Što Đakovo zna, a papir ne može zapisati. Đakovački vezovi – ponos što se nosi u krv
Venina Markuš
Postoje rečenice koje ne trebaju službenu objavu da bi postale dio identiteta. Jedna od njih je i ona slavonska, jednostavna, a zapravo vrlo precizna: tko nije bio na Đakovačkim vezovima, ne zna. Ne zna što? Ne zna kako izgleda tradicija koja se ne čuva u muzeju, nego u ljudima. Ne zna kako zvuči tamburica kad se ne svira za publiku, nego za dušu. Ne zna kako miriše srpanj kad se spoje lipicanci, nošnje i osmijesi.
Ta izreka nikada nije bila tiskana, ali je zato izgovarana tisućama puta. I možda baš zato vrijedi više. Nije rođena u redakciji, nego na ulici. Nije je smislio novinar, nego narod. A ono što narod izgovori, to ostane.
U vremenu kada se sve mora dokumentirati, arhivirati, digitalizirati, lijepo je znati da postoje stvari koje žive bez papira. Đakovački vezovi su jedna od njih. I zato ta rečenica stoji – ne kao službeni slogan, nego kao podsjetnik da postoje događaji koji se ne mogu prepričati, nego samo doživjeti.
A Đakovo to zna. I zato je ta izreka ostala među ljudima, tamo gdje i pripada.
Nedjeljna povorka đakovačkih čeka na vas!
