INTIMISTIČKA POETIKA PEPIĆEVIH SUSRETNIKA

SUSRETNICI Adnana Pepića predstavlja slijed unutrašnjih događaja susreta sa riječju, sa strahom, sa smrću, s drugima i sa sobom. To su zapisi jednog trajnog unutrašnjeg stanja, poezija koja ne želi da zavede, već da svjedoči

Božidar PROROČIĆ

Poezija je najljepši dar koji se prenosi čovječanstvu, ne kao “savršena” istina, već kao trag, kao lomljivi fragment unutrašnjeg iskustva koji opstaje samo ako ga neko drugi u sebi ponovo oživi. U tom smislu zbirka Susretnici Adnana Pepića predstavlja slijed unutrašnjih događaja susreta sa riječju, sa strahom, sa smrću, sa drugima i sa sobom. To su zapisi jednog trajnog unutrašnjeg stanja, poezija koja ne želi da zavede, već da svjedoči. Intimistički karakter ove zbirke ne proizilazi iz ispovjednosti u užem smislu, već iz duboke autorefleksije, iz svijesti da se iskustvo ne može iscrpiti u naraciji, već samo u simbolu, u zastoju, u napuklini jezika. Poezija je svečani unutrašnji čin u kojem pjesnik svoja lična iskustva sažima upotrebom simbola u najsnažnije momente ličnih autorefleksija. Taj čin koji je do jednog trenutka bio isključivo unutrašnji, snažan i nevidljiv, kod Pepića se otjelovljuje u probljeskujućim arabeskama stiha – kratkim, preciznim, često ogoljelim. U njih je pjesnik položio sve svoje iskustvo, egzistencijalnu tjeskobu, duhovnu nemoć, strah od govora i strah od šutnje, svijest o rani koja ne zarasta. Čak i kada poezija zvuči impersonalno, ona je prožeta dubokom ličnom dramom čak i kada je subjekt reduciran, bol ostaje puna, zgusnuta, gotovo opipljiva.

Susretnici su zbirka u kojoj se susret ne događa na spoljašnjem planu, već u unutrašnjem prostoru svijesti. To su susreti sa riječju koja boli, sa šutnjom koja guši, s vjerom koja posrće, s identitetom koji se „rasipa“ i ponovo sastavlja. Pepićev lirski subjekt često je zarobljen između krajnosti – između govora i nijemosti, kretanja i mirovanja, života i smrti. Ta liminalnost, to trajno stanje „između“, daje ovoj poeziji snažan metafizički ton i približava je iskustvu mističke literature u kojoj se istina ne saopštava direktno, već kroz paradoks, negaciju i bol. Mrtvo slovo predstavlja jednu u nizu pjesama, koja u sebi kondenzuje osnovne tematske i simboličke osnove Pepićeve poetike. Već sam naslov nosi snažno, značajno opterećenje; „mrtvo slovo“ upućuje na riječ lišenu duha, na znak koji je izgubio životnu funkciju, ali i na stanje subjekta koji više ne može da se ostvari kroz jezik.

Mrtvo slovo

U grudima

Ranu satkalo

Riječ se ne nalazi na pergamentu, ona je u grudima, u centru bića đe se pretvara u ranu. Jezik nije sredstvo oslobađanja, već izvor bola. Ovđe se jasno vidi bliskost sa mističkim iskustvom negativne teologije, ono što je najdublje ne može biti iskazano, a pokušaj izgovora postaje rana. Kao kod Majstera Ekharta unutrašnja istina ne ukazuje se kao uvid, već kao stanje u kojem se svijest suočava sa sopstvenim granicama.

Nit se rasipam

Niti sazrijevam

Subjekat je „zarobljen“ u stanju potpune stagnacije. On nije u procesu, nema ni dezintegracije ni rasta. Ovo stanje podśeća na sufijsku ideju barzaha, međuprostora u kojem čovjek nije ni živ ni mrtav, ni ovđe ni tamo. To je egzistencijalni limbo u kojem svijest opstaje bez mogućnosti promjene.

Zubima se zarilo

Među bedra

Slika je snažno tjelesna, gotovo brutalna. Bol nije apstraktan, ona grize, ujeda, ponižava. Riječ (ili ćutanje) postaje zvijer koja se zabija u najranjivije mjesto. Ovđe se može povući paralela sa mistikom tijela đe duhovno iskustvo uvijek prolazi kroz fizičku patnju.

