Zadar je u arhivima sačuvao dio istorije Crne Gore, a Lovćen je u svome kamenu sačuvao imena hrvatskih umjetnika, arhitekata i graditelja. Između ta dva prostora Radomir (Miro) Jurić pronašao je priču koja je dugo postojala u dokumentima, muzejskim fondovima i gotovo zaboravljenim ljudskim sudbinama, ali nije bila ispričana sa svog stručnog i naučnog aspekta
Božidar PROROČIĆ
Jurić je znao da prošlost najpouzdanije govori kroz ono što je preživjelo ljude, kroz iskopani predmet, zaboravljeni zapis, oštećeni spomenik i zbirku kojoj treba vratiti red i značenje. Njegov profesionalni put, od rodne Neretve, preko Nina i Zadra, do Cetinja i Lovćena, je put kroz složene segmente zajedničkog jadranskog nasljeđa, u kojima se istorije Crne Gore i Hrvatske ne dodiruju slučajno, već se prepoznaju u ljudima, djelima i sačuvanim dokumentima.
Rođen je 11. marta 1951. godine u Momićima kod Metkovića. Školovao se u Metkoviću, a potom na Filozofskom fakultetu u Zadru, đe je studirao istoriju umjetnosti i arheologiju. Istoriju umjetnosti završio je 1974, a arheologiju 1975. godine. Njegov put iz donjoneretvanskog kraja prema Zadru bio je iskorak mladog čovjeka koji je izabrao nauku. Bio je to prvi nacrt njegove buduće kulturne prizme Neretva, Dalmacija, Zadar, Jadran i tragovi civilizacija koji zaslužuju ozbiljna istraživanja.
Muzejski rad započeo je još 1972. godine uz arheologa Božidara Vilhara. Od 1976. bio je vezan za muzejsku zbirku u Ninu, a 1980. prešao je u Arheološki muzej u Zadru, đe je preuzeo vođenje Srednjovjekovne zbirke. Od jula 1987. do jula 2005. godine bio je direktor te ustanove. Vodio je više od pedeset arheoloških istraživanja u Zadru i zadarskom području, a posebno se bavio srednjovjekovnim nakitom, ranohrvatskim grobljima, crkvama, plovilima pronađenim u Ninu i arheologijom donjoneretvanskog kraja. Njegov doktorat o starohrvatskom nakitu u Dalmatinskoj Hrvatskoj i Istri od VII do XI vijeka predstavlja sintezu višedecenijskog terenskog i muzejskog iskustva.
Jurićev odnos prema muzeju dobio je snažnu i posebnu dimenziju jednog od najvećih profesionalaca. Tokom ratnih godina, kada je Zadar bio ugrožen, pripremao je i organizovao izložbu snažnog naslova „Tko kaže da tog grada nesta…“, koja je gostovala u Hrvatskoj i Sloveniji. Muzej je za njega tada postao oblik odbrane grada, njegovog imena i istorijskog postojanja. Nije branio samo muzej, kulturu i zbirke nego pravo jedne sredine da sama śedoči o sebi. Upravo će se ta svijest o odgovornosti prema kulturnom nasljeđu kasnije prepoznati i u njegovom radu u Crnoj Gori.
U Crnu Goru nije došao da govori o saradnji, već da je potvrdi radom na jednom od najośetljivijih pitanja njene muzejske baštine. Vlada Crne Gore imenovala ga je početkom 2019. godine za preśednika Državne komisije zadužene za reviziju muzejskog materijala i dokumentacije Narodnog muzeja Crne Gore. Bila je to prva opšta revizija muzejskih fondova te ustanove. Komisija je trebalo da utvrdi stvarno stanje zbirki, dokumentacije, mogućih nedostataka i višegodišnjih propusta. Jurić je tada javno insistirao da se rezultati ne prikrivaju i da se kulturna baština ne može štititi izbjegavanjem odgovornosti.
Upravo je u tome jedan od najvažnijih temelja njegove povezanosti sa Crnom Gorom. Povjeren mu je ośetljiv zadatak koji se ne daje na osnovu kurtoazije. Čovjek koji dolazi iz druge države trebalo je da zajedno sa crnogorskim stručnjacima pogleda u unutrašnjost jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Crne Gore i da kaže šta se u njoj zaista nalazi, šta nedostaje i šta mora biti popravljeno. Takva vrsta povjerenja predstavlja ozbiljniji oblik crnogorsko-hrvatske saradnje od brojnih svečanih govora, jer podrazumijeva zajedničku odgovornost prema kulturnom dobru.
