Posveta – Sentiment s razlogom
Boris Markuš
Postoje trenuci koji ostanu u nama tiši od riječi, ali jači od vremena. Za nas, Guest House Adriatic i depandansa Jadran u Umagu nisu samo mjesta – oni su dio jedne priče koju nosimo sa sobom. Sjećamo se Edine i Venine. Njihova prisutnost, toplina i način na koji su stvarali osjećaj doma ostali su zapisani u našem iskustvu, iako nigdje javno ne stoji njihovo ime. To je ona vrsta uspomene koja se ne dijeli zbog obveze, nego zbog zahvalnosti. Ova posveta je njima – za sve što su učinile, možda nevidljivo drugima, ali trajno vidljivo nama. Da, iza sebe valja ostaviti i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači.
Pozitiva nije samo stav – ona je pokretač
U hodnicima Adriatika i Jadrana, prije nego su se vrata zauvijek zatvorila, postojale su dvije žene koje su držale ritam tih hotela bolje nego sat na recepciji. Edina, hotelska domaćica, bila je tiha sila reda. Nije govorila puno, ali sve je znala – koji gost voli dodatni jastuk, koja soba ima tvrdoglavi prozor, gdje se sakrio zadnji komad posteljine koji nikad nije bio na pravom mjestu. Uz nju je stajala Venina, Slavonka, njezina pretpostavljena nasljednica. Mlada, ali već sigurna u korak, s onom toplinom koju donose ljudi iz ravnice. Učila je brzo, slušala pažljivo, a Edina ju je gledala onim pogledom koji govori: “Dobro ćeš ti to.” Njih dvije bile su više od osoblja. Bile su dio tkiva hotela – kao miris svježe kave ujutro, kao zvuk kolica u hodniku, kao smijeh koji se čuo iz praonice kad bi netko ispričao dobru priču. I kad su hoteli utihnuli, kad su se prozori zatvorili, ostala je ta mala, nevidljiva nit: sjećanje na žene koje su znale držati red, ali i toplinu, u zgradama koje su sada samo prazne školjke uz more. Umag ih se sjeća. A more, koje sve pamti, nosi njihova imena u tišini valova. I zato se danas, kad su hoteli zatvoreni, ne pamti pečat ni titula. Pamti se Edina. Pamti se Venina. Pamti se ritam koji su nosile. A žena s papirima ostaje kao fusnota – dio sustava, ali ne dio priče.
