IZAZOVI VREMENA – Hommage à Karel Zelenko

Radi se o više generacija članova „Kulturnog društva IVAN SELJAK ČOPIČ“ stacioniranog u susjedstvu: u još istarskoj Istri, u Izoli, sasvim blizu granice s Hrvatskom, ali uz mnogo „bratstva i jedinstva“ i odlične suradnje s većinom od članova. Ove činjenice usmjeruju ovu prezentaciju i objedinjuju autore koji dogovorno izložbu prezentiraju u Grožnjanu – Gradu umjetnika

Eugen Borkovsky

Autor/i/ce:
Leonida Bernetič Zelenko, David Bernik Kljenak, Silvester Javeršek, Gašpar Gašpar Mišić, Jadran Posinković, Karel Zelenko, Marko Zelenko, Martin Zelenko Poles, Nina Zelenko, Rok Zelenko
Kulturno društvo / Associazione culturale IVAN SELJAK ČOPIČ
Veliki trg 8, Izola, SLO
Kustos: Eugen Borkovsky
Koordinacija: Rok Zelenko
otvorenje / apertura: petak / venerdi, 16. X. 2026. u 19.00 h

   IZAZOVI VREMENA, revijalna izložbena prezentacija

   Ovaj izložbeni projekt odskače od uobičajenog. Razlog za to je široki spektar tehnologija i pristupa oblikovanju autora radova. Naime, radi se o više generacija članova „Kulturnog društva IVAN SELJAK ČOPIČ“ stacioniranog u susjedstvu: u još istarskoj Istri, u Izoli, sasvim blizu granice s Hrvatskom, ali uz mnogo „bratstva i jedinstva“ i odlične suradnje s većinom od članova. Ove činjenice usmjeruju ovu prezentaciju i objedinjuju autore koji dogovorno izložbu prezentiraju u Grožnjanu – Gradu umjetnika.

  Shodno generacijama i poetikama vremena u kojem su autori stasali, djelovali i još uvijek djeluju, ova izložba je heterogena po interpretacijama oblika, ali zanimljiva po emaniranim energijama. Raspon kreativnih iskaza pokriva stilske odrednice iz daljih vremena prošlog stoljeća pa do recentnih konceptualnih dosega. Autori najčešće daju prednost osobnim unutrašnjim psihičkim stanjima i emocijama, preskačući objektivne prikaze stvarnosti.

   Pitanje smisla proizvodnje umjetničkih predmeta ovoj grupi autora nije problem. Oni jednostavno tako osjećaju i ovako iskazuju. Sve zastupljene autorice i autore odlikuje naglašena individualnost pa se, unutar vremenskih stilskih odrednica kojima bi trebali pripadati pojedini umjetnici, osjećaju otkloni. U konačnici, Grožnjan predstavlja zanimljivu prezentaciju snažnih povijesno-artističkih obilježja.

   Ovu izložbenu prezentaciju posvećujemo bardu slovenske, ali i grožnjanske likovne scene: Karelu Zelenku. On je sudjelovao u pripremama za ovu prezentaciju, ali nije doživio realizaciju. Napustio nas je zauvijek u 102. godini života, 30. IX. 2026. godine. Njegova biografija objavljena je u kao posebni odjeljak teksta.

Hommage à Karel Zelenko

    Svoju životnu filozofiju Karel Zelenko je sročio jednom jednostavnom izrekom „Vse, kar sem naslikal, sem našel v življenju“. U središtu njegovog umjetničkog rada, koji je trajao preko osam desetljeća, uvijek je bio čovjek sa svojim strastima i nadama, pogreškama i slabostima, ali uvijek ustrajan jer “s  čovjekom sve započinja i sve završava“.

   Svoj doživljaj života izrazio je kroz svu raznolikost likovnog izričaja, onog kiparskog, slikarskog, grafičkog, crtačkog i ilustratorskog, uporno slažući mozaik bogato proživljenog života izražavajući svoj humanistički pogled na svijet kroz slobodu svojstvenu svestranom umjetniku.

   Priznati stvaralac na nacionalnom i međunarodnom planu, među prvima se doselio u Grožnjan doprinijevši nastanku Grada umjetnika na čemu mu svesrdno zahvaljujemo.