Njegova saradnja sa Narodnim muzejom nastavljena je i poslije završetka rada Komisije. U oktobru 2020. godine na Cetinju je održao predavanje „Zadar – kulturni dragulj na dlanu“, u okviru obilježavanja Dana evropske baštine. Četiri godine kasnije, 31. jula 2024, otvorio je u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“ izložbu „Iskra u kamenu“, priređenu povodom pedeset godina od otvaranja Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Iz tog događaja, istraživanja koja su mu prethodila i građe koju mu je ustupio Narodni muzej nastao je tekst „Zadar i Lovćen“.
Objavljivanje toga rada u jubilarnom, stotom broju „Matice“ nosi značenje koje prevazilazi običnu bibliografsku činjenicu. Stoti broj časopisa bio je tematski posvećen polovini vijeka Njegoševog mauzoleja. U takvom broju našao se tekst hrvatskog arheologa koji nije pokušao da prisvoji crnogorsku temu, već da pokaže koliko je istorija Lovćena ispunjena ljudima, ustanovama, arhivima i zanatskim rukama sa obje strane Jadrana.
„Zadar i Lovćen“ nije klasična naučna rasprava strogo podijeljena na problem, metodologiju, rezultate i zaključke. To je složen tekst koji istovremeno ima osobine istorijskog eseja, arhivskog zapisa, svečanog govora, muzejskog śedočanstva i ličnog śećanja. Jurić polazi od savremene saradnje sa Narodnim muzejom, zatim se vraća u XIX vijek, Njegošu i njegovim vezama sa hrvatskim političarima, piscima, oficirima i intelektualcima, da bi potom prešao na zadarske arhive, Ivana Meštrovića, izgradnju mauzoleja, građevinsko preduzeće „Donat“, hrvatske umjetnike i majstore, a na kraju i na jedan zapušteni grob u Zadru.
Njegova osnovna ideja može se svesti na jednostavnu, ali važnu tvrdnju Zadar i Lovćen nijesu udaljene tačke koje je autor naknadno pokušao da spoji. Oni su odavno povezani kretanjem ljudi, dokumenata, knjiga, umjetničkih zamisli i političkih pogleda. Jurić ne gradi tu vezu na sentimentalnom ośećanju bliskosti, već je razlaže na imena, datume, arhivske fondove, ustanove i konkretne poslove.
U prvom dijelu rada govori o Njegoševim dodirima sa hrvatskim prostorom i pojedincima, među kojima su Fridrih Orešković, ban Josip Jelačić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Frane Carrara, Jakov Ćudina, Petar Preradović, braća Mažuranić i Ljudevit Gaj. Njegoš se u tom kontekstu ne prikazuje samo kao crnogorski vladar i pjesnik zatvoren u lovćenski prostor, već kao ličnost uključena u šire južnoslovenske kulturne i političke tokove XIX vijeka. Autor ukazuje i na knjige hrvatskih pisaca koje su se nalazile u Njegoševoj biblioteci, kao i na njegov odnos prema ilirskom pokretu.
Posebno mjesto u tekstu pripada zadarskoj arhivskoj građi. Jurić podśeća na rad crnogorskog istoričara Jevta Milovića, koji je poslije Drugog svjetskog rata istraživao u tadašnjem Državnom arhivu u Zadru. Milović i njegovi saradnici prepisali su i prikupili hiljade dokumenata i stranica građe važne za istoriju Crne Gore. U zadarskim fondovima nalazili su se i izvještaji austrijskih vlasti, policije i službenika koji su pratili Njegoševo kretanje i političko djelovanje. Tako Zadar u Jurićevom tekstu postaje čuvar dijela crnogorske istorijske memorije.
Iz tih dokumenata autor izdvaja i podatke o gradnji Njegoševe zavjetne crkve na Lovćenu 1845. godine. Kada se istorija Lovćena čita kroz dokumente sačuvane u Zadru, pokazuje se koliko su arhivi često udaljeni od mjesta o kojima śedoče. Državne granice mogu se mijenjati, ustanove mogu nastajati i nestajati, ali dokument ostaje da poveže događaj sa njegovim zaboravljenim posmatračima. Najopsežniji i najznačajniji dio teksta odnosi se na Njegošev mauzolej i učešće hrvatskih umjetnika, arhitekata, građevinskih stručnjaka i preduzeća u njegovoj realizaciji. Jurić podśeća na Ivana Meštrovića, ali ne ostaje samo na slavnom vajaru. On iz drugog plana izvodi ljude čija su imena manje poznata: Harolda Bilinića, vodećeg arhitektu na realizaciji projekta, stručnjake zadarskog „Donata“, saradnike Srđana Ćulića, Nika Jakovčeva, Slavka Šimatovića i Berislava Petravića, kao i majstore koji su obrađivali kamen, pripremali mozaik i oblikovali skulpture.