Nit da govorim

Niti da zašutim

Paradoks je ključni izraz pjesme. Govor i šutnja su jednako nemogući. Subjekat je lišen izbora, osuđen na unutrašnju blokadu. To stanje podśeća na zen-paradoks, istina se ne može izreći, ali se ne može ni prećutati. Svaki pokušaj je pogrešan, a ne-pokušaj još pogubniji.

Uhvatilo se

Poput korova

I ne shvata

Da sam mrtviji

I od njega

Korov je simbol neuništivosti, ali i besmisla. Ono što je „mrtvo slovo“, opstaje tvrdoglavije od samog subjekta. Subjekat je „mrtviji“, lišen čak i one sirove vitalnosti koju ima korov. Ovo je krajnja tačka egzistencijalne iscrpljenosti, stanje u kojem ni patnja više nema smisao.

Nit se pomjeram

Niti mirujem

Još jedan paradoks je savršeni opis unutrašnje paralize. Kretanje i mirovanje gube značenje, kao kod mistika koji tvrde da se duša u krajnjem stadijumu ne može opisati kategorijama svijeta.

Ne pušta me

Kao da sam

Posljednji čovjek

Koga ima

Da ujede

Završnica pjesme donosi snažnu eshatološku sliku, subjekt kao posljednji čovjek, izložen je besmislenom nasilju riječi koja je već mrtva. To je slika čovjeka nakon značenja, nakon nade, ali i nakon iluzije spasenja. U tom smislu, Mrtvo slovo je pjesma o krajnjoj granici ljudskog iskustva. Ona stoji u dijalogu s mističkom tradicijom od hrišćanske i sufijske do zen-misli, ali i sa savremenom egzistencijalnom poezijom, potvrđujući da Adnan Pepić ne piše da bi objasnio svijet, već da bi svijet śedočio o njegovoj unutrašnjoj pustoši. U poeziji Susretnici pustoš nije prirodni okvir, niti metafora spoljašnjeg svijeta. Ona nije ni posljedica, ni prolazna faza, ona je stanje. Mirno, gotovo neprimjetno, pustoš se u ovoj zbirci nastanjuje u jeziku, u svijesti, u samom činu bistvovanja. Ona ne dolazi naglo, ne razara spektakularno, ona se taloži, izjeda, miruje. Upravo u toj „samoći“ pustoši leži njen najveći paradoks. Pjesma Pustoš jedna je od najsažetijih, ali i najsloženijih tačaka Pepićeve poetike. U svega nekoliko stihova pjesnik uspijeva da artikuliše iskustvo unutrašnjeg bezdana koje nije odsustvo, već prisustvo – tvrdo, postojano, neuništivo.

Sebi mjesto

Napravila

Na jeziku

Pustoš ovđe ne nastaje u prostoru, već u jeziku. To je suštinski iskorak. Jezik, koji bi trebalo da bude sredstvo imenovanja, komunikacije i spasa, postaje mjesto nastanjenja pustoši. Kao i u pjesmi Mrtvo slovo, riječ ranjena, izjedena, ali i dalje prisutna. Pustoš ne ukida govor, ona ga kolonizuje. Ovđe se može povući paralela sa mističkom tradicijom u kojoj se smatra da jezik u krajnjoj tački iskustva prestaje da bude nosilac istine i postaje njena prepreka. Kod Majstera Ekharta, ali i kod sufijskih mistika poput Rumija ili Ibn Arebija, postoji ideja da je ono što je istinski spoznajno izvan jezika. Pepić ide korak dalje, kod njega van dometa riječi ne ostaje kao porazan ili prazan segment već se ispunjava pustoši. Jezik nije miran, on je izgrižen „izujedan“.

Izgrižena

Pod pepelom

Miruje

Ovđe se pustoš ne kreće, ne širi, ne napada. Ona miruje. I upravo to mirovanje čini je opasnom. Pepeo je simbol sagorjelog iskustva nečega što je nekada imalo vatru, smisao, intenzitet. Izgriženost pod pepelom sugeriše da ni sagorijevanje nije donijelo pročišćenje. Nema katarze. Ostaje „vječita“ potmulost iscrpljenosti. U mističkoj literaturi često se govori o „pustošenju duše“, mjestu đe čovjek ostaje sam sa sobom i Bogom. Međutim, kod Pepića ta pustinja više nema vertikalnu dimenziju. Ona nije prostor iskušenja koji vodi ka prosvjetljenju, već stanje trajne iscrpljenosti u kojem se ništa više ne očekuje. To je pustoš bez obećanja. Sličan ośećaj nalazimo kod T. S. Eliota u Pustoj zemlji, ali dok Eliotova pustoš ima civilizacijski, istorijski i mitološki sloj, Pepićeva pustoš je intimna, svedena, gotovo asketska. Ona nije krik (urlik), ona je odsustvo glasa. Ako je kod Eliota pustoš kriza svijeta, kod Pepića ona je kriza subjekta.

