Tomislav Marijan Bilosnić
IZ BRAČKOG CIKLUSA
PUT ZA BRAČ
Vjetar koji je cijelu noć premještao zvijezde
jutros je otvorio vrata mora
put za Brač
koji je polagana misao vode
Trajekt plovi
a more ne odlazi nikamo
Najprije se kamen približi
lice koje se ne sjeća da ga poznaješ
Bijel strpljiv stariji od svih jezika
U njemu udarci ruku i dlijeta koja spavaju
A potom kuće koje gledaju masline
tišinu koja se uvijek vraća sebi
Iznad svega stoji Vidova gora kao oko
S nje se vidi kako more diše
kako Zlatni rat mijenja svoj tanki prst
pokazujući nešto što ni samo more ne razumije
Svoje dnevničke zapise borovi pišu
slovima sjene
Cvrčci neumorno popravljaju tišinu
Masline kao stare žene sjede uz suhozide
prstima pletu korijenja i broje stoljeća
Muškarci ovdje hodaju
kao da nose kamen u džepu
Ne žure jer znaju da se ništa veliko
ne događa odjednom.
Kuća nastaje polako kao loza
kao povjerenje i more
koje se svakoga dana polako vraća
U Škripu još prolaze Iliri
Neki ih zamijene za sjene
neki za vjetar među zidovima smokvama i čempresima
a neki samo nastave dalje
U Blacima stijene čuvaju molitvu
U Pučišćima kamen već zna
kako se postaje pticom
U Bolu večer spušta mrežu svjetla
na barke i razgovore
Kad padne noć
Brač samo postaje dublji
kad more premješta obalu
za širinu jedne školjke
Tada pomislim:
možda otoci nisu komadi kopna
okruženi morem.
Možda su to samo komadi vremena
među kojima Brač svijetli kao kamen
koji je cijeli dan bio na suncu
i dugo nakon zalaska pamti svjetlost
ZLATAN JAKŠIĆ
(Selca, 9. siječnja 1924. – Zadar, 17. ožujka 2007.)
Vrime je od škoja, profesore,
vrime od putovanja, osame i vječnosti!
Rekli su mi da o tebi govorim kao o kolegi,
o pjesniku,
članu Društva hrvatskih književnika.
Pa dobro, ako je tako
onda si ti uzvisio ovo zvanje,
u našem Društvu znali smo te
kao sreću tvoga zavičaja.
Govorio si kratko, jednostavno,
i uvijek i samo direktno.
Blag kao i tvoje oči ispod mrkih obrva
zanimao si se za sitno
zanimao si se za obično
za sve što može biti čovjek,
što je od čovjeka ili po čovjeku,
a živi ispod zvijezda.
Kad je susid reka partenca
ti si oslobodio mladost,
kad je Bog stvorio buru
sjećanje si oslobodio,
kada su se dva penšjonata našla u zavitru
ti si oslobodio prošlost,
znao si da je život škatula tabaka.
I, baš zato, profesore,
ti si pjesnik,
a pjesnik i vječnost deboto su isto.
I pjesnik gre kao križ po nebu
i vječnost gre kao križ po nebu.
Ne mogu, zato, govoriti o tebi,
a ne biti bar malo osoban,
značilo bi to me poznavati te, profesore.
– Je li tako, Bilosniću!?,
kao studenta pitao si me
za ono u što si bio siguran.
– Nije, profesore! – odgovorio bih,
a ti bi dodao ostalima:
– Eto, vidite li vi njega!
I sad, kada bi me netko pitao:
Je li Zlatan otišao?
– Nije! – rekao bih.
Zlatan je Snig na Braču.
Pogledajte, vidite li Jutro kako svijetli,
profesoru više nikad neće trebati lumbrela.
PJESNIK DRAGO ŠTAMBUK
Pjesnik Drago Štambuk u kosti vidi more,
u krvi otok koji pjeva.
On nije od riječi staklene,
niti od tinte koja se izlijeva u zaborav.
U prsima njegova jezika gori maslina,
balzam u prahu duše
i molitva za sol.
U džepovima šutnje
nosi stihove što preklapaju Istok i Zapad.
On ne vjeruje u jednostavnost dana,
ni u jednoznačnost riječi,
svaka riječ, kako bi rekao Borges,
skriva labirint od svjetlosti i krvi.
Pjesnik je liječnik otoka i boli,
jer pjesma mora boljeti
kao otac kad umire u stihu,
u akvamarinskoj tišini Brača.
S iskustvom egzila u vlastitom tijelu
pjesnik korača razapet
između križa i svetaca,
kao Heraklit u bijelom mantilu
dok se pjesma odvaja od svijeta
među svetim i strašnim slovima,
i sama nalik riječi
što ju je Bog izgovorio u samoći.
