Roman “Mrtvare” književnika Kemala Musića, objavljen povodom 31. godišnjice genocida nad Bošnjacima Sigurne zone UN Srebrenica, snažno je privukao pažnju javnosti i čitalačke publike nakon nedavne promocije. Promocija romana i istoimena izložba fotografija održane su u Kulturnom centru Altindag u Visokom
Razgovarao: Božidar PROROČIĆ, književnik
Knjigu je objavila Bošnjačka zajednica kulture, Direkcija Sarajevo, a riječ je o žanrovski složenom romanu-poemi koji povezuje dvije velike istorijske rane, Šahoviće i Srebrenicu.
U centru romana nalaze se Adem Memić iz Vraneške doline i Bekir Demirović podno Kameničkog brda, ljudi kojima se, u razmaku od nešto više od pola vijeka, događa gotovo ista tragična sudbina. Kroz njihove unutrašnje svjetove, strahove, slutnje i snove, Musić govori o progonu, zločinu, gubitku zavičaja i čovjekovoj potrebi da sačuva vlastito dostojanstvo.
Motiv „mrtvara“, cipela namijenjenih umrlima koje su kao humanitarna pomoć dijeljene živim ljudima u opkoljenoj Srebrenici, prerasta u snažnu metaforu obilježenosti, stradanja i istorijskog pamćenja. Musićev roman istovremeno je knjiga o bolu, književni naklon nevino stradalim žrtvama i upozorenje da bez kulture sjećanja nema ni sigurnog puta prema budućnosti.
Roman nosi naslov „Mrtvare“, po cipelama namijenjenim mrtvima, a obuvenim živima koji pokušavaju da prežive. Kada ste prvi put čuli za taj pojam i kada ste osjetili da upravo „mrtvare“ mogu postati centralni simbol romana?
Kemal Musić:
Cipele koje su kao humanitarna pomoć dijeljene stanovnicima Srebrenice tokom rata, mještani su nazvali „mrtvare“, jer su se u tim cipelama na Zapadu sahranjivali umrli. Iako su to znali, Srebreničani su u redovima čekali ispred kamiona humanitarne pomoći. Stravičan je to motiv. Na taj način kao da su „humanitarci“ obilježili Srebreničane, nagovijestivši im sigurnu smrt.
Kasnije, nakon genocida, u masovnim grobnicama ljudi su pronalaženi upravo sa tim cipelama, „mrtvarama“. Pišući o ljudskom stradanju, „mrtvare“ su se same nametnule kao motiv za moju knjigu. Užasan je taj motiv cipela namijenjenih umrlima, koje se u vidu humanitarne pomoći dijele živim ljudima.
Kada odete u Memorijani centar Srebrenica u Potočarima i vidite mrtvare izložene, kada vaš pogled ne može lako obuhvatiti nepregledni mermer na koji su ispisana imena stradalih, imena ljudi na čijim su nogama pronađene cipele namijenjene za mrtvace, ne možete ostati ravnodušni. To vas opsjeda. Muči. Proganja.
I, ako ste pisac, ne možete to prećutati, već želite da date doprinos kulturi sjećanja, kulturi pamćenja, da se poklonite nevino stradalim žrtvama, sa porukom da se više nikada i nikom tako strašne stvari ne dese. „Mrtvare“ su moj doprinos kulturi sjećanja i naklon svim nevino stradalim žrtvama.
U romanu pratimo dvije sudbine: Adema Memića, koji poslije Mitrovdanske noći kreće prema Istoku, i Bekira Demirovića, koji u srebreničkom julu kreće prema Kamenoj planini. Zašto ste odlučili da ove dvije priče vodite naporedo, gotovo kao dva odjeka istorijske rane?
Kemal Musić:
Dobro ste rekli, i Šahovići i Srebrenica jesu istorijske rane. Teške istorijske rane i onima koji su otuda pobjegli i onima što danas tamo žive. Ali, ja sam kroz te dvije rane zapravo želio da ukažem na strahotu genocida, na strahotu zločina, na strahotu stradanja nevinih žrtava, bez razlike kom se to desilo. I htio sam da taj tekst bude isključivo umjetnički i univerzalno ljudski.
Ademova sudbina vezana je za novembar, hladnoću i snijeg, dok je Bekirova sudbina vezana za jul, jul u kojem sve gori, i voda, i vazduh, i planine, i rijeke, i sve… I hladnoća i vrelina odnose živote, kao što su i tog novembra i tog jula usahli mnogi nedužni životi, a hladnoća i vrelina su metafore.
