Od katuna Ljuljaševića, preko Vezirove brade i Svatovskog groblja, do vrha Podgoje na 2.021 metru nadmorske visine
Božidar Proročić
Jutro 11. kolovoza bilo je okupano ranim suncem. Planinski vrhovi ogledali su se u Plavskom jezeru, čas jasni, čas blago zatalasani, kao da je voda pokušavala sačuvati njihove obrise. U toj velikoj jutarnjoj slici, između jezerskog plavetnila i stjenovitih visova Prokletija, donio sam odluku da se s iskusnim planinarom Zuvdijom-Zuvdom Barjaktarevićem uspnemo na Podgoju, planinski vrh koji se izdiže na 2.021 metar nadmorske visine.
U našoj maloj družini bila je i Sneža. Troje ljudi, tri različita koraka, ali jedna želja – provesti dan na planini i vidjeti koliko daleko pogled može dosegnuti kada se čovjek izdigne iznad svakodnevice. Iz Plava smo krenuli oko devet sati, putem prema Gusinju. Usret su nam dolazili planinari, turisti i naši dragi iseljenici koji se još nisu vratili s godišnjih odmora. Kolovoz u plavsko-gusinjskom kraju uvijek ima posebnu živost. Tada se ljudi vraćaju zavičaju, makar na nekoliko tjedana, kako bi ponovno vidjeli kuće, rodbinu, planine i vode koje su ponijeli sa sobom u daleke gradove i države. Čovjek može otići daleko, ali predjel u kojem je odrastao ostaje u njemu kao unutarnja topografija kojoj se uvijek vraća.
Vozilo sam parkirao kod kuća Ljuljaševića, na početku katunskog prostora odakle makadamski put vodi prema Vezirovoj bradi, Svatovskom groblju i dalje prema Podgoji. Tu je započeo naš uspon. Put je bio snažno razrovan. Atmosferske i izvorske vode godinama su u njemu stvarale brazde, odnosile sitniji materijal i ostavljale kamenje po kojem je trebalo pažljivo koračati. Na pojedinim mjestima voda je duboko usjekla put, pokazujući koliko je planina neumorna u preoblikovanju vlastitoga lica. Ono što čovjek napravi, priroda s vremenom prilagodi sebi.
Koračali smo polako. Korak po korak, bez nepotrebne žurbe. Planina ne voli brzinu nametnutu iz doline. Ona traži da joj se čovjek prilagodi, da osjeti vlastiti dah i da prihvati uspon kao razgovor sa sobom. Već nakon prvih dionica počeli su se otvarati pogledi prema masivima Prokletija. Kameni vrhovi stajali su jedan do drugoga kao vojnici raspoređeni na golemoj šahovskoj ploči. Neki su bili oštri i prijeteći, drugi pitomiji i zaobljeniji, ali je svaki imao svoj oblik, svoju boju i svoje mjesto u veličanstvenom planinskom poretku.
Posebno su me privukli gorostasi bukve i jele koji su nas pratili na putu prema Vezirovoj bradi. Stajali su uspravni, snažni i mirni, kao gorski čuvari pred kojima prolaze naraštaji ljudi. Njihove krošnje nisu stvarale potpuni mir. U njima je uvijek bilo poluglasnog šuma, laganog pomicanja grana i nevidljivog života. Podsjećali su nas da snaga prirode nije samo u kamenim vrhovima, već i u stablu koje desetljećima odolijeva snijegu, vjetru, kiši i ljudskoj nepažnji.
Lagani vjetar milovao nas je po kosi. Uspon je bio gotovo neprekidan i nije ga bilo lako savladati. Put se produžavao pred nama, a meni se činilo da do vrha ima najmanje deset kilometara. Možda je umor u tim trenucima produžavao udaljenost, a možda planina namjerno skriva vrh kako bi iskušala strpljenje onoga tko joj prilazi.
Zuvdija Barjaktarević mi je usput pripovijedao planinarske priče i prenosio iskustva iz svog života. Planinarske priče imaju posebnu ljepotu. One se ne kazuju odjednom, već u nastavcima, između dva uspona, tijekom predaha ili dok se čeka da se disanje smiri. Zuvdo dobro poznaje planinu. Njegova kazivanja nisu bila samo priče o vrhovima koje je prešao, već i o ljudima koje je sretao, nevremenima koja je izbjegao i trenucima kada je morao procijeniti dokle se može ići, a kada se treba vratiti.
