Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 5. do 29. ožujka u Galeriji Josip Račić predstavlja izložbu Nevenke Arbanas pod nazivom Linorez u kustoskoj koncepciji muzejske savjetnice Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti dr. sc. Ivane Rončević Elezović
Lana Šetka
O izložbi u tekstu pratećeg kataloga Ivana Rončević Elezović između ostalog piše: (…) Odabirom analognog prizvuka naslova najnovije izložbe Linorez, Arbanas promovira klasične grafičke tehnike te otvara goruću temu suvremene civilizacije u srazu s digitalnim, naglašavajući potrebu za duboko ljudski opipljivim u galopirajućoj preplavljenosti virtualizacijom života i sadržaja do prestravljenosti novoga munchovskog krika pred izazovom kakvoga, primjerice, postavlja recentni i nagli uspon umjetne inteligencije. Umjetničin rad na ovome ciklusu i njezin izlazak pred publiku možemo shvatiti i kao podsjetnik na disonancije u lomu velikoga prijelaza što nadilazi narav tehnološkoga te kao tihi protest jedne male izložbe u suočavanju s neumoljivim. Gotovo kao neki vapaj, i nostalgija, i prisjećanje, i konstatiranje stanja. (…) Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.
NEVENKA ARBANAS
linorez / linocut
Kustosica / Curator: dr. sc. Ivana Rončević Elezović, PhD
četvrtak, 5. ožujka 2026. u 19 sati / Thursday 5th March 2026 at 7 pm
Galerija Josip Račić – NMMU / Josip Račić Gallery – NMMU
Margaretska 3, Zagreb
Ivana Rončević Elezović
LINOREZ
Dugogodišnja profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i priznata hrvatska grafičarka Nevenka Arbanas ima već tradiciju prezentacije svojih najsvježijih istraživanja u sklopu programa Galerije Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti „Josip Račić“. Hvaljeni profesoričin ciklus List upravo je u Račiću inauguriran, prezentiran javnosti te je ondje kroz pripreme za izložbe Listovi 2010. i Sjećanja 2014. godine stjecao svoje danas poznate konture postupnom artikulacijom sadržaja u stvaralačkom procesu umjetnice. Slijedeći ovu tradiciju, Nevenka Arbanas ponovno, upravo u Račiću, najavljuje svoj novi izričajni iskorak koji sintetizira njezin cjelokupni dosadašnji opus. Naime, grafičkom mapom Otisci, u kojoj se prema vlastitim riječima „referira na srednjovjekovnu filozofiju: pitanja o savršenosti ljudske mudrosti i razumu u čovjekovu životu“,[1] te dodatne velike zidne formate odabranih izložaka, Arbanas objedinjuje intenzivni kolorit velikih apstraktnih ploha (po kojemu je u grafici prvo postala poznata) i svoju dobro znanu liriku s naznačenom motivikom lista u minimalizmu raspona bijeloga, sivih nijansi i crnoga tijekom zadnjega stvaralačkog desetljeća i pol. Ovom izložbom umjetnica još jednom, neumorno istražujući, otvara organski nadograđeno novo poglavlje i predstavlja novi smjer svojih likovnih promišljanja, formiranih dugotrajnim, marljivim i tihim radom u miru zagrebačkog atelijera u Ilici i svoga mediteranskog utočišta na otoku Ižu. Mogli bismo reći da je nadahnuće melankolije Lista umjetničina slavonskog i panonskog zavičaja upotpunila vedrina južnjačkog, jadranskog, mediteranskog kolorita jarkih tonova i svježine azurnih nijansi neba i mora, uz novu protagonističku ulogu koju dobiva motiv i tema obrisa ljudskog lika.
Odabirom analognog prizvuka naslova najnovije izložbe Linorez, Arbanas promovira klasične grafičke tehnike te otvara goruću temu suvremene civilizacije u srazu s digitalnim, naglašavajući potrebu za duboko ljudski opipljivim u galopirajućoj preplavljenosti virtualizacijom života i sadržaja do prestravljenosti novoga munchovskog krika pred izazovom kakvoga, primjerice, postavlja recentni i nagli uspon umjetne inteligencije. Umjetničin rad na ovome ciklusu i njezin izlazak pred publiku možemo shvatiti i kao podsjetnik na disonancije u lomu velikoga prijelaza što nadilazi narav tehnološkoga te kao tihi protest jedne male izložbe u suočavanju s neumoljivim. Gotovo kao neki vapaj, i nostalgija, i prisjećanje, i konstatiranje stanja.