Time se istorija mauzoleja oslobađa pojednostavljene predstave prema kojoj veliki spomenik nastaje iz jedne ideje i jedne umjetničke ruke. Jurić pokazuje da je mauzolej rezultat velikog zajedničkog poduhvata. U njemu su Meštrovićeva zamisao, crnogorska državna odluka, hrvatsko arhitektonsko i graditeljsko iskustvo, kamen iz Jablanice, rad splitskih i zadarskih stručnjaka, mozaik pripreman uz učešće preduzeća iz Metkovića i brojni poslovi izvedeni u izuzetno teškim uslovima na Lovćenu.
Takvim pristupom Jurić ne umanjuje crnogorsko značenje mauzoleja. Naprotiv, pokazuje da nacionalni spomenik može biti dublje predstavljen u sopstvenu kulturu upravo onda kada se pošteno imenuju svi koji su učestvovali u njegovom nastanku. Crnogorsko-hrvatska kulturološka sintagma je ugrađena u kamen, arhitektonske proračune, mozaik, skulpture i radne dnevnike.
Jedan od najupečatljivijih segmenata rada nalazi se pri njegovom kraju. Jurić piše o Đorđiju, odnosno Đorđu Savovu Petroviću Njegošu, rođaku crnogorske dinastije i političkom emigrantu koji je živio i umro u Zadru. Njegov grob na starom pravoslavnom groblju nalazi se u lošem stanju. Autor ne ostaje na konstataciji da je grob zapušten, već poziva hrvatske i crnogorske ustanove da zajednički pristupe njegovoj obnovi i iskazuje spremnost da tome lično doprinese.
U toj tački tekst prelazi iz istorijskog istraživanja u etiku śećanja. Nije dovoljno pronaći dokument niti objaviti podatak. Znanje obavezuje. Ako je otkriveno da na zadarskom groblju propada spomenik čovjeku povezanom sa crnogorskom istorijom, onda dvije kulture imaju zajednički posao. Tako Jurićev esej dobija praktični smisao prošlost (nas poziva i opominje) na djelovanje.
Na kraju se pojavljuje i lična emocija. Autor se śeća broda „Njegoš“, kojim je u mladosti plovio iz Ploča prema Splitu, kao i Njegoševe biste na brodu. Taj prizor povezuje njegovo djetinjstvo, Neretvu, more, Njegoša i kasniji profesionalni put. Nakon niza arhivskih podataka i istorijskih imena, brod unosi intimnu mjeru. Kao da autor priznaje da je veza sa Crnom Gorom postojala u njegovoj svijesti mnogo prije državne komisije, cetinjskih izložbi i teksta u „Matici“.
Vrijednost rada „Zadar i Lovćen“ najviše je u otkrivanju mreže manje vidljivih veza. Njegova snaga nije u velikoj novoj teoriji nego u prezentovanj (zlatnih) ali nažalost zaboravljenih činjenica. Zadar je u njemu arhiv crnogorske prošlosti, mjesto djelovanja stručnjaka koji su učestvovali u nastanku mauzoleja, grad u kojem počiva jedan Petrović Njegoš i sredina iz koje savremeni hrvatski arheolog ponovo čita Lovćen.
Tekst, međutim, nije bez nedostataka. Njegova struktura je mjestimično razuđena, pojedine epizode odvode čitaoca od osnovne linije, a obilje imena i podataka povremeno (skriva) glavnu misao. Neke tvrdnje zaslužuju preciznije fusnote i strožu kritiku izvora. Ponavljanja i poneka jezička ili tipografska neujednačenost pokazuju da je tekst dijelom sačuvao karakter govora pripremljenog za otvaranje izložbe. Ipak, te slabosti ne poništavaju njegov dokumentarni značaj. Naprotiv, ukazuju na potrebu da se Jurićevo istraživanje u budućnosti proširi i pretvori u cjelovitiju studiju.
