Ujutro, kad Drava još šuti, pojave se konji. Ne najave se. Ne dolaze zbog nikoga. Samo se spuste do vode, kao da znaju da je to jedino mjesto gdje dan počinje bez buke. Stoje tiho, gotovo nepomično.
Griva im se lagano miče na vjetru, a kopita tonu u pijesak koji se raspada pod težinom života koji nije naučen žuriti. I dok ih gledaš, shvatiš da oni ne rade ništa posebno – samo postoje. Ali u tom postojanju ima više istine nego u većini naših dana. Jedan konj spusti glavu prema vodi. Drava ga primi bez otpora, kao starog prijatelja. Nema prskanja, nema galopa, samo lagano uranjanje, kao da se i rijeka boji poremetiti taj trenutak. Drugi stoji malo dalje, okrenut prema horizontu, kao da čeka nešto što se ne mora dogoditi. I tu, na toj obali, čovjek odjednom shvati da je sve što mu treba zapravo vrlo jednostavno: malo tišine, malo vode, malo života koji ne traži objašnjenja. Konji na Dravi ne znaju da su prizor. Ne znaju da bi ih netko mogao opisati, fotografirati, pretvoriti u priču. Oni samo žive svoj mali komadić slobode, onaj koji se dogodi kad se priroda i život napokon slože da je dosta žurbe. I dok stoje tamo, u toj tihoj slici koja traje samo nekoliko minuta, čini se kao da Drava diše s njima. A čovjek, makar na kratko, diše malo lakše.
Venina Markuš