I tu imamo odjek cipela. Taj stravični odjek cipela u „balkanskim poljima smrti“ i odjek pitanja „gdje je prag i čija je zemlja“, kako su primijetili prof. dr Dženan Kos i doc. dr Olga Vojičić Komatina u propratnim tekstovima za ovu knjigu.
Druga stvar, ove dvije priče, Ademova i Bekirova, u knjizi „Mrtvare“ idu uporedo zbog kontinuiteta zločina koji su se dešavali na našim prostorima. Takođe, nakon Šahovića, mnogi su krenuli prema Podrinju, tražeći spas od progona i pogroma, pa su se neki našli i u Srebrenici. Otuda Bekiru iz Srebrenice šahovićko prezime Demirović.
Adem sa sobom nosi grumen zavičajne zemlje, dok Bekir u rancu nosi knjige iz porušene biblioteke. Koliko su ta dva predmeta, zemlja i knjige, za Vas ključni znaci identiteta i opstanka?
Kemal Musić:
Ime Adem znači zemlja. Dakle, Adem traži novo utočište, novu zemlju, novu domovinu, noseći u rancu grumen rodne zemlje, koji će kasnije, tamo u Istanbulu, često vaditi iz ranca i mirisati. Na kraju će ostaviti amanet sinovima da mu grob prekriju rodnom zemljom iz Vraneša.
A Bekir je ranoranilac. On ide u potragu za novim danom, novim jutrom koje će donijeti dan bez Karličićevih pjesama, bez mitraljeza, bez ljudi sa ukrštenim redenicima preko grudi, bez svitkanja hladnog oružja, daleko od jula i vreline julske.
U rancu nosi knjige. Jer, kad njega ubiju, knjige će ostati da pričaju Bekirovu priču. Knjige niko ubiti ne može. Knjige vječno žive sa svojim matičnim brojevima, u bibliotekama, elektronskim bazama, COBISS sistemima, knjižarama i antikvarnicama i ne može im se ništa, kao što se ne može ništa ni Ademovoj zemlji, jer „zemlju neće ni vuk ni hajduk“.
Kroz motive zemlje i knjige želio sam da dam besmrtnost svim nevino stradalim žrtvama.
U „Mrtvarama“ se zlo ne prikazuje samo kroz oružje, već i kroz govor, pjesmu, ćutanje i ravnodušnost. Koliko je za Vas bilo važno pokazati da se zločin ne rađa odjednom, nego da mu je često prethodio govor mržnje?
Kemal Musić:
Zločin uvijek ima prethodnicu. I uvijek se u zločin išlo sa pjesmom. Ima pjesama što svojom tematikom pozivaju na zlo. A ima i onih koje su zloupotrijebljene u svrhu ubijanja.
I danas, kad čujemo neke pjesme što se pjevaju na vašarima, svadbama, dočeku Nove godine i raznoraznim pijankama, kosa nam se na glavi digne. Pjesme koje veličaju presuđene ratne zločince i one koji su ubijali u ime vjere uvijek misle zlo i ne pjevaju se sa dobrom namjerom.
Nažalost, i danas neki predsjednici opština u Crnoj Gori, raznorazni funkcioneri i direktori škola pjevaju pjesme koje zlo misle. Oni ne priznaju istorijske činjenice i sudske presude. Čak ni žrtve ne priznaju. Ali, pjevaju. Pjevaju pjesame koje zlo misle.
A govor? To se danas zove govor mržnje. Takav govor je održan na groblju u Šahovićima, na sahrani Boška Boškovića, i tu je sve počelo. Dakle, sa groblja je počelo. A groblje je simbol umiranja.
Govor mržnje je i te kako doprinio svemu što se desilo i devedesetih. Tu su se, osim političara na trgovima i mjestima na kojima su se odigrale važne bitke, najbolje pokazali spikeri na televizijama i ratni reporteri.
Kao rezultat tih govora i otrovnih riječi, a bogami i ćutanja i ravnodušnosti, imamo masovne grobnice, genocide, zločine, progone, otmice i groblja sa nepreglednim mermernim pločama.
Jedna od najznačajnijih riječi u romanu jeste „otadžbina“. Ona se kod Vaših junaka ne pojavljuje kao zaštita, nego kao sila koja ćuti, progoni ili izručuje svoje ljude. Šta ste željeli da kažete tim bolnim preokretanjem značenja otadžbine?
