Robert Marnika
Fragmenti jednog sjećanja
Od 23. 09. (u 20.00 sati) do 20. 10. 2010.
Kada mi je svojedobno u ruke došla knjiga Roberta Marnike, zadarskog fotografa koji živi i radi u Bologni, nisam se mogao othrvati dojmu da pred sobom imam i djelić osobno proživljenog rata na zadarskom području. Naime, knjiga Zadar 1991, rat iznenada, nije nikakva reprezentativna i stvarnosno autoritativna fotomonografija rata, niti neutralna kronologija događanja. Ona zapravo podastire osobno viđenje okoline, prijatelja, obitelji, u vremenskoj dijakroniji između mirnodopskog stanja i rata, djetinjstva i odrasle dobi, malih ljudskih sudbina i velike (ratne) povijesti.
Inzistiranjem na "nereprezentativnoj" strani velikog rata, na pojedinostima nekog razrušenog zdanja ili rasutog građevnog materijala nakon eksplozije, na krhotinama osobnih predmeta koje je iz intime doma vjetar rata raznio ulicom, Marnika kao da govori o događanju s kojim se svatko može poistovjetiti. Kao da nam pokazuje sve ono što čini svačije živote sastavljene od izokrenute utrobe intime koja je postala ugroženom i rasutom, obezvrijeđena ratom koji sve sravnjuje u ništavilu razaranja. Najveća vrijednost ove fotografove, kako ju je sam nazvao, "analize vlastitog sjećanja", je u pobuđenoj empatiji pred prizorom koji se nekako čini poznatim, bliskim, ničijim i svačijim, jednim "općim mjestom" pojedinca, dakle u personalizaciji rata kao osobne traume i, paradoksalno, nostalgije.
Ono što ove slike rata, pogotovu u fotografijama s intervencijom obrađenima u laboratoriju gotovo do granice nestajanja, čini nostalgičnim predmetom sjećanja, sadržano je u naglašavanju (obrađivanju) snimke kao predmeta nestalnog, blijedog, okrznutog materijalnim propadanjem, jednom riječju u njegovoj estetizaciji. Dakle, izložena takvom tretmanu, slika postaje neponovljivim unikatom koji propada, stari i nestaje kao zaseban evokativni predmet a ne samo jedna serijski umnoživa i optičko-mehanički zadana fotografija. Pritom se u tim kemijski obrađenim fotografijama događa ono što najviše podsjeća na protok vremena, na svesravnjujuće osipanje materijalnog, od kojega nam ostaju jače osvijetljeni ili slabo vidljivi tragovi, uspomene koje odnosi neumitnost propadanja. Zato nam te fotografije baš kao i sudbine ljudi i predmeta na njima odišu elegičnošću prolaznosti, uspomenom zapisanom na komadu fotoosjetljivog papira, koja će nestati u potpunosti kada se i taj blijedi trag vidljivog ospe u prah. Rat koji je došao iznenada, kako ga opisuje Marnika, jednog jutra s buđenjem kao udaljena a onda, iz dana u dan, sve bliža grmljavina, u tren je od onoga što je do jučer bila kuća, automobil, dućan, kavana, čovjek, stvorio ruševinu, zgarište, smrt. No Marnika nije od onih fotografa koji se ne bi znao othrvati reporterski nezajažljivoj sklonosti za tragediju, strasti za prizore užasa i razaranja. Naprotiv, nije mu do prihvaćanja rata kao stanja iz kojega je ishlapilo sve što čini ljudsku intimu i u kojemu nestaje sve što nije napad i obrana, ratna autarkija, utapanje u grupu, gdje se opstanak zajednice stavlja ispred prava pojedinca na život.
Marnika ne dozvoljava da se svijest vrati na niži stupanj u kojemu će ostati sam rat i njegovi pragmatični razlozi. Zato su njegove fotografije u određenom smislu antiratne za onaj dio stvarnosti pojedinca koji je živio i "prije rata" i koji, nakon njegova okončanja, nastavlja gdje je stao u mirnodopsko vrijeme. Kao da baš hoće pokazati da i u jednom i u drugom slučaju, u ratu i miru, ostaje pojedinac sa svim svojim posebnostima, nerijetko uz vojnika u odori fotografira istoga u obiteljskom krugu.
Vinko Srhoj
Akademija-Art.hr
23.09.1010.