U tami jezika,
u sjeni pergamenta i zrcala,
Drago traži jug i unatrag piše stihove
kao preslik jednoga sna iz drugoga sna.
On pjeva jezicima što su pali
kao zvijezde u prah zaboravljene gramatike,
u krvotok domovine.
Pjesnik Drago Štambuk je ranarnik
koji nosi zavoje od stiha
na jeziku od soli, vatre i gline.
U NAZOROVOJ KUĆI SAMI, MOJA DRAGA I JA
U Nazorovoj kući sami
moja draga i ja
Pjesnik odsutan ipak je posvuda
jer postoje ljudi koji se ne mogu iseliti
iz uspomena
Jutro u Bobovišću pretvara zrak u lišće
u zeleno proljetno lišće
U zaljevu je more otvoreno kao zarez
Moja draga zastaje kraj prozora
iz sunca očiju njenih izlijeću ptice
s krilima mekih udaraca svjetlosti
Kuća gleda prema moru
istim pogledom kojim starac gleda djetinjstvo
U njoj je dječak s Brača slušao cvrčke
i priče po škrapama pretvarao u pjesme
koje čitamo kao da su pronađene među maslinama
Hodamo tihim sobama
stol fotografije knjige i strpljenje godina
Portreti na zidovima poput starih brodova
natovarenih uspomenama Bobovišća
a iznad mjesta tri sestrice
Irma Olga Amalija pretvorene u kamen svjetlosti
tri zvijezde nad jednim životom
Kroz otvoreni prozor ulazi more
Pastir Loda i sjene Nazorova oca
i beskrajne povorke sunčanih dana
a mi hodamo iz sobe u sobu
kroz unutrašnjost jedne jedine pjesme
i kuća se širi i postaje šuma
postaje more oblak pun zrelih munja
Dok dodirujemo stare predmete
nas dodiruje vrijeme kao što se dira voda
Eto ponekad ljubav nije poljubac
već stara pjesnikova kuća
u kojoj stojimo sami moja draga i ja
Moja draga dotiče kameni zid
a ja njezinu ruku
i više ne znam što je od toga starije
kamen ili ljubav
U KAFIĆU U SELCIMA SJEDIMO ZORAN JA VRIJEME
I KAVA ŠTO SE POLAKO HLADI
Moj prijatelj iz Selca Zoran Bošković
izdavač iz Splita u duši antički pjesnik
posljednji je kustos duhovitosti
onaj koji zna da se i božanstva smiju
kad čuju dobar vic
S njim se ni vrijeme ne usuđuje žuriti
Zoran s licem burinâ i smijeha
s očima koje čitaju živote sjene i riječi
u mreži vremena i jezika
priča viceve i šale koje su znali samo oni
što su umrli dvaput
On poznaje pjesnike po hodu
po načinu na koji drže čašu
ili šute kad kiša pada u kolovozu
U njegovim riječimasve su knjige
koje su potonule s brodovima
i knjige koje nisu napisane
Boja njegova glasa more je
što šapuće Homerove stihove
a kad priča to je sâm otok Brač
s kamenom pod noktima i legendom u plućima
Kao da smo zadnji ljudi na svijetu
koji vjeruju u moć riječi govori:
Znaš li da se duhovi splitskih pjesnika
okupljaju noću kod Peristila
i pričaju o tome koje su ljubili žene
koje su mirisale na lavandu i pelin
Vitez kave i papira Zoran
pričao i o Maruliću kao o bratu
koji se smijao vicevima kojima ni Dioklecijan
ne bi odolio pod svodom svoje palače
Na Zoranovoj polici sveti je red knjiga
gdje Tin drži stražu
njemu je i Odisej mahao s Marjana
a Judita šaptala:
Objavljuj dok još ima tko čitati
U kafiću u Selcima sjedimo on ja vrijeme
i kava što se polako hladi
dok se diže podne
kao novo izdanje svijeta
CVIJET ZA VLASTU VRANDEČIĆ LEBARIĆ
Ubrao sam ti plavi cvijet u studenom
bio je osamljen kao što zna biti studeni
Nije tražio sunce
nije se žalio na mraz
ni na blijede sjene moje ruke
koja se nagnula nad tamnim tlom
kao što se riječi naginju nad zaboravom
Nježno sam ga ubrao kao brat
dlanom ne škarama
znao sam da ćeš ga gledati
kao netko tko pamti miris djetinjstva
plavi cvijet u mjesecu bez boja
Taj cvijet nije osobit i nisi ga tražila
možda je čak i bezimeni cvijet
onaj što raste na ivici puta
na ivici govora
