U prilogu vam dostavljam svoj autorski esej STJEPAN KATIĆ I BOJE SAČUVANOG SVIJETA, posvećen hrvatskom slikaru Stjepanu Katiću i izboru njegovih radova ZLATNA JESEN uz ljubaznu molbu da ga razmotrite za objavu u vašem mediju.
O Katićevom stvaralaštvu pišem kao književnik i prijatelj, s poštovanjem prema njegovom umjetničkom radu, doprinosu hrvatskoj kulturi i skromnosti s kojom podržava druge stvaraoce.
Posebno želim istaći njegovu podršku crnogorskoj kulturi. Na portalu Akademija Art, čiji je osnivač i glavni urednik, kroz rubriku CRNA GORA predstavlja naše slikare, pisce i druge umjetnike, njihova djela i kulturne događaje. Otvarajući im prostor pred hrvatskim čitaocima, Katić doprinosi upoznavanju naših kulturnih sredina i saradnji među stvaraocima. Smatram da i taj dio njegovog angažmana zaslužuje pažnju i priznanje.
Esej će biti objavljen i u Crnoj Gori. Ukoliko ga objavite, ljubazno vas molim da mi pošaljete poveznicu na objavu, kako bih je mogao podijeliti sa čitaocima.
Uz tekst u Wordu dostavljam i naslovnu ilustraciju u JPG formatu.
Hvala na vremenu, pažnji i prostoru koji posvećujete umjetnosti i kulturi.
Srdačno,
Božidar Proročić, književnik i publicist, Cetinje, Crna Gora
STJEPAN KATIĆ I BOJE SAČUVANOG SVIJETA
Likovni osvrt na izbor ZLATNA JESEN
Piše Božidar PROROČIĆ, književnik
O hrvatskom slikaru Stjepanu Katiću pišem iz prijateljske bliskosti, svjestan da djelo nadilazi naše poznanstvo. Njegovo slikarstvo odavno je prešlo granice sredine iz koje je potekao. U njegovim predjelima prepoznajem napetost između postojanosti zemlje i kratkoće ljudskog života. Kuća traje, ali pripadanje koje ju je pretvorilo u dom ostaje ranjivo. Katićevo slikarstvo zahvata upravo tu razliku između opstanka stvari i iščezavanja njihovog ljudskog smisla. Naslikani predmet ponovo ulazi u nečiji život, oslobođen zaborava makar za trajanje jednog pogleda. Pred takvim slikama u tuđem zavičaju prepoznajemo ponešto od vlastitog života. Takvu otvorenost prema drugome prepoznajem i u njegovom doprinosu hrvatskoj kulturi. Osnivanjem Akademije Art stvarao je uslove da djela drugih umjetnika dobiju javni život. Kultura zavisi i od te strpljive spremnosti da se tuđem stvaralaštvu posveti vlastito vrijeme. Umjetničko djelo traži nekoga ko će ga prepoznati, protumačiti i približiti drugima. Katić je prihvatio i tu odgovornost. Njegovu skromnost razumijem kao sposobnost da vrijednosti drugoga pristupi bez potrebe da sebe postavi ispred nje. Upravo zato njegovom radu prilazim s poštovanjem koje prijateljstvo produbljuje, a djela iznova opravdavaju.
U toj povezanosti boje i prisnosti prepoznajem srodnost sa Pjerom Bonarom. Francuski slikar poznate prostore doma preobražavao je kroz śećanje i intenzivne kolorističke odnose. Njegov Otvoreni prozor povezuje toplinu enterijera sa plavim i zelenim tonovima spoljašnjeg svijeta. Kod Katića žute, crvene i ljubičaste površine sličnu emotivnu snagu daju zavičajnim prizorima. Poređenje počiva na bliskosti slikarskog senzibiliteta i načinu doživljavanja svakodnevice. Katić pritom ostaje vjeran vlastitim motivima, porodičnom nasljeđu i duhovnim osloncima. Njegov doprinos kulturi vidljiv je i izvan sopstvenog slikarskog opusa. Kao osnivač i glavni urednik Akademije Art, otvarao je prostor drugim stvaraocima. Likovnim radionicama i kolonijama povezivao je umjetnike i različite sredine. Organizovanjem prikupljanja hiljadu slika za KBC Zagreb približio je umjetnost bolničkoj svakodnevici. Takav rad pokazuje kako stvaralaštvo može postati konkretna briga za društvo, kulturu i državu kojoj pripada.
