ODLAZAK BOGIĆA RAKOČEVIĆA (1962-2026), PJESNIKA, ANTOLOGIČARA I ČUVARA CRNOGORSKOG KNJIŽEVNOG NASLJEĐA

Postoje dani kada se čovjek ne oprašta samo od prijatelja, nego i od jednog načina razgovora s knjigom, sa riječju, sa književnošću i sa sobom

Božidar PROROČIĆ

Takav je ovaj ponedjeljak, 18. svibnja 2026. godine, dan u kojem nas je zatekla tužna vijest o odlasku Bogića Rakočevića, pjesnika, književnika, antologičara, urednika, književnog kritičara i jednog od onih postojanih čuvara crnogorske riječi. Prešao je na drugu obalu vječnosti dostojanstveno ali je iza sebe ostavio djelo koji će se još dugo vraćati kroz knjige, stihove, antologije, eseje i tragove koje je upisivao u crnogorsku književnost. U takvim trenucima čovjek se sjeti bolne i mudre misli Nedžada Ibrahimovića, pretočene u stih: „I zato, kada umre pjesnik, svi ljudi moraju naviti satove, okupiti se i doći na sahranu, da im poslije ne bude žao. Da sa njim ne nestanu.“ Jer smrt pjesnika nikada nije samo odlazak jednog čovjeka. To je trenutak u kojem se provjerava koliko smo bili budni pred njegovom riječju, koliko smo razumjeli njegove samoće, njegove knjige, njegove ,,OPOMENE” i sve one tragove koje je ostavljao za sobom.

Bogić Rakočević rođen je 1962. godine u Mojkovcu, u zavičaju u kojem se priroda  razmeće ljepotom, ali i čovjeka oblikuje strogo, duboko i neprimjetno, ostavljajući u njemu ośećaj za trajanje i za riječ koja mora da probljeskuje. Osnovnu školu završio je u Mojkovcu i tadašnjem Titogradu, današnjoj Podgorici, đe je završio i srednju školu. Srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a potom je pohađao i postdiplomske studije na Odsjeku za književnost. Završio je i smjer opšteg novinarstva na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, što će kasnije njegovom radu dati onu dragocjenu širinu između književnosti, kritike, medija i javne kulturne riječi. Još od rane mladosti bio je prepoznat kao darovit pjesnički glas, čovjek snažnog ośećaja za riječ, i ljepotu stiha. Nije u književnost ušao slučajno, već predano, iz duboke potrebe da piše, tumači, uređuje, povezuje i čuva ono što pripada prostoru knjige. Njegovi prvi književni koraci vezani su za vrijeme kada je mladi pjesnik morao imati ne samo talenat, nego i ozbiljnost, strpljenje i spremnost da se potvrđuje pred (tadašnjom) zahtjevnom književnom javnošću. Rakočević je upravo tako stasavao kroz pjesmu, kroz čitanje, kroz književne susrete, kroz omladinske festivale, kroz urednički rad i kroz neprestani dijalog sa savremenom crnogorskom i jugoslovenskom književnošću.

Bio je glavni urednik i sekretar Književne omladine Crne Gore, urednik književnog programa Doma omladine „Budo Tomović“ u Podgorici, organizator i urednik Festivala mladih pjesnika Jugoslavije „Majska rukovanja“, manifestacije koja je okupljala i prepoznavala mlade pjesničke glasove širokog južnoslovenskog prostora. U književnom životu Crne Gore Bogić Rakočević nije bio samo ime među imenima, već jedna od onih postojanih figura koje povezuju generacije, festivale, knjige, časopise, antologije i razgovore. Njegovo prisustvo imalo je uredničku smirenost, pjesničku osjetljivost i onu rijetku kulturnu mjeru po kojoj se prepoznaju ljudi koji ne grade sebe preko književnosti, nego književnost čuvaju od površnosti i zaborava.