u tišini koju nitko ne fotografira
ali postoji i raste uspravno
kao tvoje rečenice koje stanu u dvije riječi
a traju cijeli dan
Cvijet nije više onakav kakav je bio u polju
ali nosi onu istu namjeru da dan bude lakši
kad ne znamo gdje završava san
i postaje prijateljstvo koje tiho govori:
„Sjećam se.“
U DOMINIKANSKOM SAMOSTANU U BOLU
Iglicama bora vjetar zapisuje Evanđelja
u tišinu kamena
Samostan kao more u beskonačnom alfabetu valova
ne umara se
ponavlja istinu
Svaki dodir s obalom
stara je pouka Dominika
da se istina kazuje šutnjom koja moli
Zidine samostana kao rebra svetaca
bijele kao rane
što zacjeljuju u tišini
Rafaelove sjene hodaju klaustrom
a možda je to onaj što je slijepim očima
vidio sjećanja na barke
što su jednom isplovile iz sna
Dominikanci u beskraju
i danas grade nebo u sebi
gluho i duboko
kao šapat Augustina u sjeni hridina
Svaki je kamen Božji rukopis
u stijeni vjere i pukotina – relikvija
i klupe i vrata i hodnici
sfere što kruže ispisane ljubavlju
Samo Anđeli znaju čitati
knjigu od vapnenca
otvorenu na poglavlju Apokalipse
U Dominikanskom samostanu u Bolu
ni ova pjesma nije moja
ona pripada stijeni
boru fratru galebu i soli
što peče lice kada se pokloniš sjeni
I borovi se klanjaju kao vojska tišine
zato ja šutim s perom u ruci
dok svjetlo popodneva razlijeva slova
po morskoj pučini
Valovi donose stihove Pindara
dok sunce na zalazu sanja na latinskom
i sjenke svjetlosti postaju zarezi vječnosti
Fratri unose posljednje svjetlo u zidine
bez pitanja
jer vjera ne traži dokaza
PODNE U LOŽIŠĆU
Podne je stiglo prije zvona
i sunce između dva daha vjetra
lista stranice Ložišća
Plava životinja mora bez kostiju šuti
iznad Brača nevidljiv je požar svijeta
Sve je ovdje od kamena i sve raste
iz gromača suhozida starog bračkog pisma
niče smilje i kadulja
miris vrijesaka ružmarina
i podne prelazi preko njih
Život pamti stanje kamena
stanje svjetlosti
On ga pamti kao jednu te istu stvar
U svakoj pukotini šake ruku što slažu zid
vremena i nestajanja
Podne ostaje savršeno mirno i ne odgovara
njegova je šutnja sjajnija od srebra
Nad selom uzdižu se čempresi
tamni plamen zemlje
Njihove duge i crne sjene
stoje licem u lice s podnevom
svojom sudbinom
zvonikom crkve što kamenom iglom bjeline
šiva zvijezdu otoka za suhi zrak
Ložišće je visoko
čak i zvona šute dok zvoni zrak
Ono pripada pogledu
i čovjek ovdje pomisli
da svijet nije načinjen od prostora
nego od udaljenosti
Ovdje je svaki kamen toliko dalek
da traje dulje od uspomene
U KONOBI TONI U DOLU NA OTOKU BRAČU
Vrijeme u konobi Toni u Dolu ne prolazi
sjedi za stolom i polako ljušti smokve
Dol je sakriven među bračkim rebrima
među suhozidima i rukama mrtvih težaka
među lozama i vjetrom
Dol je svjetlost ušivena u košulju ljeta
U konobi Toni nude vam kolač od kamena i meda
hrapoćušu od oraha i snova
odlomljeni komad brda
uz čašu vina
Ali Dol je stariji od svih recepata
knjiga ispisana rukopisom cvrčaka
selo koje svake večeri
iznova izmišlja svoje zvijezde
U konobi Toni pod lozom zelenih sjena
i uspomena među bačvama i mirisom godina
sjede putnici ribari pjesnici
oni koji su zalutali
i pronašli ono što nisu tražili –
peku koja je način na koji vrijeme diše
kruh s okusom zemlje
ulje u kojemu je čitava povijest sunca
vino kao davno oprošteni grijeh
ribu koja dolazi s mjesečevih uvala
i janjce s bračkih pašnjaka
I dok večer pada na Dol
kao zlatni plašt na ramena starca
cijeli se Brač smanji na nekoliko stolova
na nekoliko čaša i osmijeha
i otok postaje trenutak okružen vječnošću
zrno soli na usnama