Iskustvo planinara prepoznaje se po poštovanju prema planini. Na jednom proplanku, usred mira i divlje prirode, ugledali smo lijepu planinarsku kuću. Natko je ovdje sebi podigao kutak za predah, sklonjen od buke i pogleda, ali se vidjelo da već neko vrijeme nije dolazio. Tišina se primaknula zidovima, a trava pragu.
Tu smo napravili kraću stanku. Osvježili smo se hladnom izvorskom vodom koja je dolazila iz dubine planine. Nijedna voda nema okus kao ona koju umoran planinar zahvati na izvoru. U njoj kao da se sabiru kamen, šuma, zemlja i studen planinskih noći.
Nakon predaha nastavili smo strpljivo. Planinari često žele što prije se domoći vrha. Ipak, vrhovi su ponekad neosvojivi i nedostupni nama običnim smrtnicima. Možemo do njih stići, stati na najvišu točku, napraviti fotografiju i upisati datum, ali ih nikada ne možemo posjedovati. Planina ostaje svoja.
Dok sam koračao, razmišljao sam o nekadašnjim katunima na ovim visinama. Kako su ljudi živjeli, kako su izgonili stoku na pašu i kako su provodili mjesece daleko od sela i gradova? Život na katunu nije bio lak. Dani su počinjali prije sunca, a završavali se tek kada se namire stoka i svi poslovi. Voda, drva, hrana i zaklon nisu se podrazumijevali. Sve je trebalo osigurati vlastitim rukama.
Pa ipak, takav život ostavio je najljepša sjećanja mnogim naraštajima. Katuni su bili prostor rada, susreta, ljubavi, dogovora, pjesme, priče i prenošenja iskustva sa starijih na mlađe. Odatle su polazile staze koje su povezivale ljude i planine, a mnoge od njih danas zarastaju i polako nestaju.
Vegetacija je bila raskošna. Planinski čaj i brojne mirisne trave mamili su svojim mirisima i bojama. Vidjelo se da je bilo dovoljno oborina. Padine su bile odjevene u različite nijanse zelene, od tamnih dijelova šume do svijetlih planinskih livada. Sve je živjelo u miru koji nije prazan, već ispunjen šumom vjetra, zujanjem kukaca i povremenim glasom ptice iz krošnje. Stigli smo do prijevoja Vezirova brada i tu napravili novi predah. Uspon do ovoga mjesta nije bio lak, ali je zadovoljstvo bilo veliko. Pogled se otvarao sve šire, a zrak je postajao svježiji.
Nedaleko od starog skretanja i izblijedjelih planinarskih markacija nalaze se kameni ostaci poznati kao Svatovsko groblje. Zuvdo mi je ispričao predaju koja se u različitim oblicima prenosi širom naših planinskih krajeva. Nekada davno, govori legenda, dvije svadbene povorke susrele su se na uskom planinskom putu. Nijedni svatovi nisu se htjeli povući i drugima ustupiti prolaz. Najprije su pale teške riječi, zatim je potegnuto oružje, pa je svadbena pjesma u jednom trenutku zamijenjena jaukom. Svatovi su izginuli na mjestu susreta, a kameni mramori ostali su čuvati uspomenu na njihovu nesreću.
Danas ti mramori stoje kao nijemi svjedoci vremena o kojem nema pisanih tragova. Možda predaja nije povijesna epizoda, ali ona čuva moralnu pouku o ponosu koji je nadjačao razum i o putu koji nitko nije htio ustupiti, pa ga na kraju nitko nije ni nastavio.
Dok sam polako ispijao vodu, pred nama su se pružali prizori koji su potiskivali umor. Do samog vrha ostalo nam je još dobrih pola sata hoda. Nastavili smo prema dijelu planine na kojem se vide ostaci nekadašnjeg katuna. U blizini su bili sakupljači borovnica. Plavi plodovi skrivali su se među niskim rastlinjem, a njihov se miris miješao s mirisom planinskih trava i vlažne zemlje.
Na toj dionici naišao sam na lijepu populaciju žute lincure, Gentiana lutea subsp. symphyandra (Murb.) Hayek. Ova strogo zaštićena gorska kraljica stajala je uspravno među nižim biljkama, prepoznatljiva po snažnoj stabljici i žutim cvatovima. Izgledalo je kao da nas pozdravlja dok prolazimo. Pred takvom biljkom čovjek bi trebao zastati, pogledati je i ostaviti netaknutu. Njezina vrijednost nije u tome da je iščupamo i ponesemo sa sobom, već da ostane na svom staništu, da cvjeta, donese sjeme i dočeka nove planinare. Priroda nam ne daje sve kako bismo to prisvojili. Mnogo toga daje nam samo da vidimo, zapamtimo i sačuvamo.
