O SAKRALNOJ UMJETNOSTI –  Josip Botteri Dini, akademski slikar

Novi razgovor o umjetnosti s Josipom Botterijem Dinijem

Miroslav Pelikan

Akademski slikar Josip Botteri Dini (Zagreb 1943.) pripada malobrojnoj skupini najistaknutijih i najcjenjenijih suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, autor je impresivnog opusa u kome se posebno ističe niz impresivnih ciklusa sakralne tematike, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini ali i diljem svijeta, djela mu se nalaze gotovo na svim kontinentima, donedavno profesor na splitskoj ALU

Gospodine Botteri, kako vidite danjašni trenutak umjetnosti, posebno sakralne umjetnosti?

-U novoj eri, kako nazivamo povijesno vrijeme, koje traje preko dvije tisuće godina, kršćanstvo je utjecalo na sve oblike kulture i umjetnosti, posebno u Europi a zatim se proširilo diljem svijeta.

U naše današnje vrijeme kršćanstvo nema više onoliko važnu i utjecajnu ulogu, kao ranije. Danas se je svijet otvorio i drugim liberalnim, pa čak agnostičkim i ateističkim pogledima. Došlo je do tzv. pluralizma, idejnog i ideološkog. Danas ravnopravno i slobodno i u umjetnosti, kao i u životu sva ta idejna polazišta struje kroz umjetnost. Naravno da je često razvidna i volja za moć i supremaciju tendencija. Međutim ostaje uvijek samo jedan razlog za stvaranje novog umjetničkog djela: ostvariti novo i iskreno neponovljivo djelo, koje će djelovati i sviđati se drugima, bez usporedbe s nekim drugim. Umjetniku je težnja stvoriti čudesno novo djelo.

Budućnost umjetnosti?

-Jasno je, da nakon silnih djela, koja su do danas stvorena, nije niti lako niti jednostavno biti tvorac nečeg bitno drugačijeg. Sigurno je i to da se to djelo, za kojim čezne umjetnik, ne može dogoditi baš po našoj volji, kada mi to hoćemo. Umjetnik mora ostati ponizan i maran i usamljen, da u samoći doživi tajanstvenu pojavu tog “lijepog u sebi“, u svojoj duši i imaginaciji, a zatim i na svojem platnu ili u nekom drugom umjetničkom ostvarenju.

Ne smije se umjetnik bojati pred novim stvaranjem. Ne treba čak biti sebi vjeran. Zvuči čudno, možda paradoksalno, zašto sam to kazao?! Želim istaknuti da je umjetnost uvijek igra. Umjetnost u sebi stvara i vlastite zakone. Umjetnik u svojem stvaralačkom procesu slijedi zakone svojeg djela, a umjetničko djelo izvire iz duha; ono se u duhu, u mašti javlja i posredstvom umjetničkih sredstava, instrumenata, biva objavljeno drugima. Umjetnina je stoga diagram duše, imaginacija duha!

Po tisuću puta valja isticati da umjetnik uvijek mora ponizno služiti nadahnućima, koja nisu njegovo vlasništvo. Jer po svojoj volji umjetnik  ne može stvarati niti ništa novoga stvoriti. Poznata je tragičnost tzv. pjesničke smrti.

Ovim riječima želim potaknuti sve one kojima je dana stvaralačka moć i sposobnost, da neumorno i ponizno služe Stvoritelju, koji ih je, nezaslužne, obdario tim posebnim i iznimnim darovima. Valja biti vjeran čudesnosti umjetničkog poziva.

Često se spominje riječ repertoar.

-Postoji jedna tvrda riječ: repertoar, koja u umjetnostima označava djela, kojima se umjetnik bavi ili vrste djela, kojima se u stvaranju bavio. To je pojam kojim se označava izvedbeni program kazališta i glazbenih dvorana, ali se upotrebljava i kada se govori o drugim umjetnostima i posebno o vrstama umjetnosti, kojom se umjetnik bavi.