Kemal Musić:
Otadžbina bi trebalo da bude utočište, zaštita, toplina doma, sigurnost, pravičnost… Međutim, otadžbina je nekome majka, nekome maćeha.
Otadžbina je te 1924. godine za ubistvo Boška Boškovića optužila Jusufa Mehonjića, iako su Boškovića ubili braća Bulatovići jer im je silovao sestru, i sa groblja pozvala na osvetu nad nedužnim Bošnjacima Šahovića, iako su i Boško, i Jusuf, i Bošnjaci u Šahovićima pripadali istoj otadžbini.
Takođe, na pozivima za odsluženje vojnog roka i u rezervu devedesetih godina prošlog vijeka, kada su ratovali „Jugosloveni“ jedni protiv drugih, pisalo je: „Otadžbina te zove.“
Protiv koga je to otadžbina zvala? Za koga i zbog čega je zvala? Odgovori na ova pitanja nalaze se u masovnim grobnicama, u koncentracionim logorima, u porušenim gradovima, na nadgrobnim pločama…
Zbog toga u „Mrtvarama“ i Adem i Bekir bježe od zavičaja. Taj strah od zavičaja nešto je najstrašnije što može nekome da se desi.
Vaš roman ne ide putem otvorene patetike niti direktne osude, iako govori o najtežim zločinima. Kako ste pronalazili mjeru između umjetničke suzdržanosti i moralne obaveze da se jasno svjedoči?
Kemal Musić:
Imao sam namjeru da napišem sasvim novi tekst u odnosu na sve drugo što je izašlo na ovu temu. Tekst koji će imati umjetničku vrijednost u odnosu na istorijski i politički kontekst.
Autoriteti koji su pročitali ovu knjigu rekli su da ima strukturu romana-poeme i da se, kako sam i imao namjeru, radi o umjetničkom tekstu posebne vrijednosti.
Dugo sam nosio ovu temu, mučeći se kako da joj pristupim, a da budem nepristrasan, da se izmaknem od uticaja pogrešnih tumačenja, različitih interpretacija, dnevnopolitičkog uticaja i raznih okolnosti koje mogu priču odvući u drugi smjer u odnosu na literaturu.
Ja se ovdje nijesam bavio istorijom, nijesam tražio krivca. Ja sam želio da kažem da su se ti genocidi desili, da su tamo stradali ili prognani potpuno nevini ljudi. Znanje koje imam o ova dva događaja želio sam da transponujem u literarnu istinu, kako bi ta istinitost prevazišla konkretno istorijsko i postala univerzalno ljudsko.
Kritičari su primijetili da „Mrtvare“ mijenjaju ustaljenu praksu književnog pisanja o genocidu, jer ne objašnjavaju istoriju, nego čitaoca uvode u unutrašnji svijet progonjenih. Dali ste svjesno bježali od dokumentarnog tona ka poetskoj, gotovo molitvenoj strukturi romana?
Kemal Musić:
To što su književni kritičari primijetili da je moj roman-poema drugačiji u odnosu na ono što je do sada napisano o genocidu i uopšte zločinima, kod mene izaziva veliko zadovoljstvo.
U „Mrtvarama“ je veoma važan podtekst i skoro da nijedna riječ u knjizi nije napisana bez razloga. Zbog toga knjiga, iako se lako čita, zahtijeva pažljivog, predanog, iskusnog i obrazovanog čitaoca.
I, moram da naglasim, dok sam pisao, nijesam razmišljao o žanrovskom opredjeljenju teksta. Međutim, kad sam stavio tačku na rukopis, kritičari su skoro jednoglasno rekli da je to roman-poema. Meni, kao proznom piscu, veliki je to kompliment.
Ademove pastelno narandžaste cipele i Bekirove crne nizozemske cipele su, nažalost, i njihova sudbina. Kako ste gradili taj motiv da iz običnog predmeta izraste velika metafora ljudskog stradanja?
Kemal Musić:
Prije desetak godina bio sam u Luksemburgu i tamo sam sreo jednog mog zemljaka, koji je devedesetih godina prošlog vijeka pobjegao iz „domovine“ u Veliko Vojvodstvo.
Nakon što me počastio ručkom, pokazao mi znamenitosti Luksemburga, poklonio mi neke suvenire otuda, ispričao mi je kako i danas čuva patike u kojima je danima putovao, bježeći od zavičaja.