     Claudio Stocovaz, Općinski načelnik

   Karel Zelenko rođen je 1925. godine u Celju (SLO). Poslije završene srednje škole nastavlja studije na umjetničko-obrtnim školama u Ljubljani i Grazu. Edukaciju nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i Ljubljani. Godine 1949. diplomirao je na kiparskom odjelu kod prof. B. Kalina. Grafičku specijalku završio je 1951. godine kod prof. B. Jakca. Poslije toga, godinu dana pohađa specijalku za slikarstvo kod prof. G. Stupice. Po završetku edukacije radi u keramičkoj industriji u Kamniku. Godine 1954. zapošljava se u Školi za oblikovanje u Ljubljani, gdje radi do 1959, kada dobiva status samostalnog umjetnika. Od 1960. godine živi u Ljubljani. Obavlja istaknute funkcije u Društvu slovenskih likovnih umjetnika. Kao njihov predstavnik, jedan je od institucionalnih osnivača tadašnje likovne kolonije „Grožnjan – grad umjetnika“. Karel pripada prvom, osnivačkom krugu stanovnika Grada umjetnika. Jedan je od osnivača i predsjednika „Udruženja likovnih, kulturnih i javnih radnika Grožnjan“ i „Gradske galerije Grožnjan“. Njegovo djelovanje i radovi kontinuirano su prisutni u „Galeriji Z“ u Grožnjanu. Tijekom mnogih godina stvaranja okušao se u brojnim likovnim tehnikama: grafici, slikarstvu, keramici i ilustraciji. Samostalno se predstavljao u više zemalja Europe, a na kolektivnim grafičkim izložbama diljem svijeta. Njegovi se radovi nalaze u mnogobrojnim međunarodnim kolekcijama. Zauvijek nas je napustio 30. IX. 2026. Ostati će nam u trajnom sjećanju.

   Nina Pirnat Spahić iskazuje svojevrsnu sintezu njegova opusa: „U okvir svog slikarskog, grafičkog, crtačkog i keramičkog opusa je Karel Zelenko uključio svoj monolog sa svime i svima. Tako je njegov umjetnički opus, kao samostalna cjelina, postajao sve izuzetniji, dragocjen te cjeloviti epilog našeg vremena. Zelenko si je, kao majstor svog poziva, izborio rijetku slobodu, da jasno, čisto i razumljivo izgovara svoj humanistički nazor o svijetu.“

    Citat: Nina Pirnat Spahić: iz teksta kataloga: Karel Zelenko – La comédie humaine

    E. B., X. 2026.

   O RADOVIMA IZLOŽBE

   Želeći materijalizirati doživljaj viđenog, rađaju se atraktivne ideje. Tako, Lea Bernetić Zelenko nudi vizualizacije izvedene keramičkom tehnologijom. Slijede mutacije eksperimenta, saznanja i doživljaja. Zrela ideja u dogovoru je s dosjetkom. Jesu li flora i/ili fauna zbog doživljaja, realnosti osvjetljenja i/ili izbor kolora značajne u umjetničinoj podsvijesti? To ne želimo saznati, ali smo zadovoljni njenim likovnim odbljescima svijesti gdje educirani, klasični, slikarski rukopis figuracije autorica zamjenjuje pojednostavljenim iskazom sličnim dječjem uz dodatke kolorističkog ritmiziranja. To daje dodatni šarm predmetu koji postaje simbol. Ponavljanje snažnog kolora izmijenjenim tonovima govori o zadivljenosti oblicima koje pamti i propitivanju smisla događanja/stanja koje vizualno interpretira. Poznajući tehnologiju u tančine, realizacija postaje lakoća. Vješto baratajući materijalom, realizira višeslojne kompozicije privedene trodimenzionalnim prikazima. Ovdje je prisutan snažan kolor iniciran i podređen temi objekta. Motivi su vezani za prirodu i predstavljeni razigranim oblicima i snažnim kolorom.

   Odličan fotografski rad nudi David Bernik Kljenak. Motiv je zamagljeni vodeni krajolik te detalji, izvadci ritmiziranih fraktalnih oblika. Kadar nudi izuzetnu kompozicijsku cjelinu. Predstavljena je visoka, mistična, horizontalno izdužena obala i uz, zapravo u produžetku nje – kao sinkopa, nekoliko okomitih manjih, ali oštrih, kontrastom oblika određenih formi hridi, sve odlično raspoređeno na format. Poput ciljanog glazbenog ritma: kontrapunkta. Autor daje i odličan naslov radu: „Na kraju svijeta“. Izvanvremenski dojam nude detalji, ali i cijela kompozicija. Sve zajedno nudi nostalgičnu atmosferu i umiren dojam impresije, zapažanja i bilježenja dramatičnih prirodnih oblika.