U toj spremnosti da prostor ustupi drugima prepoznajem i njegovu skromnost. Posebno cijenim umjetnika koji umije da podrži i tuđe stvaralaštvo. Takav odnos prema ljudima daje dodatnu toplinu mom čitanju njegovih slika. Sa tim prijateljskim poštovanjem pristupam njegovom izboru ZLATNA JESEN, Pojata u Prapratnici otvara taj svijet snažnim sudarom toplih i hladnih tonova. Plavetnilo planina nadvisuje crvenu zemlju, dok plastovi sijena okupljaju žuto svjetlo. Bijele linije ograde presijecaju užarenu površinu i povezuju njene razuđene djelove. Skromna građevina svojim čvrstim oblikom sabira rasplamsalu okolinu. Ljudsko prisustvo otkrivamo kroz tragove obrađivanja i uređivanja zemlje. Plastovi, ograda i pojata govore o strpljenju onih koji su se istim poslovima vraćali iz godine u godinu. U takvom prizoru zavičaj postaje prostor održavan ljudskim rukama.
Srodan pejzaž jesenjih polja razvija drugačiji odnos prema dubini. Njive se otvaraju prema posmatraču širokim, gotovo lepezastim površinama. Njihove ivice vode pogled prema drvoredu i udaljenim planinama. Tamnocrvene krošnje okupljaju sredinu slike, a žuta stabla uspostavljaju ritam svjetlosnih naglasaka. Iznad njih plavičasti pojas daljine usporava kolorističku uznemirenost prednjeg plana. Prostor dobija širinu upravo kroz odmjerenu razliku toplih i hladnih površina. Ovđe se jasno vidi važnost Katićevog kompozicionog reda. Snažna boja traži oslonac u pravcima koji organizuju pogled. Ograde i međe preuzimaju tu ulogu nenametljivih nosilaca cjeline. Njihova geometrija zadržava razlivenu svjetlost u čitljivom prostornom odnosu. Zrnasta struktura površine istovremeno čuva živost svakog obojenog područja. Izbliza se nameće mnoštvo sitnih tragova, dok udaljavanje ponovo uspostavlja pejzaž. To smjenjivanje blizine i cjeline daje slici trajanje. Pogled se vraća njenim površinama, otkrivajući različite brzine istog prizora.
Na slici grožđa pažnja se približava samoj tjelesnosti ploda. Tamna zrna grupišu se u guste, međusobno povezane zapremine. Bijeli odsjaji izdvajaju njihove obline i naglašavaju zategnutost pokožice. Oko grozdova žuti, crveni i ružičasti tonovi rastvaraju granice pozadine. Čvrstina ploda dobija punu izražajnost unutar te rasute svjetlosti. Zaobljeni oblici djeluju sabrano, dok ih okolni potezi neprestano uznemiravaju. U ovom motivu posebno se približavaju čulnost i svijest o prolaznosti. Zrelost nosi privlačnost trenutka koji se više ne može produžavati. Sjaj pokožice podsjeća koliko je punoća ploda osjetljiva. Katić to saopštava kroz odnose boja i svjetlosnih dodira. Najtamniji djelovi grozda omogućavaju da nekoliko bijelih tačaka postane naročito snažno. Upravo taj raspon daje plodu uvjerljivost i gotovo dodirljivu prisutnost. U zbijenoj masi zrna jesen dobija svoju najneposredniju mjeru. Čitav predio kao da se sažima u jedan sazreli grozd.
Botanički vrt usmjerava pažnju prema drukčijem iskustvu prostora. Bijeli mostić izranja iz tamnih stabala i crvenih krošnji. Njegova ograda unosi odmjeren ritam u razgranatu masu rastinja. Ispod nje odrazi razlažu čvrstinu oblika u promjenljivu površinu vode. Vertikalni format pojačava dubinu prizora i sabira pogled oko prelaza. Most tako dobija posebnu važnost unutar gustog jesenjeg okruženja. U njegovoj bjelini moguće je pročitati poziv na približavanje. Staza se nastavlja kroz sliku i otvara prostor zamišljenog prolaska. Čovjekovo odsustvo dopušta posmatraču da sam zauzme mjesto putnika. Crveno lišće pojačava ośećaj zaklonjenosti, dok svijetli odrazi otvaraju donji dio kompozicije. Između tih područja nastaje istovremeni doživljaj prisnosti i dubine. Vrt čuva uređeni prolaz, ali rastinje zadržava vlastitu razuđenost. U tom odnosu prepoznajem odmjeren susret ljudske mjere i prirodnog rasta. U odnosu prema vodi i rastinju prepoznajem srodnost sa Alfredom Sislijem. Njegova Obala Sene u jesen okuplja drveće, šetače i promjenljivu svjetlost. Sislijev prizor otvara pogled prema rijeci i prostranom nebu. Katićev vrt sublimira prostor, zatvara ga krošnjama i pojačava hromatsku temperaturu. Srodnost leži u povezivanju čovjekovog prolaza sa ritmovima pejzaža. Razlika postaje jasna u Katićevoj snažnijoj zasićenosti crvenih i žutih tonova. Takvo poređenje označava bliskost slikarskih preokupacija, bez pretpostavljanja neposrednog uticaja.