U likovnosti danas već rijetko možemo naći određeni i uobičajeni repertoar. Možda je i bolje da je tako jer se u našem vremenu otvorio neograničeni prostor slobode stvaranja umjetničkih djela. I rekao bih da u tom pogledu baš likovne, vizualne umjetnosti „koriste“ tu slobodu. Ponekada se čini da se u toj neograničenoj slobodi izgubila snaga i moć djelovanja likovnosti na njezinu publiku. Ali, kako smo više puta istaknuli, sloboda je princip umjetničke kreacije. U ime te proklamacije, moramo biti i tolerantni i strpljivi s ukupnim umjetničkim zbivanjima. I danas se još uvijek rađa novi čovjek i nasljednik ukupne povijesti i kulturne umjetničke baštine. Čovječanstvo i danas stvara i dobra i strahote. Novo samo po sebi je ništa, ako nije iskreni doživljaj vlastite egzistencije i povijesnog trenutka ukupne stvarnosti svijeta, koji i danas, kao i prvog dana Adamovog može i želi  svojim djelima veseliti svoju Evu, ali nažalost može gristi od nje ponuđeno zabranjeno voće i još teže, može ubijati svojeg brata Abela.

Umjetnost, zrcalo svijeta.

-I danas kao i na početku, rađa se novi svijet, u kojem umjetnost tepa svoje iluzije o drugačijem i boljem svijetu. Taj tako željeni svijet, kao pričina na horizontu besmisla oholih moćnika koji se nadmeću u neiskrenim obećanjima i lažima, sve je dalje od ideje o pravednom i poželjnom El Doradu,

U tim neurasteničnim, nepodnošljivim stvarnostima ljudske povijesti, umjetnost, koja je podlegla apatiji, ne može biti stvarnost optimističkih vizija i ugodnih duši i duhu harmonija.

Ne možemo kriviti umjetnike i umjetnost za njihove odraze turobnosti povijesnog trenutka svijeta i općeg stanja duha, kojega je umjetnost autentični odraz. Smisao umjetnosti nije izgubljen. Umjetnost jest i svjedočanstvo duhovnog i egzistencijalnog stanja svijeta u svojem vremenu, kod velikog broja umjetnika. Istodobno je ta činjenica jedini autentični biljeg kojega u ovom vremenu nosi umjetnost.

Umjetnost se može odupirati i stanju duha koji posustaje. Umjetnost nitko ne može oteti ili zabraniti ili ponižavati njene uloge od l art pour lartističkih, pa i tradicionalno figurativnih ili apstraktnih doživljavanja ljudske sudbine i sudbine svijeta, vjere u vječni život i interpretiranja Svetog Pisma i živote i vizije svetaca.

Ako govorimo o narativnoj ulozi umjetnosti, svakako podrazumijevamo da će umjetnik danas, obaviješten prethodno o svemu što je danas stvoreno u povijesti umjetnosti, moći i danas, na novi, vlastiti način ostvariti svoj doživljaj i slutnju budućeg stanja čivjeka, čovječanstva, prirode i svijeta, mira i nemira, čežnje i slutnje i mogućih snova jer i danas se rađaju nove generacije „jednog novog i boljeg svijeta“ papa Pio XII.

Nedavno ste imali velike izložbe. Kako ih danas vidite?

-Velike izložbe, kao što je bila moja Retrospektiva u Splitu, u Palači Milesi u Staroj gradskoj vijećnici, a u Zagrebu u Klovićevim dvorima, bile su veliki događaji, koji su i mene, kao autora i posjetitelje, mogle povezati sa mojim djelom, prikazati kontinuitet ostvarivanja mojih viđenja u proteklom životu.

Ovakvi događaji nužno zaustavljaju autora i sile ga na analizu sveukupnog svojeg umjetničkog djelovanja. Nama se čini da se dobro poznajemo, ali ovakva izložba može te iznenaditi. Ovdje se stvaraju veze među djelima. Neke slike traže blizinu nekih drugih. Otvara se dijalog između slika. Prepoznaju se povratci na neka ranija iskustva, a s druge strane se nastavljaju neki prekinuti kontinuiteti. Nekada se javlja potreba za sintezama, koje će opet otvoriti i mogućnost novoga.

Savjet mlađima.

-Novo, još neostvareno, nudi se kao tajanstvena mogućnost. Svo nastojanje umjetnika možemo iskazati kao rađanje novoga. Umjetnik je u svojem stvaranju, poput medicinske primalje, koja pomaže oko porođaja novog ljudskog bića. On je posrednik između Platonovog svijeta ideja i umjetnosti. Jer kada se stvori novo umjetničko djelo, ono se odcjepljuje od autora i počinje živjeti svoj autonomni život. Koliko je autor zadovoljan ili nije, djelo je steklo pravo na svoj život. Umjetnik će možda jednom biti ponosan, sretan ili zadovoljan svojim djelom, kada se bude dovoljno onjega osamio.

Umjetnik je pozvan stvarati uvijek, novo i neponovljivo, stoga mora odgajati sebe u strogoći života i radosti predanja novim nadahnućima.