Patike su ga dovele do Luksemburga i tu je ostao. A nije dalje mogao i da je htio, jer đonovi na njegovim patikama ostali su po balkanskim kamenjarima. Sada ih čuva da ga podsjećaju na vrijeme kada je sa rancem krenuo trubuhom za kruhom, bježeći od zavičaja i od „otadžbine“.
Ipak, tamo u Luksemburgu platio je da mu na automobilskim tablicama, osim ostalih brojeva i slova, upišu i BP, da ga podsjeća na Bijelo Polje.
Dakle, cipele su simbol odlaženja, simbol napuštanja ognjišta u raznim životnim okolnostima. Na cipelama su, kao što reče naš veliki pjesnik Bogić Rakočević, „otisci svijeta što nam je svašta uradio“.
U romanu se stalno vraćaju kolone: muhadžirske, izbjegličke, prognaničke, srebreničke. Da li je kolona za Vas jedan od najtragičnijih prizora bošnjačke i balkanske istorije?
Kemal Musić:
Kolone uvijek izazivaju jezu, pa i one koje danas gledamo ispred mobilnih operatera i elektrodistribucije, gdje se plaćaju računi za kablovsku televiziju i internet i potrošenu električnu energiju. Kolone označavaju haos i nesređenost.
Kolone su obilježile devedesete. Kolone za benzin. Kolone za osnovne životne namirnice. Kolone za humanitarnu pomoć. Kolone za pregled ličnih karata. Kolone za koncentracione logore. Kolone za odlazak u smrt!
Izbjegličke kolone prema Podrinju i prema Istoku obilježile su 1924. godinu. Kolone su bile i ispred kamiona za humanitarnu pomoć u Srebrenici, kada su se živim ljudima dijelile cipele za umrle.
U tim cipelama, crnim i pastelno narandžastim, mnogi Srebreničani su kasnije u kolonu krenuli da traže spas preko Kameničkog brda. Godinama kasnije prikupljana su njihova tijela i sahranjivana u Potočarima. Kolone ožalošćenih su čekale da se poklone nevino stradalim žrtvama.
Dakle, kolone na Balkanu su usud.
Bekir je čitalac, čovjek koji iz porušene biblioteke spasava knjige i nosi ih sa sobom. Da li je u tom liku sadržana Vaša vjera da književnost, čak i u trenutku smrti, ostaje posljednji oblik ljudskog dostojanstva?
Kemal Musić:
U islamu se kaže: „Uči.“ Dakle, neko vam može oduzeti materijalno bogatstvo, ali znanje ne može. Nakon smrti, znanje ostaje u knjigama. A knjige su, kao što rekosmo, besmrtne.
Poznato nam je kroz istoriju da su neki pokušavali knjige da ubiju, od Aleksandrijske biblioteke do Vijećnice. Ali, ne ide. Knjige opstaju i žive vječno, pa bile one dobre, osrednje ili loše.
Zbog toga je Bekir ponio knjige iz biblioteke i zbog toga su ga, umjesto po DNK, identifikovali po knjigama. Knjige pričaju priče. Knjige svjedoče. Knjige pamte. Knjige znaju i to svoje znanje prenose svakome ko hoće da zna. A čovjek, što više zna, više vrijedi.
U romanu se Šahovići i Srebrenica ne vezuju samo kao dva istorijska događaja, nego kao dva mjesta istog moralnog pitanja: zašto se zlo ponavlja i zašto se dovoljno ne pamti? Da li se „Mrtvare“ mogu čitati i kao opomena protiv kulture zaborava?
Kemal Musić:
Ja ne znam odgovor na pitanje zašto se zlo ponavlja i zašto se dovoljno ne pamti. To možda znaju neki političari.
Međutim, Abdulah Sidran je jednom rekao: „Svaki Bošnjak bi se morao rađati sa dvije glave. Jednu, da mu je otfikare, i drugu, da skonta šta mu se desilo.“
Mislim da je ova Sidranova rečenica ključna za nerazumijevanje na Balkanu i da bismo konačno trebali da prestanemo da jedni drugima siječemo glave. A to možemo samo uz kulturu sjećanja, uz interkulturni dijalog, uz međusobno razumijevanje. Uz poštovanje različitosti.
„Mrtvare“ su zapravo ona druga glava koju pominje Sidran, a ona prva je otfikarena u Šahovićima i u Srebrenici. „Mrtvare“ su prije svega knjiga o bolu. I jesu, „Mrtvare“ su otpor zaboravu i poziv na razum.
