemira, a sve zajedno Univerzuma. Užasavala ga je pomisao da se jedna stvar ili događaj odvija istovremeno na dva nepojmljivo daleka mjesta, izvan brzine svjetla koja kao da nas sve pritišće i ta istina u ekologiji u našem staništu, okolišu, Zemlji, a ja bih na kraju dodao, uvijek isto u našoj Svijesti o odnosu racionalnog i duhovnog ega, tj. Zemlje i svega! Sve pripada staništu, Zemlji, tom jedinom raznovrsnom nosiocu i materijalnom i gravitacijskih i elektromagnetskih sila i pozadinskog eha, kozmičke snage. Stoga sam ovo svoje djelo, tobože kreativno i smislio i asocijativno iz kulture i tobože znanja kojoj pripadam, i naslovio “Omage Drvatu“, položio na tlo u 8 elemenata, titrajući u svojoj cjelini i svim konveksno konkavnim detaljima, segmentima sa svima onima za koje kažu nisu moja kultura, a znam da pripadamo jednoj Univerzalnoj, zemljinoj, svi skupa i želim ih upoznati još više, kao i kinesku. Najviše iz jednog jedinog razloga, a to je zbog niza svoje trajnosti, neprekinutosti, vjerodostojnosti i u korelatu nove u zamahu i tradicije, kroz dugu povijest, kao i svačije na 6 kontinenata od Azije i Evrope, od Australije preko Afrike do južne Amerike i prije njih kao jedinstvene cjeline, do sada, unutar Zemlje i Van vremenskog akorda, Svega, Univerzuma, Taoa!!

Šegan: Levitacija

Milivoj Šegan, akad. kipar
yowilim@gmail.com
Viši konzervator, član HDLU, HZSU i Društva keramičara,Hrvatska, ICC , London.

Akademija-Art.hr
25.09.2010.