Njegova biografija pokazuje rijetku širinu jednog književnog i kulturnog poslanja. Radio je u prosvjeti, u Crnogorskom narodnom pozorištu kao lektor, u RTV Crne Gore kao novinar Radija, a zatim na Televiziji kao urednik Redakcije za kulturu, urednik Kulturno-umjetničkog programa, urednik Prvog programa i urednik Programa za manjine. Bio je umjetnički direktor Internacionalnog televizijskog festivala u Baru, umjetnički direktor međunarodne manifestacije „Ratkovićeve večeri poezije“ u Bijelom Polju, selektor Međunarodnih poetskih susreta „Slovo Makovo“ u Sarajevu i Mostaru, član brojnih žirija i jedan od onih stvaralaca koji su svojim radom povezivali pjesničku riječ, medijsku kulturu, bibliotekarstvo, kritiku i javni kulturni prostor Crne Gore.

U svemu tome Bogić Rakočević ostajao je prije svega čovjek knjige. Njegova biografija ne govori samo šta je bio nego pokazuje koliko je književnosti dao u vremenu, znanju, ośećaju, podršci drugima i neumornoj vjeri da knjiga mora imati svoje dostojanstvo. Bio je pjesnik, pripovjedač, esejista, književni kritičar, antologičar, urednik i priređivač. Objavio je više knjiga poezije, proze, eseja i kritika, a njegovo ime ostaje upisano u savremenu crnogorsku književnost ne samo po onome što je napisao, nego i po onome što je drugima otvorio, podržao, uredio, prepoznao i sačuvao.

Bogića Rakočevića sam bliže upoznao 2019/2020. godine, u vrijeme kada je napisao predgovor za moju antologiju crnogorske poezije „Odlazak u stihove“. Bila je to za mene izuzetna čast, ne samo zato što je predgovor potpisao ugledni pjesnik, antologičar, kritičar i kulturni poslenik, već zato što sam tada imao priliku da upoznam čovjeka rijetke ljudske mjere. Još od decembra 2016. godine, kada je imenovan za direktora Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, pokazivao je onu vrstu posvećenosti koja nije bila nametnuta odgovornost, već prirodno stanje njegovog bića: da knjizi pristupa s poštovanjem, ljudima s dobrotom, a kulturi s ośećajem dugog i časnog služenja.

Bio je predan poslu, ali nikada zatvoren u sebe. Znao je da podrži mlađe kolege, prijatelje, stvaraoce, da otvori vrata, pruži riječ ohrabrenja, pokaže povjerenje i onda kada je to nekome bilo najpotrebnije. Uvijek sa vedrinom, blagim osmijehom i dobrotom koja ne pripada svakome, nego samo onim posebnim ljudima koji svojim prisustvom čine da se čovjek osjeti prihvaćenim, podržanim i prepoznatim. Takav je bio naš Bogić, prijatelj koji je znao da prava književnost počinje tamo đe riječ postane ljudskost, đe podrška nije poza, a dobrota nije slučajnost, nego najdublji izraz karaktera.

Djelo Bogića Rakočevića se prostire kroz poeziju, priču, esej, kritiku, antologijski izbor, urednički rad i neprestanu brigu za crnogorsku književnu i kulturnu scenu. Od ranih pjesničkih knjiga „Motivi buđenja“ i „Disanje sa strane“, preko zbirki „Slika prepuna tragova“, „Osobine“, „Posvete“, pa sve do njegove posljednje pjesničke knjige „Opomene“, Rakočević je gradio prepoznatljiv lirski svijet u kojem su se susretali unutrašnja osama, śećanje, prolaznost, zavičajni tragovi, ljudska ranjivost i  potreba da se riječ sačuva od površnosti vremena.

Posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzima zbirka „Opomene“, posljednja knjiga koju je ostavio iza sebe. Ona danas, nakon njegovog odlaska, dobija još dublji i potresniji smisao. „Opomene“su pjesnikov kasni razgovor sa sobom, sa svijetom, sa prošlošću, sa prazninama i svjetlostima koje čovjeka prate do kraja. U njenim ciklusima „Treptaji davnine“, „U lijepom haosu“ i „Prazni dani“ prezentovana je jedna zrela poetska svijest, okrenuta onome što nestaje, ali i onome što ostaje kao unutrašnji zapis. Danas se ta knjiga čita i kao njegovo lično i pjesničko zavještanje, kao posljednji razgovor sa prolaznošću, sa śećanjem, sa prazninom i sa svjetlošću koja ostaje iza čovjeka. „Opomene“ sada duboki znak koji nas vraća pitanju koliko smo zaista budni pred životom, ljubavlju, vremenom, prijateljstvom i smrću.

