Veliki požar koji je buknuo u Lokvi Rogoznici i proširio se prema Omišu
Priredio: Boris Markuš
Požar kod Omiša dan kada je vatra promijenila obalu
Na omiškoj magistrali, ondje gdje se cesta drži litice kao da je u strahu od mora, zrak je bio drugačiji. Nije mirisao na sol, ni na borove. Mirisao je na dim – gust, težak, onaj koji se uvlači pod kožu i govori da je vatra blizu.
Požar koji je počeo tiho, a narastao brzo
Prve dojave stigle su rano poslijepodne. Plamen se pojavio na padinama iznad mjesta, u prostoru gdje je trava suha kao papir, a kamen se zagrijava do granice pucanja. Vjetar je radio ono što vjetar na omiškoj Dinari uvijek radi – spuštao se niz padine kao da ima svoju volju, nosio žar, širio vatru. U samo nekoliko sati, požar je narastao. Crvena linija na brdu postala je zid. A zid se počeo širiti prema kućama.Dolazak vatrogasaca – borba protiv vremena, ne samo protiv vatre
Na terenu, vatrogasci su bili već u punom ritmu. Kamioni su se parkirali uz cestu, cisterne su se punile, a ljudi su radili bez pauze. Jedan od njih, čađavog lica, kratko je rekao: “Nije problem plamen. Problem je vjetar. On odlučuje gdje ćemo ići.” I stvarno – svaki nalet vjetra mijenjao je smjer borbe. Jedan trenutak vatra je bila pod kontrolom, drugi se penjala uz padinu kao da je netko povukao crtu prema vrhu.Stanovnici – tiha vojska koja ne napušta teren
Uz cestu, ljudi su stajali u tišini. Neki s bocama vode, neki s ručnicima, neki samo s pogledom koji govori sve. Nitko nije paničario. Ali nitko nije bio miran. “Ako krene prema kućama, mi ostajemo,” rekao je stariji muškarac, gledajući prema brdu. Nije to bila hrabrost za pokazivanje. To je bila hrabrost koja se živi.
Noć – trenutak kada se sve može promijeniti
Kako je sunce padalo, požar je izgledao još veći. Crveni odsjaj na brdu bio je vidljiv sve do mora. Vatrogasci su se pripremali za noćnu smjenu – najtežu. Noć je vrijeme kada se vatra ponaša drugačije. Kada se širi tiše, ali brže. Kada se dim spušta prema kućama. Kada se svaka odluka mora donijeti u sekundi.
Omiš – grad koji je navikao na buru, ali ne na ovakvu vatru
U Omišu, ljudi su pratili vijesti, gledali prema brdu, slušali sirene. Grad koji je navikao na borbu s prirodom – s burom, s morem, s liticama – sada se suočio s protivnikom koji ne prašta. Ali ono što je bilo najjače nije bio plamen. Nego zajedništvo. Vatrogasci, mještani, turisti, prolaznici – svi su bili dio iste priče. Priče o obrani mjesta koje je naviklo na mir, ali zna kako se bori. Na omiškoj Dinari, ondje gdje se kamen lomi pod suncem, a borovi šume kao da čuvaju strminu, požar je stigao brže nego vijest o njemu. Dok se posljedice prethodnog požara još saniraju, novi plamen ponovno je stavio stanovnike i vatrogasce pred težak zadatak – gotovo kao nastavak priče koju nitko nije želio čitati.