Vaš jezik u „Mrtvarama“ je ritmičan, zbijen, često bliži poemi nego klasičnom romanu. Da li ste od početka znali da ova tema ne može biti ispričana običnom proznom rečenicom?
Kemal Musić:
Teško i dugo sam pisao ovu knjigu. Prvo, zbog odnosa pisca prema tekstu. Drugo, zbog motiva koji sam obrađivao. Treće, zbog mnogih knjiga koje su izašle na ovu temu.
Zbog toga sam birao riječi, mjerio ih i vagao. Pisao i brisao. Dodavao i oduzimao. Mora tako.
To znamo još od Andrića: „Piši da riječima bude tijesno, a mislima široko.“ Ova Andrićeva mi je bila stalno na pameti.
I bilo mi je na umu da moram drugačije od svih. Da moram muški napisati ovu knjigu, iako je puna bola, puna patnje, puna smrti, puna jula, puna novembra, puna hladnoće i vreline.
Bojao sam se kako će to na kraju ispasti. A ispalo je dobro. Nakon prve verzije dao sam rukopis na čitanje različitim ljudima. Skoro jednoglasno su rekli: „Ovo je roman-poema.“ „Kao da sam gledao dobar film.“
„Mrtvare“ su pune simbola. Zbog toga i nijesu ispisane kao klasičan prozni tekst. Na dosta mjesta sam, s namjerom da istaknem pojedine motive, slagao riječi jednu ispod druge, što je svojstveno poeziji.
Te riječi su snažne. Udaraju u grudi i ne ostavljaju čitaoca ravnodušnim. Zbog toga „Mrtvare“ i imaju formu romana-poeme.
Roman je objavljen povodom 31. godišnjice genocida nad Bošnjacima Sigurne zone UN Srebrenica. Kako danas, iz pozicije pisca, gledate na odnos književnosti i kulture sjećanja?
Kemal Musić:
Smatram da bi književnost mogla dobro da doprinese kulturi sjećanja kroz umjetničke tekstove, nepristrasno napisane, lišene nacionalnih patetika i isticanja vjere kao dominantnog motiva za pravdanje ratnih zločina.
Često se na balkanskim prostorima vjera i religija koriste kao motiv odlazaka u rat i ubijanje. I ta istorijska međuvjerska i međunacionalna netrpeljivost ima krvave posljedice, kao što je to bilo u Srebrenici i u Šahovićima.
Nažalost, nacionalno, odnosno nacionalističko ludilo, previše je prisutno na balkanskim prostorima, pa iz tog ludila i imamo veličanje ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja.
Ko bi normalan na zidu u kući, na poslu, u kancelariji držao sliku čovjeka na čijoj duši je stotine ili hiljade ubistava?
Takvim ljudima, kao što kaže Darko Cvijetić, umjesto da na grbači budu natovarene vreće sa kostima ubijenih, da nose do kraja života, da budu prezreni, odbačeni i osuđeni, njima se podižu spomenici, pjevaju se pjesme o njima, nose se majice sa njihovim likovima i tako se nanovo podstiče zlo.
Književnost mora reagovati, ukazivati i uticati na takve društvene devijacije. A to može samo kroz umjetničke tekstove.
Smrt je čest motiv u Vašim djelima. Zbog čega?
Kemal Musić:
Da bismo umrli, moramo da se rodimo. Dakle, smrt je neminovnost. Pišući o smrti, zapravo pokušavam da pišem o životu.
Pišući o smrti, pokušavam da ubijedim čitaoca kako bi ljudi na ovom svijetu trebali da budu bolji, jer ih u krajnjem čeka smrt.
Čovjek mora da spozna neminovnost smrti i, kad to spozna, trebalo bi da odbaci pohlepu, samoljublje, mržnju, uobraženost i ne bi trebalo da se poistovjećuje sa Bogom.
Smrt je krajnja tačka u životu jednog čovjeka i nakon jedne smrti rodiće se drugi život, neki drugi čovjek, u komšiluku, u gradu, na drugoj strani planete. Tako se život nastavlja.
Indeksi su pjevali: „Iza svakog nestanka rođenje niče“, a Ćamil Sijarić ima pjesmu o čovjeku koji leži sa glavom naslonjenom na kamen. Prolaznik ga pita što je sam. Čovjek mu odgovara da nije sam, već da je pored njega „kam“, uz koji se na smrt navikava.