Bogić Rakočević bio je i jedan od onih vrijednih priređivača i antologičara koji su razumjeli da se kultura ne čuva sama od sebe. Njegova „Poetika Montenegrina“, antologija crnogorske poezije XX vijeka, ostaje jedan od važnih tragova tog predanog rada na predstavljanju, sistematizovanju i afirmaciji crnogorske pjesničke riječi. Kroz antologije, izbore, zbornike, kritičke tekstove i uredničke poslove, Rakočević je pokazivao odgovornost prema onima koji su pisali prije nas, prema savremenicima i prema onima koji tek dolaze. Njegov doprinos crnogorskoj kulturi upravo je u toj širini: pisao je, uređivao, birao, tumačio, snimao, priređivao, povezivao i čuvao. Kao autor televizijske antologije crnogorske poezije XX vijeka „Poetika Montenegrina“, kao urednik i scenarista dokumentarnih filmova o piscima i umjetnicima, kao književni kritičar, urednik, direktor Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ i član crnogorskog PEN centra, pripadao je onoj rijetkoj vrsti kulturnih poslenika koji ne ostavljaju trag samo u bibliografijama, nego i u samom tkivu kulturnog života jedne zemlje. Zato se o Bogiću Rakočeviću ne može govoriti samo kao o pjesniku koji je pisao knjige. Mora se govoriti i o čovjeku koji je gradio prostor za knjige, za autore, za mlade glasove, za književnu scenu i za dostojanstvo crnogorske kulture. Njegovo djelo ostaje u stihovima, esejima, pričama i antologijama, ali i u onoj isprepletanoj mreži podrške, povjerenja i kulturne odgovornosti koju je godinama stvarao oko sebe. A takvi ljudi, kada odu, ne ostavljaju samo prazninu ostavljaju obavezu da se njihov rad nastavi čuvati sa istom ozbiljnošću i poštovanjem s kakvima su ga oni stvarali.

Dragi Bogiću, i u sudnjem času prezreo si smrt, kao što je mogu prezreti samo oni koji su za života imali čistu riječ, mirnu savjest i dobrotu jaču od prolaznosti. Nijesi joj se poklonio, nijesi joj dao posljednju riječ samo si joj se onako svojim blagim osmijehom, nasmijao i otišao među one svjetlosti kojima pjesnici odavno pripadaju. A meni, dragi prijatelju, ostaje lični žal ona (ljucka) praznina poslije odlaska čovjeka koji je umio da sasluša, da podrži. Ostaće lijepe uspomene, naši razgovori, susreti, tvoje ljudsko držanje, ona tvoja blaga vedrina i osmijeh po kojem se prepoznaju dobri ljudi.  Zato se ne opraštam od tebe kao od nekoga ko odlazi u nestanak. Opraštam se od tebe kao od pjesnika koji je promijenio obalu, ali čije dječo i riječ će živjeti. Neka ti je laka crnogorska zemlja, dragi prijatelju. Otišao si na drugu obalu, ali nijesi otišao iz śećanja, iz prijateljskih razgovora, iz crnogorske književnosti, niti iz one velike kuće knjige kojoj si cijelog života pripadao. Tvoje „Opomene“ ostaće kao posljednji lirski znak koji si nam ostavio  da budemo pažljiviji pred životom, nježniji pred ljudima, budniji pred vremenom i dostojniji pred riječju. Tvoje ime, tvoja dobrota i tvoje djelo nastaviće da žive među nama  tamo đe smrt više nema posljednju riječ, a pjesnik nastavlja da govori svojim najčistijim glasom.