U sredini maslinika, gdje zrak miriše na lavandu i divlje cvijeće, stoji on. Kažun. Bez ijednog čavla, bez žbuke, samo kamen na kamenu, slagani rukama djedova
Istarski kažun nije kuća. On je sklonište, ostava, utočište od bure i ljetnog sunca. Nekad je u njemu spavao težak, danas u njemu spava povijest. Svaki kamen nosi otisak prstiju čovjeka koji ga je podigao prije dva stoljeća, misleći samo na jedno – da preživi i da ostavi nešto iza sebe.
Tehnika suhozida upisana je na UNESCO listu, ali za Istrane to nije tehnika. To je način života. Kamen koji diše, zid koji ne treba cement jer ga drži ravnoteža. Kao i ljudi ovdje – čvrsti, uporni, ukorijenjeni.
Kad prolazite pored kažuna, zastanite. Dodirnite hladni vapnenac. Unutra je još uvijek hladno i ljeti. To je prva klimatizacija na svijetu, izumljena u Istri.
Čuvajmo ih. Jer kad nestane posljednji kažun, nestat će i priča o tome kako se od ničega može napraviti nešto vječno. AI for AA
