Dom nikada nije samo zid. Nije ni krov, ni adresa, ni broj na vratima. Dom je ono što se skuplja godinama, neprimjetno, u sitnicama koje bi se drugima činile beznačajne. A među svim tim sitnicama, papučice su možda najskromnije – i najvažnije.
Venina Markuš
Dom nikada ne nastaje odjednom. Ne rodi se s ključem, ni s prvom noći, ni s novim namještajem. Dom se polako skuplja, taloži, gradi. I najčešće – počinje od papučica. Od onih malih, nevažnih predmeta koje nitko ne primjećuje dok ne nestanu. Papučice su tihi svjedoci života. One znaju tko je ustao prvi, tko je otišao zadnji, tko se vratio tiho, tko je žurio, tko je ostavio svoj par nasred hodnika jer je mislio da će se “vratiti za minutu”. One znaju ritam kuće bolje nego sat. Znaju navike, žurbe, umore, povratke. Znaju tko bira najružnije jer su najudobnije. Znaju tko uvijek uzme tuđe. Kuća bez papučica je kuća koja se trudi biti savršena. Previše čista, previše tiha, previše prazna. U takvoj kući se čuje vlastiti korak kao da odjekuje u prostoru koji još uvijek čeka da ga netko pripitomi. To je kuća koja ima zidove, ali nema puls. Ima kvadrate, ali nema toplinu. Ima sve, ali ne živi ništa. Dom je nešto drugo. Dom je neurednost koja nije mana nego dokaz. Dom je hrpa papučica koja smeta, ali se ne miče. Dom je par koji stoji krivo okrenut jer ga je netko ostavio u žurbi. Dom je onaj stari, izlizani par koji se ne baca jer je “najudobniji”. Dom je toplina koja se ne vidi, nego se osjeti pod nogama. Dom je trag koji ostaje i kad se sve drugo promijeni. Stoga – kuća bez bezbrojnih papučica nije dom u svu svojoj punoći. Može biti lijepa, može biti nova, može biti savršena. Ali dom postaje tek onda kad se ima gdje ostaviti korake.