Na Kaptolu arhitektura postaje oslonac svjetlosti koja obuhvata cijeli prizor. Zidovi svojom vodoravnom masom uspostavljaju stabilnost donjeg dijela slike. Iznad njih tornjevi usmjeravaju pogled prema svijetlom, prozračnom nebu. Njihovi omekšani obrisi približavaju kamen atmosferi i udaljenosti. Zlatne krošnje povezuju zidove sa prostorom koji se otvara iznad njih. Grad zadobija osobenu toplinu kroz preplitanje izgrađenog i organskog. Katić arhitektonskoj prepoznatljivosti pridružuje promjenljivost ličnog doživljaja mjesta. Zgrada je postojana, dok njena slikarska pojava zavisi od svjetlosti. Odatle dolazi blaga nestvarnost ove inače jasno određene vedute. Tornjevi djeluju udaljenije nego što nalaže raspored okolnih građevina. Njihova uzdignutost dobija duhovnu intonaciju kroz odnos sa prazninom neba. Topli zidovi zadržavaju blizinu svakodnevnog gradskog prostora i njegovu ljudsku mjeru. Iz tog odnosa izrasta mir koji ostaje otvoren za lično tumačenje.
Na Gornjem gradu figura Antuna Gustava Matoša povezuje jesenji prizor sa književnim životom Zagreba. Svijetli lik na klupi izdvaja se naspram tamnih stabala. Drvored određuje dubinu, dok staza blago odvodi pogled izvan prvog plana. Sitni svjetlosni tragovi po tlu povezuju krošnje sa prostorom prolaska. Figura ostaje dovoljno jasna da postane središte našeg zadržavanja. Njena opuštena poza unosi ljudski predah u vertikalni ritam drvoreda. Književno prisustvo ovđe je ugrađeno u svakodnevni prostor grada. Na klupi nam pjesnik djeluje blisko, gotovo kao sugrađanin s kojim bismo mogli započeti razgovor. Posmatrač može zamisliti sopstveni korak, zastajanje i mjesto pored figure. Katić tako zadržava prisnost prizora čak i uz njegovu prepoznatljivu simboliku. Grad se otvara kao mjesto susreta sa riječju koja traje. Žuto lišće oko Matoša podsjeća na smjenu vremena kroz isti prostor. Ta promjenljivost daje dodatnu težinu nepomičnosti figure na klupi. U takvom odnosu prolazak postaje prilika da se nešto sačuva.
Kuća babe Mramorke – Na zidu sabira pažnju oko nekoliko bliskih predmeta. Petrolejska lampa, mala uokvirena slika i raspelo određuju skromni kućni prostor. Svaki predmet dobija zasebnu težinu unutar razrađene površine zida. Plave i ljubičaste sjenke dodiruju žute tragove i mliječnu bjelinu. Staklo lampe prihvata svjetlost, dok tamno postolje učvršćuje njenu prisutnost. Raspelo uvodi znak vjere u neposrednu blizinu predmeta svakodnevne upotrebe. Već sam naziv djela približava nam porodični dom. Nježnost prema tom domu otkriva se u pažnji kojom je naslikano ono što je ostalo na zidu. Sačuvani predmeti omogućavaju da naslutimo ritam nekadašnjeg života. Oni nose trag navike, brige i dugog boravljenja u istom prostoru. Takva blizina daje ovom radu posebno mjesto među otvorenim pejzažima. Jesen se ovđe može čitati kao vrijeme vraćanja onome što nas je oblikovalo. Intenzitet Katićeve palete poneđe približava različite motive sličnom emocionalnom registru. Zato posebno značenje dobijaju razlike u njihovoj prostornoj organizaciji. Otvorenost njiva, dubina vrta i sabranost kućnog zida uspostavljaju različite načine gledanja. Najuvjerljiviji trenuci nastaju kada takva kompoziciona razlika usmjeri snagu boje. Tada motiv zadobija vlastiti unutrašnji ritam i zadržava svoju posebnost. U ovom izboru Katić pokazuje koliko viđeni svijet zavisi od pažnje koju mu poklanjamo. Dok ih gledam, mislim na ljude koji su u tim predjelima radili i od tih kuća stvarali domove. Zlatna svjetlost prelazi preko zemlje i zidova, povezujući udaljene motive. U njenom trajanju prepoznajem slikarevu odanost onome što vrijedi sačuvati. Poslije gledanja ostaje potreba da pažljivije vidimo sopstveni svijet.