   Zanimljiv rad predstavlja Silvester Javeršek. Autor bira motiv zelenih prirodnih karakteristika krajolika pokraj vodene površine koja se nalazi u zadnjim planovima rada. Svi oblici su djelomično ili potpuno geometrizirani i različito rasterirani pa rad djeluje kao specifični kolaž. Svojevrstan kubistički pristup oblikovanju umiren je rasterima koje nalazimo na svim segmentima rada. Sadržaj rada nudi ideje ekološke osviještenosti jer, pored uređene površine sa stablima, grmljem ograđenim zidom, autor postavlja biciklu, sinonim za relaksaciju, ali i za ekološki prihvatljiviji način prijevoza. Osim toga, forme segmenata sugeriraju više mogućih asocijacija pa je ponuđen širi izbor doživljaja. Autor rad jednostavno naziva „Park“.

   Slikovno simbolistički crtački rad, većeg, ambicioznijeg formata, predstavlja Gašpar Gašpar Mišić. Ovaj autor nudi prikaz osobe koja iznad sebe nosi okrugli predmet nalik lopti ili, možda zemaljskoj kugli. Autor rad naziva „Nadilaženje“. Ova prispodoba nudi snažne narativne konotacije. Rasterirana površina tla mračno obojena crnom i crvenom bojom, razrjeđuje se prelaskom na obličje, statuu osobe. Kroz nju teče, „protječe“ crvena nepravilna linija koja nakon prelaska kroz ruku završava u oblom obliku iznad osobe. Dok je crvena, kao plošnija, rastrzana, znakovita boja raspršena područjem podloge intenzivnija, ona se kasnije, u prelasku ka gornjim dijelovima scene pretvara u liniju podebljanu, naglašeniju u predjelu srca. Poput neke munje ili trenutka neke spoznaje koja iznenađuje i samog aktera/aktericu scene. Nismo sasvim sigurni radi li se o muškoj ili ženskoj figuri – shodno suvremenoj klasifikaciji ka individualnom određenju svakog pojedin/ca/ke. Rad možemo doživjeti kao iskaz senzibilne osobe koja osjeća protok nepoznatih snaga, ali i kao ambiciozni prikaz svakodnevnog protoka energija. Mnogi od nas posjeduju takve osjećaje, ali ih ne mogu očitati jer je suvremena civilizacija znatno više okrenuta ka materijalnom, udaljena od duhovnog ili energetskog doživljaja okruženja.

     Jadran Posinković nudi crtački rad manjih dimenzija. Naziva ga „Mjesečar“, čime nudi moguću, dosta slobodnu percepciju rada. On nudi polurazgovjetne oblike složene bez čvrste ponude čitanja, doživljaja ili programa. Također, i smisao ostaje zamagljen nabrajanjem oblika koji ne nude sasvim logični smisao poruke koju autor želi iskazati. Tako naš komentar mora ostati unutar pretpostavki i osobnih asocijacija koje, u ovom slučaju, moraju biti maštovite. Uz ovaj rad možemo doživjeti, iščitati sijaset asocijacija. Autor svojom nedosljednošću to omogućava bez odgovornosti. Moramo krenuti redom oblika koji su vizualno čitljivi, bez obzira možemo li ih spojiti u cjelinu. Najčitljivije su nam dvije stilizirane ruke koje umrtvljeno stoje/vise unutar kompozicije. Tome slijedi kadriranje koje nudi dvije situacije. Stražnja je prekrivena prednjom. Donja nedefinirano nudi rubove neke moguće drugačije kompozicije, možda laboratorijske ideje mikro eksperimenta. Gornji sloj asocira na otvoreni prozor. Donji desni dio gornjeg sloja sugerira možda pod ili zid s kockastim uzorkom i prozorom, ali koji ne čitamo sasvim jasno. Obojena polja na način šahovnice ne nude nam neko rješenje. Možda bi osvjetljavanje moglo biti rješenje: iznad desnog dijela kao da ostale scene osvjetljava far automobila. No on se ne širi na donji sloj slike. U lijevom dijelu gornjeg sloja uz vizualnu ideju ruku, nalazimo i oblik nalik na raspletenu dugu kosu ili spuštenu ili okrenutu glavu mogućeg aktera. Možda nam sam naslov opravdava ovaj niz oblika koji ne nude sasvim jasnu vizualnu poruku za iščitavanje, značenje rada. Somnambulizam u medicinskom i psihološkom smislu označava moguće kretanje u snu. To je oblik poremećaja spavanja u kojem dolazi do disocijacije: čovjekov mozak i svijest su u stanju dubokog sna, dok mu je motorički sustav aktivan, što mu omogućuje ustajanje, hodanje, ali i raznolike vizualizacije. Moguće je da je autor u ovom segmentu iskren, nudeći nam zamršene, snovite osobne doživljaje.