Hodajući

Spoznao sam da

Nikud ne stižem

Završni stihovi uvode suštinski egzistencijalni paradoks – kretanje bez dolaska. Koračanje, koje u mnogim tradicijama simbolizuje put, razvoj, traganje, ovđe gubi svoju svrhu. Subjekat se kreće, ali ne stiže. To nije poraz u klasičnom smislu, jer poraz pretpostavlja cilj. Ovo je stanje u kojem je sam pojam cilja ispražnjen. Ovđe se može povući paralela sa Kafkinim junacima, ali i sa Beketovim likovima koji se kreću jer nemaju šta drugo da rade. Ipak, Pepićev subjekt nije groteskan on je „poražen“, svjestan, pomiren sa spoznajom. Pustoš nije eksplozija besmisla, već njegovo mirno prihvatanje.

Važno pitanje koje ova pjesma otvara jeste da li je pustoš poraz ili stanje više svijesti. U mističkom smislu, pustoš može biti predvorje istine. U egzistencijalističkom, ona je dokaz apsurda. Kod Pepića, međutim, pustoš nije ni pobjeda ni poraz, ona je činjenica. Ona je stanje svijesti koje više ne traži izlaz, ali ni opravdanje. Društvena dimenzija pustoši ovđe je prisutna samo u tragovima. Nije društvo to koje direktno proizvodi pustoš, ali jeste ono koje ne nudi utočište. Subjekat ostaje sam, sa jezikom koji je izjedan, s korakom koji ne vodi nikuda. Pustoš je, u tom smislu, egzistencijalna, ali ne apstraktna, ona je duboko lična. Pjesma Pustoš pokazuje da Pepićeva poezija ne traži odgovore. Ona imenuje stanje. Imenovati stanje u vremenu opsesivnog tumačenja i samoopravdanja, znači usprotiviti se njegovoj banalizaciji.

U zbirci poezije Susretnici strah predstavlja svojevrsnu psihološku reakciju na prijetnju, ali to nije efermno emotivno stanje. Ono se javlja kao granica na kojoj se prelamaju unutrašnje i spoljašnje dimenzije postojanja, vidljivo i skriveno, život i njegova mogućnost prestanka. Strah je u ovoj poeziji istovremeno pokretač i destruktivni činilac, stanje koje budi i stanje koje poništava. U tom smislu, on nije suprotnost svijesti, već njen najradikalniji oblik.

Pjesma Strah otvara se slikom zatvorenog pogleda:

Ne bi oka

Da jutro donese

Na obraze

Zazidane

Jutro, tradicionalno simbol novog početka i razotkrivanja, ovđe nema kome da dođe. Obrazi su zazidani, tijelo je zatvoreno, svijet nedostupan. Oko, koje u filozofiji i religiji često simbolizuje spoznaju, ne funkcioniše. Ovo je stanje prije viđenja, ali i prije nade. Strah se javlja kao sila koja ne dopušta svijetu da izvrši svoju osnovnu funkciju – da pokaže.

Strah je

Iz pospane utrobe

Pokrenuo

Zaboravljene molitve

Ovđe se otvara snažna dimenzija pjesme. Strah budi ono što je potisnuto. On ne proizvodi molitvu, već je vraća iz zaborava. U religijskom iskustvu, molitva često dolazi u trenucima krajnje nemoći, kada se sve racionalne strukture rasipaju. Strah, u tom smislu, nije suprotnost vjeri, već njen nenamjerni saveznik koji pokreće dubinsku potrebu za smislom, čak i kada svijest više ne vjeruje u njegovu mogućnost. Ovđe se može uspostaviti paralela sa Kierkegardovim shvatanjem straha (anksioznosti) kao temeljnog egzistencijalnog iskustva, ne kao straha od nečega, već kao straha pred mogućnošću. Pepićev strah ne dolazi spolja, on izranja iz „pospane utrobe“, iz same dubine bića.