Bilo bi takođe, netačno tvrditi da je Boka kotorska centralna tema rada „Zadar i Lovćen“. Glavna osa teksta jeste Zadar–Cetinje–Lovćen. Boka se pojavljuje kroz Kotor, Njegoševa putovanja, pojedine istorijske ličnosti i širi jadranski okvir, ali joj nije posvećeno posebno poglavlje. Jurićeva povezanost sa Bokom mnogo se jasnije vidi u institucionalnom djelovanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru i saradnji sa Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore i gospodinom Zvonimirom-Zvonkom Dekovićem.
Ogranak Matice hrvatske u Zadru, kojim Jurić predsjedava od 2018. godine, objavio je 2019. poseban tematski blok časopisa „Zadarska smotra“ posvećen Boki kotorskoj. U njemu su objavljeni radovi o istoriji, književnosti, kulturnoj baštini i savremenom položaju Hrvata Boke. Među autorima je bio i Zvonimir Deković sa tekstom o stanju i perspektivama bokeljskih Hrvata. Jurić nije bio autor toga rada niti urednik temata, ali je kao preśednik Ogranka djelovao unutar institucije koja je Boku uvela u zadarski kulturni prostor kao temu ozbiljnog proučavanja. Neposredni susret Jurića i Dekovića dokumentovan je u decembru 2019. godine, prilikom predstavljanja faksimilnog izdanja „Kotorskog misala Svetog Jakova od Lođe“ u Zadru. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore bilo je izdavač, Deković je govorio o značaju Misala, a primjerci izdanja uručeni su odabranim zadarskim ustanovama i pojedincima, među kojima i Radomiru (Miru) Juriću kao predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Zadru.
Drugi, još jasniji dokaz njihove saradnje zabilježen je 24. jula 2026. godine. Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković sastao se u Zadru sa Radomirom (Mirom) Jurićem i saradnicima Ogranka Matice hrvatske. Razmijenjene su publikacije, razmatrani budući zajednički projekti i istaknuta dotadašnja uspješna saradnja. Susret je bio povezan i sa hrvatskom premijerom dokumentarnog filma „Dobrotska čipka i torta: baština koja povezuje“, nastalog u okviru projekta „Putevima bokeljskih Hrvata“.
To je granica do koje pouzdani izvori dopuštaju zaključivanje. Postoji dokumentovana profesionalna i institucionalna povezanost Jurića sa Zvonimirom Dekovićem i Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore. Postoji zajedničko interesovanje za kulturnu baštinu Boke, razmjena izdanja i planiranje projekata.
Radomir (Miro) Jurić važan je za crnogorsko-hrvatske kulturne veze upravo zato što ih ne pretvara u politiku. U Crnoj Gori je pregledao muzejske fondove, govorio o odgovornosti institucija, održao predavanje o Zadru, otvorio izložbu o Lovćenu, napisao rad u jubilarnom broju „Matice“ i upozorio na grob koji dvije države i dvije kulture mogu zajednički obnoviti. U Zadru je, kao preśednik Ogranka Matice hrvatske, primao knjige iz Boke, učestvovao u razgovorima sa Hrvatskim nacionalnim vijećem i podržavao projekte koji bokeljsku hrvatsku baštinu predstavljaju hrvatskoj javnosti.
Njegov put od Momića i Neretve do Zadra, Cetinja i Lovćena pokazuje lijepi Jadran i snagu veza između obala. On je veliki arhiv u kojem se čuvaju brodovi, grobovi, rukopisi, zavjetne crkve, muzejski predmeti, skulpture i ljudske sudbine. Da bi se taj arhiv razumio, potrebno je čitati ga bez straha od složenosti i bez potrebe da se svaka vrijednost zatvori samo u jednu nacionalnu priču. Radomir (Miro) Jurić upravo tako čita prošlost. Ne razdvaja razlike, ali pokazuje dodire. Ne poriče pripadnosti, ali im ne dopušta da ponište saradnju. Ne govori da su Zadar i Lovćen isto mjesto, već dokazuje da jedno bez dokumenata, ljudi i iskustava drugoga ne može biti do kraja ispričano. Njegova najvažnija poruka nelazi se nalazi u jednostavnom pozivu da se obnovi jedan zapušteni grob, sačuva muzejski predmet, pronađe izgubljeni dokument i imenuje svaki čovjek čije su ruke učestvovale u stvaranju kulturnog dobra.