   Bard slovenske likovne scene te jedan od prvih stanovnika umjetničkog Grožnjana – Grada umjetnika, Karel Zelenko, predstavlja se zanimljivim i provokativnim slikarskim radom uljem na platnu te dvjema grafičkim radovima. Iako u poodmakloj životnoj dobi, slikarski je rad ostvaren 2024. godine. Ekspresivno baratajući kistom i bojom, umjetnik na podlozi oblikuje tri glavna lika. Već i iz naslova „Klaunovski doručak“ pojašnjeni su nam glavni akteri. Čini se da su to dva muška i jedan ženski lik. Sve troje nose oznake odrađenog lakrdijaškog nastupa. Jedan od njih ima, čak i uz doručak, konvencionalno djelomično u bijelu boju obojano lice. Čini se kao da tek započinju obrok, ali to čine tekućinom u čašama za vino. Ponuda jela još se nalazi u servirnim posudama na stolu. Umjetnik uvodi još dva lika u scenu. To su ptica i majmun. Ovo drugo biće već poseže za hranom dok ljudski likovi još oklijevaju, a dvoje od njih pokušavaju neku komunikaciju. Ova naoko ležerna scena dramu postiže zapisom na tijelu/odjeći osobe u sredini. Zapis glasi: ART. Ovime umjetnost, artizam, kreativnost: ponuda oblika u likovnosti, poredak riječi u literaturi, tijek notnih zapisa ili skladnost i uvježbanost plesnog ili klaunskog pokreta ovdje biva na dramatičnom ispitu svrhe. Posebno u suvremenosti kad postoji hiperprodukcija oblikovanja u svim medijima kreativnosti koji bivaju prožeti prozaičnošću jednostavnih i lako razumljivih poruka.

   Drugi rad, na rubu karikature, grafičkim sredstvima propituju realnost. On propituje ekologiju: sukob, nesklad prirode – ptica zbunjenih antenama po krovovima. Danas se ta problematika može zamijeniti s energijama internetskih signala i drugim bežičnim, ali energetski dramatičnim problemima za te iste životinje.

   Njegovi radovi svjedoče o vizualnom promišljanju humanih, ljudskih, ali i humornih situacija. Njegov pristup oblikovanju karakterizira nesputanost pravilima. Kolor je često snažan i u službi ekspresije. Motivi su uvijek promišljeni i uvijek prepoznatljivi, bez obzira na stilizacije.

   Marko Zelenko, akademski kipar, u prigodi ovog projekta, predstavlja se novim pristupom tehnologiji oblikovanja. Voleći njegove radove u kamenu, ovaj se put moramo preusmjeriti na drugi materijal: broncu. Autor predstavlja rad koji naziva „Blue monky tree“. Rad je sastavljen od plošnih oblika koji ipak izazivaju snažnu asocijaciju na prepoznatljivo. Radi se o geometriziranom obliku stabla. Razigrani oblici i usmjerenja elemenata pojednostavljeni su, no ostala je ideja uvjerljive biljne razigranosti. Autor kaže kako je rad, zapravo dio serije radova, mišljen kao svojevrsni „work in progress“. Moguće je da aktivnost na radu može biti zaustavljena ili nastavljena u bilo kojem trenutku oblikovanja. Marko se poigrava formiranjem, izrastanjem formi koje su naoko sekundarne, iako u konačnici određuju artefakt. Očit je umjetnikov izuzetni osjećaj za oblikovanje prostornih komponenti i njihovo sudjelovanje u artificijelnom obliku kao konačnoj cjelini.