Kako smo se približavali vrhu, pogledi prema plavsko-gusinjskom kraju postajali su sve širi. Ispod nas su ostajali katuni, šume, izvori i putevi, a iznad je bilo sve više neba. Konačno smo izašli na vrh Podgoje, na 2.021 metar nadmorske visine.
Podgoja možda nije toliko poznata i privlačna planinarima kao neki drugi vrhovi Prokletija. To je velika nepravda prema ovoj planini. Ona se ne pokušava nametnuti oštrinom stijena ili opasnošću uspona. Njezina je najveća vrijednost položaj. Podgoja stoji u središtu golemoga planinskog prostora kao prirodni vidikovac, gotovo kao planinski svjetionik.
S njezina se vrha Prokletije ne promatraju samo u jednom smjeru. One se otvaraju u velikom krugu oko vas.
Zuvdo je rukom pokazivao vrhove i redom ih imenovao. Pred nama su bili Trojan, Žuta Prla, Popadija, Talijanka, Maja Can i Maja Vojušit, Zastan Grebajski, a nizali su se Južni, Veliki (koji se naziva i Srednjim vrhom) te Sjeverni vrh Karanfila, zatim Karanfil Ljuljaševića i prepoznatljivi Očnjak. U daljini su se izdvajali Maja Jezerce, Maja e Rosit, Zla Kolata, Dobra Kolata i Tromeđa. Pogled je dalje dosezao prema Hridskom kršu, Pasjem vrhu, Starcu, Čakoru i Hajli. Na drugim su se stranama vidjeli Visitor, Komovi, Goleš i Sjekirica.
Svako je ime bilo poput posebnog poglavlja velike planinske knjige. Neka sam već poznavao, neka su budila želju da im se približim, a pojedina su djelovala toliko udaljeno da su više pripadala nebu nego zemlji. Na pojedinim visokim vrhovima još su se zadržavali ostaci snijega koji se ni tijekom ljeta nisu potpuno otopili. Bijele površine presijavale su se među tamnim stijenama, podsjećajući da su Prokletije i u kolovozu planina kojoj se mora prilaziti s poštovanjem.
Nacionalni park Prokletije i njegova ljepota ostavljaju čovjeka bez daha, ali mu istodobno pokazuju koliko malo poznaje ovaj kraj. Iza svakog vidljivog grebena nalazi se nova dolina, iza svakog vrha druga staza, a uz svaku vodu, stijenu ili katun živi priča koja još nije zapisana.
Na vrhu me stigao umor. Legao sam na travu, sklopio oči i nakratko zadrijemao. Vjetar je prolazio preko lica, a glasovi mojih suputnika dopirali su kao iz daljine. Nema mnogo mjesta na kojima čovjek može tako mirno zaspati pod otvorenim nebom, okružen vrhovima koji stoje poput straže.
Nakon odmora ponovno sam gledao plavsko-gusinjsku dolinu. Gledao sam Vezirovu bradu, Grebaje, Visitor i planinske padine pokrivene šumama bukve i jele. Sve je djelovalo moćno, ali ne i nijemo. U tom je prostoru bilo toliko prirodnih bogatstava, izvora, legenda i predaja da se čovjek mora zapitati koliko uistinu znamo o nama samima.
Koliko poznajemo puteve kojima su išli naši preci? Koliko razumijemo život katuna? Koliko smo spremni sačuvati šume, izvore, biljke, stare staze i kamene tragove prošlosti? S Podgoje se pruža više planinarskih i katunskih puteva. Svaki od njih nekada je imao svoju svrhu. Njima se išlo prema pašnjacima, izvorima, susjednim katunima i selima. Danas mnogi služe planinarima, beračima šumskih plodova i rijetkim ljudima koji još održavaju katunski život.
Dobra četiri sata, sa svim predasima, bila su nam potrebna da stignemo do vrha. Ipak, ljepota planinarenja nije u osvajanju. Ljepota je u tome da prepoznate trenutke kojima vas priroda daruje i da razumijete da vas je primila kao suputnika na svojim čudesnim stazama.
Došlo je vrijeme za povratak.
Vodu smo gotovo potpuno potrošili. Grlo mi je bilo suho, a misao o prvom izvoru postajala je sve privlačnija. Jedva sam čekao ponovno napuniti bocu hladnom planinskom vodom koja će me, kako sam tada govorio, vratiti u život.