Ponosan sam što imao i mi Crnogorci ali i Hrvati Radomira (Mira) Juriću, čovjeku čije ime pripada snažnim kulturnim sponama Hrvatske i Crne Gore. Njegov rad nas podśeća da se zajednička baština ne čuva samo u muzejima i arhivima, već i u ljudima koji imaju znanja, hrabrosti i odgovornosti da je sačuvaju od zaborava. Crna Gora ne smije zaboraviti čovjeka kojem je povjerila jedan od najodgovornijih poslova u svojim muzejskim ustanovama, koji je na Cetinju govorio o Zadru, na stranicama „Matice“ pisao o Lovćenu i koji je u hrvatskim arhivima i među zadarskim spomenicima pronalazio djelove crnogorske istorije. Ne smije ga zaboraviti ni Hrvatska, jer je Radomir ( Miro) Jurić svojim naučnim i kulturnim djelovanjem pokazao da se ljubav prema sopstvenoj baštini najbolje potvrđuje poštovanjem baštine drugoga. Zato bi njegovo ime trebalo da dobro zapamte. Jer veliki ljudi nijesu samo oni kojima su podignuti spomenici. Veliki su i oni koji spašavaju tuđe spomenike, vraćaju imena zaboravljenima i ostavljaju dokumente da ś edoče onda kada ljudsko śećanje oslabi.
Radomir (Miro) Jurić pripada upravo takvim ljudima. „Čovjek traje onoliko koliko njegovo znanje pomaže drugima da sačuvaju ono što vrijeme pokušava da im oduzme.“
Iz obimne biografije i bibliografije Radomira (Mira) Jurića izdvajamo samo najvažnije podatke i dio njegovog naučnog, stručnog i muzeološkog opusa. Autor je i koautor više stotina naučnih i stručnih radova, prikaza, kataloga, monografija i priloga iz oblasti srednjovjekovne arheologije, muzeologije, kulturne baštine i istorije Zadra, Nina i donjoneretvanskog kraja.
Među njegovim značajnijim knjigama i publikacijama izdvajaju se „Ljetopis kulturnih događanja u Zadru 1986–1996“, „Zlato i srebro srednjega vijeka u Arheološkom muzeju Zadar“, „Vodič Arheološkog muzeja Zadar“, „Starohrvatska baština u novome svijetlu“ i „Krleža – Gunjača – Zadar“. Njegova doktorska disertacija „Starohrvatski nakit u Dalmatinskoj Hrvatskoj i Istri od 7. do 11. stoljeća“ predstavlja važan doprinos proučavanju ranohrvatske arheologije i srednjovjekovnog nakita.
U njegovom naučnom opusu posebno mjesto imaju radovi „Srednjovjekovni nakit Istre i Dalmacije“, „Ranosrednjovjekovni grob iz Lišana Ostrovičkih kod Benkovca“, „Srednjovjekovni nakit na benkovačkom području“, „Srednjovjekovni spomenici na biogradskom području“, „Ranohrvatski brodovi iz Nina“, „Crkva svete Marine u Zadru“, „Srednjovjekovna nalazišta donjoneretvanskog kraja“, „Arheološki muzej u Zadru“, „Stjepan Gunjača u Zadru“ i brojni drugi prilozi iz oblasti arheologije, muzeologije i zaštite kulturne baštine.
Za razumijevanje njegove povezanosti sa Crnom Gorom posebno je važan tekst „Zadar i Lovćen“, objavljen u jubilarnom stotom broju časopisa „Matica“ 2024. godine, u kojem je analizirao istorijske, arhivske, umjetničke i graditeljske veze Zadra, Cetinja i Lovćena, kao i doprinos hrvatskih umjetnika, arhitekata i graditelja nastanku Njegoševog mauzoleja.
Ovaj pregled ne predstavlja potpunu bibliografiju Radomira (Mira) Jurića, već izbor radova koji najjasnije śedoče o širini njegovog naučnog interesovanja, dugogodišnjem muzejskom radu i doprinosu očuvanju kulturnog nasljeđa Hrvatske i Crne Gore.
%20JURIĆ%20–%20IZMEĐU%20ZADRA%20I%20LOVĆENA,%20U%20ZAJEDNIČKOM%20PROSTORU%20CRNOGORSKE%20I%20HRVATSKE%20BAŠTINE){kind=link}