   Kuriozitet je da autor za maketu, oblikovanje predloška koristi dijelove višeslojne kartonske ambalaže. On na radu, nakon izlijevanja u metalu, često pušta rastere, površinske datosti ljepenke, kartona i/ili slojeve materijala za pakiranje. Tek ponekad ih patinira. Tako dobiva fraktalne pojavnosti na oblicima koji tvore odlične skulpture: skoro kao i kod pravog naravnog stabla koje se mijenja, raste ili izmjenjuje dijelove i oblike shodno godišnjim dobima. Ovo konceptualno ostvarenje smještamo u sferu istraživanja simboličke figuracije poigravanjem geometrijskim elementima. U radu je prisutan izuzetno profesionalan i znalački odnos s materijalom. Primjetan je šarm oblikovanja jer umjetnik progovara decentnom ironijom uz doticanje ekoloških promišljanja.

   Suvremenost, iz vremena ili još u vremenu postmoderne, donosi miješanje stilova i žanrova, eksperimentiranje, nepoštovanje uzora ili autoriteta. Naglasak je na igri, a ne na pravilu. Martin Zelenko Poles eksperimentira materijalima, medijima i metodama te plasira samu igru ili rezultate igre kao prezentni oblik, ne poštujući klasična pravila. Ovakvi postupci svjedoče tijeku, nizanju trenutaka svih stvari, a ne pod svaku cijenu standardnom bilježenju definiranog oblika. Teoriju fraktala, bozona, struna – kvantne fizike, potvrđuje instinkt umjetnika. Čini se da je zaustavljanje tijeka trenut(a)ka postalo zanimljivije od same bilješke. Autor jednom kaže: „…za mene, najvažnijim dijelom umjetnosti ili kreativnosti je proces.“ Zaustaviti tijek oblikovanja u nekom od mogućih trenutaka nosi odgovornost i otkriva hrabrost autora, ali traži angažman promatrača. Ovaj stav autor dokumentira radom koji predstavlja.

   Martin nudi oblik bez intencija zamišljene forme. Rad obilježava monokromatska, disciplinirana, funkcionalna koloristika. „Događanja“ na površini na rubu su slučajnosti. Naziv rada autor vjerojatno (do)daje tek nakon igre – izvedbe. Na rubu drskosti za konvencionalnog promatrača, on rezultat ove igre likovnim materijalima naziva „Polje“. Nakon tisuća godina ciljanog vizualiziranja pojavljuje se oblik koji samo nudi asocijaciju oslanjajući se na naslov rada. Iz obilja mogućnosti umjetnik se zaustavlja u njemu zadovoljavajućem trenutku djelovanja. Ponuda promatraču je zahtjevnost i moguće uživljavanje uz predano povjerenje autoru.

    Bilježenje zaustavljenog vremena, njegovi neodredivo dugi trenuci, mogu biti okosnica rada kojim se predstavlja Nina Zelenko. Radi se o grafici, točnije, bakropisu, intimističke tematike predstavljene kroz neurbano određeni motiv. Cijela scena se odvija na nekom izoliranom naturalno nezagađenom području. Suptilna razrada površine otkriva izuzetnu majstoricu stare tehnologije bakropisa. Čvrste linije, potezi crteža ublaženi su rasterom ili tonom. Detalji, crtež i forme na rubu naivnog, dječjeg pristupa naglašavaju pojedinosti koji određuju sadržaj rada. Na grafici raspoznajemo građeno zdanje, ptice u blizini te nedefinirani krajolik u zadnjem planu. Konkurenciju zidanom objektu u prednjem sloju nudi razigrano, stilizirano stablo izdvojeno iz pozadine. Ovo daje i stabilnost kompoziciji rada. Glavni akteri ovog rada su nekoliko bijelih golubova od kojih neki oblijeću scenu, a neki su zaustavljeni na otvorima zdanja ili na tlu, ispod stabla. Bogato rasterirana površina rada odaje djelomično prepuštanje boji tijekom otiskivanja, ali uz to i ciljanim umjetničinim intervencijama. Autorica nazivom rada pojašnjava motiviku; rad naziva „Stari golubinjak“. Negdje u pozadini naziremo i vodenu površinu: rijeku, jezero ili zaljev. Ovo dodaje dojam trodimenzionalnosti prikaza. U koloristički zagasitoj predstavljenoj atmosferi, ne znamo je li na nebu predstavljeno sunce kroz oblake ili možda puni mjesec koji bi atmosferi dodao neki svečani dojam. Oblikovanje uz taktičnu stilizaciju inicira razmišljanje o pojavnosti realnog unutar vlastitog intimnog svijeta. Koristeći isječke realnog autorica sama kombinira motive koje pretvara u znakovlje. Ovo jest figuracija, ali filtrirana osobnim doživljajem i prenesena tankoćutnom tehnologijom.