Korak po korak, Zuvdo, Sneža i ja spuštali smo se s Podgoje. Oko nas je ostajalo toliko vrhova koji su mamili ljepotom i budili želju za nekim novim dolaskom. Tko jednom posjeti Nacionalni park Prokletije, ima osjećaj da se nalazi na samo korak od neba. Tog dana nebo je bilo modro i vedro, kao da se osmjehivalo našim stremljenjima.
Bili smo mala četa, ali odabrana, rekli bi stari.
Tijekom povratka nastajale su brojne fotografije planina, biljaka, šuma i udaljenih vrhova. Fotografija nikada ne može potpuno prenijeti ono što ljudsko oko vidi na planini, ali može sačuvati trenutak i podsjetiti nas da smo ondje bili. Može drugome pokazati dio ljepote i potaknuti ga da krene, vidi i nauči je poštovati. Do mog skromnog vozila stigli smo oko osamnaest sati. Bili smo izmoreni, preplanuli od sunca i zadovoljni. Dan se polako povlačio. Sunce je silazilo prema zapadu i mijenjalo boje na planinskim padinama.
Pomislio sam da bi mi prijala kava s mojom plavsko-gusinjskom braćom.
Otišli smo kod mog albanskog brata Getoara Đonbaljaja (alb. Getoar Gjonbalaj), posebno dragog prijatelja, uspješnog poduzetnika i čovjeka koji je svojedobno bio na čelu Turističke organizacije Gusinje. Getoar je svojim radom, poduzetnošću i odnosom prema ljudima izgradio ugled koji se ne stječe preko noći. Dobro poznaje vrijednosti gusinjskog kraja, njegove ljude, prirodne ljepote i mogućnosti razvoja, a ono što ga posebno izdvaja jest spremnost da svakome tko dođe pruži pažnju, lijepu riječ i osjećaj da je stigao među svoje. Kod njega gost nikada nije samo slučajni prolaznik. Getoar svakoga dočekuje otvorenih vrata i iskrena srca, onako kako se u plavsko-gusinjskom kraju dočekivalo oduvijek. Njegovo je gostoprimstvo dio obiteljskog odgoja, osobnog karaktera i tradicije koja se prenosi kod svih Albanaca, ali i drugih naroda. Za njegovom se sofrom ljudi brzo zbliže. Razgovor postaje prisniji, umor lakši, a vrijeme kao da sporije prolazi.
Dočekao nas je s osmijehom, raspoložen saslušati naše dojmove s Podgoje i priče o usponu, Vezirovoj bradi, Svatovskom groblju, katunima, izvorima i planinskim vrhovima koje smo toga dana gledali. Dok smo govorili, pažljivo nas je slušao, povremeno dodajući poneku svoju priču o Gusinju, njegovim ljudima i gostima koji iz različitih krajeva dolaze upoznati Prokletije. Takvi razgovori pokazuju koliko je važno da ovaj kraj predstavljaju ljudi koji ga uistinu poznaju, vole i razumiju.
Uz kavu, osvježavajuća pića, bogatu sofru i razgovor koji se prirodno produljivao, priveli smo kraju ovaj sadržajni dan. Nakon višesatnog hoda i jakog kolovoškog sunca prijali su nam predah, prijateljska riječ i toplina domaćina. Umor je još bio prisutan u nogama, ali više nije bio težak. Postao je tih i ugodan, poput potvrde da smo toga dana učinili nešto vrijedno i vidjeli predjele koji se dugo pamte.
Susret s Getoarom dao je završetku našeg putovanja posebnu ljudsku toplinu. Planine nas jesu zadivile snagom i ljepotom, ali je prijateljski doček još jednom pokazao da najveće bogatstvo plavsko-gusinjskog kraja nisu samo njegovi vrhovi, šume i izvori. Njegovo su najveće bogatstvo ljudi koji znaju otvoriti vrata, postaviti sofru i gostu pokazati da je dobrodošao. Kod Getoara se upravo tako dolazi – kao gost, a odlazi – kao prijatelj.
Sjetio sam se stare maksime: „Pregalaštvu i Bog pomaže.“
Podgoja je na mene ostavila snažan i lijep dojam. Ona je mjesto s kojeg se jasnije vidi veličina Prokletija, ali i dubina prostora između Plava i Gusinja. S nje se vide planine, doline i katuni, ali se još snažnije osjeća prisutnost ljudi koji su ovim krajem prolazili, živjeli i ostavljali tragove. Na Podgoji čovjek shvati da priroda ne postoji samo kako bismo joj se divili. Ona traži odgovornost, pažnju i pamćenje. Vrh nije osvojen time što smo na njega stupili. Možda je istina upravo obrnuta. Podgoja je toga dana osvojila nas.