I bi srdžbe

Na grom

Što je strgao s neba

Zavjese

Okačene o zvijezde

Grom ovđe razotkriva iluziju. Zavjese koje su „okačene o zvijezde“ sugerišu kosmičku scenografiju, lažni poredak, privid smisla. Strah proizvodi srdžbu, jer razotkriva obmanu. U tom trenutku strah se približava nihilističkom iskustvu, svijetu se oduzima metafizički ukras, ostaje gola stvarnost. Sličan postupak nalazimo kod Sorana, kod koga strah nije prolazna slabost, već stanje u kojem se svijet razgolićuje do krajnje tačke besmisla. Međutim, Pepić ne ostaje u toj tački.

U jedan prah

Života dah

Stao

Ovđe se strah dovodi do kraja. Životni dah, simbol trajanja i pokreta, zaustavlja se u prahu. To nije smrt u biološkom smislu, već iskustvo potpunog zastoja, trenutak u kojem se sve dimenzije svijeta sudaraju i poništavaju.

I strah se

Od straha

Raspao

Završni paradoks pjesme donosi važnu misao – strah se samouništava. Kada dođe do svoje krajnje tačke, on gubi snagu. Ovo podśeća na mističku ideju da svaka krajnost, dovedena do kraja, prestaje da postoji. Kod zen-budizma strah nestaje u trenutku potpunog suočavanja s njim, kod hrišćanskih mistika tama prestaje kada se prihvati kao takva. U ovom kontekstu, pojam Susretnika dobija dublje značenje. Susretnici nijesu ljudi, oni su stanja, sile, svjetovi koji se u određenom trenutku dodiruju. U pjesmi Strah susreću se vjera i sumnja, kosmos i tijelo, grom i dova-molitva, život i prah. To nijesu harmonije, već sudari. Strah je, dakle, mjesto susreta različitih dimenzija postojanja. On nije poraz, ali nije ni pobjeda. On je prolaz. U tom prolazu subjekt se ne spašava, ali se razotkriva. I upravo u tom razotkrivanju leži snaga Pepićeve poezije. Za razliku od čistog nihilizma, koji sve poništava, Pepićev strah ostavlja trag – dovu-molitvu, srdžbu, svijest. To je strah koji ne oslobađa, ali ni ne uništava do kraja. On samo skida zavjese.

U zbirci Susretnici smrt nije kraj, niti apsolutni prekid. Ona je stanje prelaza, blagi pomak svijesti, trenutak u kojem se granice svijeta privremeno rastvaraju. Adnan Pepić u pjesmi Smrt uspostavlja gotovo asketsku poetiku umiranja, lišenu dramatike i straha. Smrt je prirodni čin razdvajanja dimenzija postojanja.

Kada zaspi

Insan umre

San i smrt dovedeni su u istu ravan. Ova identifikacija ima snažno uporište u religijskoj i mističkoj tradiciji, posebno u islamskom duhovnom nasljeđu, đe se san često tumači kao „mala smrt“. Pepić ovim stihovima ukida jasnu granicu između života i smrti, uvodeći ideju da umiranje nije nešto izuzetno, već iskustvo koje se ponavlja svake noći. Smrt prestaje da bude „činilac“, ona postaje stanje.

Kada sanja

Ode sa ovoga svijeta

U neki drugi

Sanjanje je ovdje čin prelaska. Subjekat ne nestaje, već se izmješta. Svijet sna nije iluzija, već paralelna ravan postojanja. Time se pjesma suprotstavlja racionalističkom pogledu na svijest, nudeći ontologiju u kojoj je čovjek biće „sastavljeno“ od više segmenata, stalno razapeto između vidljivog i skrivenog. Ovđe se može povući paralela sa sufijskim učenjima, u kojima se san smatra prostorom susreta sa istinom koja je u budnom stanju sakrivena. San nije bijeg od stvarnosti, već njen dublji činilac.

U dva svijeta

Tako živi

A u tijelu

Jednome

Čovjek je specifično biće. Tijelo je jedinstveno, ali iskustvo nije. Ovim stihovima Pepić uspostavlja jednu od važnih ideja zbirke, čovjek živi u raskoraku između dimenzija. Tijelo je sidro, ali ne i granica. Ono pripada (propada) jednom svijetu, dok svijest neprestano prelazi u drugi. Ova misao bliska je i hrišćanskoj mistici, ali i savremenoj filozofiji egzistencije, đe se čovjek posmatra kao biće stalnog razdvajanja, nikada potpuno prisutno, nikada sasvim odsutno.