   Rok Zelenko iz svog bogatog slikarskog opusa predstavlja rad iz 2020. godine. Radi se o akrilu na platnu znatnijih dimenzija. Ovaj slikarski rad predstavlja velebnim palačama okružen trg u kojem nema zelenila. Trg je  tlakovan i popločen, a u njemu zapažamo samo osobu i njenog mogućeg ljubimca. Čini se kao da osoba ima bradu i židovsko pokrivalo te da nosi instrument, vjerojatno violinu u navlaci ili koferu za violine. Moguće su asocijacije na Marc Chagall-ove violiniste. Doživljajno snažno, ali oblikovno dosljedno ostvareno je okruženje: renesansne fasade palača. Za razliku od njega, tlo trga interpretirano je nešto apstraktnije: prekriven je točkasto rasteriranim područjima. Prepoznajemo da se radi o vizualizaciji ugla unutarnjeg, najstarijeg dijela pariškog Louvrea. To je sklop građevina u obliku četverokuta s unutarnjim dvorištem na koje se nastavljaju kasnije izgrađena produženja.

   Ova slika nastaje 2020. godine, prije današnjih dramatičnih ratnih događaja. Predmnijevamo da njen autor na neki način, stavljanjem znakovitog aktera unutar francuskog centra prezentacije svjetske likovne umjetnosti, ne nudi animozitet, već svojevrsnu pohvalu ili realnu problematizaciju kreativnih osoba, u pitanju je očito muzičar i njegovo ponašanja unutar povijesnog zdanja koje označuje svjetsku likovnost do sredine XIX. stoljeća. Naime, djela izrađena nakon 1848. godine, 1986. premještena su u novi Muzej Orsay, također u Parizu.

  Rad nudi i asocijacije na suvremeni povijesni trenutak. Danas se u interpretaciju uvlači situacija recentnog vremena. Iako uvijek poštujemo židovsku žrtvu tijekom povijesti i tokom II. sv. rata, danas, nakon pokretanja ratnog stanja s Palestinom (Gaza i palestinska područja) te grubih nasrtaja koji ne prestaju, nismo više sasvim sigurni u apsolutnu podršku izraelskoj ideji osvajanja teritorija.

    Čini se da prije samog ratnog stanja umjetnik sluti buduće događaje jer, uz spomenuti rat, i zapadna Europa nakanila je ratovati sa svima oko sebe, posebno s Rusijom. Naravno, preko režiranog igrokaza s jednom od država bivšeg Sovjetskog saveza. Iako umjetnici uvijek, instinktivno ili ciljano, osuđuju ratove i nepravde, tako i Rok Zelenko ocrtava okoliš, nebo iznad velebnog zdanja snažnim toplim kolorom i tonovima koji mogu asocirati na požar, ratno stanje bez obzira na iskazane sjene aktera.

    Moguće je da umjetnik bilježi mnogo manje politiziranu ideju jer, nebo i rijeka Seina koja protječe kroz Pariz često bivaju u suton obilježeni crvenilom. Također, nije nemoguće da bi se Pariz mogao i stidjeti, crveniti zbog svih pokradenih povijesnih artefakata iz nekada manje razvijenih država i kultura. Tako bi ovo crvenilo bilo znak da bi se kolonijalizam i eksploatacija moćnijih trebala postidjeti svojih postupaka kroz povijest. I još jedna mogućnost za percepciju: elementi i snažno ritmiziranje svih oblika na ovom radu može usporediti ritam u likovnosti s ritmom u glazbi. Jer, glazbeni ritam traži vrijeme trajanja izvedbe, dok je likovni ritam često trenutan; ovdje i sad u trenutku pogleda na likovno ili arhitektonsko djelo. No, ovo su asocijacije, a ostalo mora odlučiti promatrač ovog odličnog rada Roka Zelenka.