Pred slikama Stjepana Katića ostajem s mišlju da umjetnost počinje tamo đe čovjek odbije da ravnodušno prođe pored svijeta. Sačuvati u boji svjetlost jednog predjela znači sačuvati i dio našeg prisustva u njemu, onu neponovljivu bliskost zbog koje nam neko mjesto postaje nezamjenljivo. U toj predanosti Katićev doprinos hrvatskoj kulturi dobija svoju ljudsku dubinu: iz lične privrženosti zavičaju nastaje ljepota u kojoj i drugi mogu pronaći nešto svoje. Kao prijatelj, posebno cijenim skromnost s kojom pristupa tom poslu i spremnost da svojim slikama prepusti riječ. Zato mi se čini da se smisao njegovog stvaranja najljepše susrijeće sa stihovima hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića:
„Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.“
Dobriša Cesarić, „Slap“.
Biografija Stjepana Katića
Stjepan Katić rođen je u Čapljini, 25. oktobra 1959. godine. Njegov životni put povezuje Hercegovinu, Zagreb, Zaprešić i Nin. Od 1984. godine živi u Zaprešiću. Svoj ljetni slikarski atelje ima u Ninu. Na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1983. godine. Obrazovanje je stekao na smjeru biohemijskog inženjerstva. Na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu magistrirao je biohemiju 2004. godine. Radni vijek proveo je u Kliničkom bolničkom centru Zagreb. U laboratorijskom radu bavio se molekularnom mikrobiologijom i tipizacijom mikroorganizama. Jedan semestar boravio je na Univerzitetu Kalifornije u Dejvisu. Tamo se usavršavao u molekularnoj i ćelijskoj biologiji, kod profesora Rejmonda Rodrigeza. Uporedo sa stručnim radom razvijao je raznovrstan slikarski opus. Njegovo stvaralaštvo obuhvata pejzaže, gradske vedute, mrtve prirode, portrete i sakralne kompozicije. Radio je uljem, akvarelom, akrilom, ugljenom i kombinovanim tehnikama. Posebno mjesto u njegovom izrazu zauzima pastel. Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima posvetio je brojne radove i grafičke mape. Pedeseta samostalna izložba „Lux Crucis“ predstavljena je 2024. godine u Koprivnici.
Njegov opus predstavljen je u monografiji „Hrvatski suvenir“. Autorica knjige je Sendi Katić, danas poznata kao Sendi Deželić. Monografiju je objavio Klub Zaprešićana „Zapreščan“ 2006. godine. O njegovom slikarstvu pisali su Stanko Špoljarić, Nikola Skledar i Josip Depolo. Njihova tumačenja dio su šire kritičke recepcije Katićevog rada. Izložbom „Memento“ u Gradskom muzeju Križevci predstavio je 2023. godine postupak nazvan Katić/Njavro. U tom postupku povezuje pripremu slikarske podloge, akrilne boje, pigmente i meki pastel. Među njegovim velikim projektima izdvaja se „1000 ruža – Pocvijećeni put u Eden“. U Križevcima je 2022. godine prikazano sedamdeset pet metara ovog rada. Takvi poduhvati pokazuju raspon njegovog interesovanja za slikarsku površinu i mogućnosti materijala. Katić je osnivač i glavni urednik portala „Akademija Art“. Pokretao je likovne radionice i kolonije, povezujući umjetnike i različite kulturne sredine. Za kulturni doprinos dobio je Medalju Grada Zaprešića 2008. godine. Plaketa istog grada dodijeljena mu je 2022. godine. Organizovao je prikupljanje hiljadu umjetničkih slika za prostore KBC-a Zagreb na Rebru. Taj angažman dao je njegovom stvaralačkom djelovanju neposrednu društvenu dimenziju. Slikarstvo je tako približio ljudima u prostorima liječenja, rada i svakodnevnog susretanja.
Online izložba: Stjepan Katić / ZLATNA JESEN