U jednome svijetu

Tijelo zemlju gazi

U drugome

Nad zemljom

Lebdi

Završni stihovi donose smiren, gotovo kontemplativan kontrast. Zemlja simbolizuje ograničenje, prolaznost. Lebdenje, nasuprot tome, označava oslobađanje, ali ne u potpunosti, jer je privremeno vezano za san, a ne za konačnu srmrt. Smrt je, dakle, u ovoj pjesmi susretnik, mjesto dodira dvaju svjetova. Ona nije poraz života, niti njegova negacija, već potvrda njegove slojevitosti. Smrt ne dezintegriše identitet, već ga razlaže na njegove dimenzije. Za razliku od nihilističke poezije, u kojoj smrt znači poništenje, Pepićeva smrt ostavlja prostor. Ona nije konačno ništa, već privremeno razdvajanje. Ipak, u toj smirenosti postoji i suptilna nelagoda, čovjek nikada ne pripada u potpunosti nijednom svijetu. On je stalno „između“. Upravo ta pozicija „između“ čini ovu pjesmu važnim segmentom zbirke Susretnici. Smrt ovđe nije kraj puta, ali ni obećanje spasenja. Ona je stanje svijesti u kojem se jasno vidi krhkost postojanja, ali i njegova neuništiva težnja ka onome što nadilazi tijelo. U tom smislu Pepićeva poezija ne nudi „spasenje“, ona nudi razumijevanje. A razumijevanje, u svijetu koji se boji smrti, već je oblik lične i autonomne pobune.

U tom unutrašnjem kruženju značenja zbirku Susretnici dodatno određuju pjesme koje ne traže definisanje, već autorefleksiju čitaoca. Muk ostaje pjesma između nagona da se progovori i bojazni od riječi, dok se u Sjenci pojavljuje dualnost lirskog subjekta koja ga prati sve dok ne iščeznu i svjetlost i oblik. Tmuša zatvara svijet u tamu bez izlaza, u prostor u kojem dah opstaje tek kao navika. Pjesme Zarobljen i Hodam donose iskustvo kretanja koje ne vodi cilju, već svjedoči o trajanju bez ishoda i o vremenu koje se oblikuje u nemoći da se iz njega izađe. Tuđina i Zavičaju šire intimni okvir zbirke prema ośećanju raseljenosti i gubitka pripadanja, dok Bilježim i Riječi vraćaju pažnju na jezik kao jedino, ali nesigurno uporište, u kojem se riječ ne uzdiže, već ispituje. Pjesme Smrt, Grob, List i Sirat ćuprija ucrtavaju postojanu metafizičku liniju zbirke, dok Tanko si vezla majko i Bilo je unose trenutke śećanja i topline, podsjećajući da ni pustoš nije sasvim lišena ljudskog traga. Tako se Susretnici potvrđuju kao zbirka susreta koji se ne „završavaju“, ali ostaju zapisani kao stanja, kao prolazi, kao mjesta u kojima se pjesnik i čitalac mogu prepoznati.

Zbirka Susretnici, gledana iz intimističkog ugla, ne traži dijalog sa svijetom, već sa sobom. Njene stranice otvaraju se prema poetici unutrašnjeg ozračja, u kojoj se misao preobražava u svjetlost, a riječ postaje govor svijesti koja sluša samu sebe. Takvo povlačenje i sabiranje u sebe ima blisku srodnost sa islamskom mističkom tradicijom, naročito sa mišlju Ibn Arabija (1165–1240), jednog od najznačajnijih sufijskih mislilaca. Kod njega se, kako navodi (Stanford Encyclopedia of Philosophy) znanje ne prima spolja, nego se rađa iznutra kao svjetlost koja se u čovjeku sama otkriva i prepoznaje. Taj trenutak unutrašnjeg prepoznavanja, u kojem se svijet umiri, a svijest ostane sama sa sobom, postaje zajedničko mjesto i Ibn Arabijeve misli i Pepićeve poezije. U tom svjetlu, Susretnici su zbirka susreta sa svijetom, a ponajviše zbirka susreta sa sobom. Pepićevi Susretnici nijesu lica ni simboli, nego prolazna unutrašnja stanja, tragovi svijesti koji se javljaju i nestaju u jeziku. Poput sufijske marife, spoznaje, koja se ne prenosi već se živi, i ova poezija pokazuje da se istina ne izgovara nego podnosi. Zato Susretnici ostaju zatvoreni u svojoj iskrenosti, sabraniji, smireniji. Njihova snaga nije u dijalogu sa svijetom, nego u etičkom činu unutrašnje snage. Pepićeva zbirka podśeća da poezija još uvijek može biti čin povlačenja i da se upravo u toj skromnosti skriva njena trajna duhovna snaga, ona kojoj ćemo se uvijek vraćati.