Arbanas svoje grafičke listove, prema vlastitu priznanju, radi „asocijativno“ te svojstveno sebi koristi „i kromatski, i akromatski“ likovni slog.[2] Pri tome su njezine asocijacije, u formi svojevrsne struje svijesti, nerijetko „reagiranja na pročitane tekstove“.[3] Mapa Otisci nastala je kao reakcija na poetski tekst Marka Grčića u njezinu Uvodu. Grčićev tekst potencira dominantnu mušku figuru, na što Arbanas reagira uvođenjem komplementarnoga lika žene i naznaka animalistike prikazom figure psa, upotpunivši time svoj dosadašnji, mahom floristički repertoar. Naglasak je čitava nova ciklusa na sintezi izričaja dosadašnjega umjetničina opusa, njezinih poznatih motiva i registra od crno-bijeloga minimalizma ka raskošnom kolorizmu, s novitetom prominentne uloge koju poprima ljudski lik. Drugi upliv Grčićeva teksta bio bi onaj egzistencijalističkoga propitivanja o smislu, krajnjih pitanja od kojih Arbanas nikada nije bježala i kojima je tradicionalno suvereno baratala redovito uspijevajući izbjeći zamkama banalne kič sentimentalnosti campa.
Tijekom razgovara uz pripremu izložbe, sama umjetnica opetovano bi naglašavala utjecaj srednjovjekovne skolastike na svoj recentni likovni izričaj, ali izmješten u suvremenost. Naime, umjetničini su ljudski likovi „figure dvadeset i prvoga stoljeća, stavljene u ovo vrijeme, sada“,[4] transponirane kroz vjekove. Navedeno se vidi po odjeći / kostimu i „načinu ponašanja“,[5] svojevrsnoj pozi koja daje naslutiti sociološke aspekte prikazanoga kao umjetnički interes autorice. Pri tome, ne čudi odabir interpretacije upravo skolastičke dionice povijesti filozofije budući da se kroz nju, što je imanentno i umjetnici samoj koja teži široj, sveobuhvatnoj slici svijeta, nastoji pomiriti i sintetizirati najvažnije prethodne pravce zapadne misli, zatvarajući luk od filozofije i teologije do znanosti, odnosno vjere i razuma.
Osobit interes i pažnju umjetnica pridaje tehnici svoga rada. Naime, Arbanas hotimično i duboko promišljeno prikaz gradi „u slojevima“.[6] Na podlogu (linoleum) nanosi gravuru crteža, a potom kolorit. Na sve to superponira transparentnu ljudsku figuru, čime stvara „dodatne nove efekte, preklapanja, boje (…)“[7] i postiže dojam nestvarnosti eteričnoga prikaza što nadilazi konkretnost svakodnevnog iskustva i izmiče lako i jasno uhvatljivim čitanjima s jedne strane. S druge strane, ona jednako legitimno evocira reference na egzaktnost zakona fizike u optičkoj analizi svjetlosnih valova unutar sjene ljudskoga obrisa. Time se čitanje ovih radova ujedno, i donekle paradoksalno, izmješta ponovno u kategorije apstraktnoga evokacijom Platonova učenja o svijetu osjetilnih stvari kao pukoj slici svijeta ideja, odnosno umjetnosti koja je tek sjena te sjene, a prava zbilja obitava istom u ideji samoj, podsjećajući nas i na osnovna pitanja u temeljima istraživanja konceptualne umjetnosti. Asocijativni niz i pitanja koja se otvaraju su brojna.
Arbanasičina gradnja prikaza grafike u slojevima ponovno nas vraća na strpljivost i intelektualističku narav vidovićevskog principa dugotrajnog procesa slikanja kojim se postižu fini efekti prosijavanja i taloženja oblika, tonova i značenja. Također, predstavljaju hommage tradiciji i sredini iz koje je umjetnica ponikla, podsjećajući nas da je kvaliteta bezvremenska kategorija koja nadilazi ukalupljivanja datumima nastanka. Pri tome, istovremeno je prisutna i svježina novoga iskoraka umjetnice, uvijek nova promišljanja i eksperimentiranja koja organski izrastaju iz njezina prethodnoga rada. Ona zahvaćaju širinu od umjetničkog istraživanja tehnike medija kojim se Nevenka Arbanas bavi do uvijek precizno i aktualno pogođenog proširivanja i modificiranja značenjskog sloja sukladnog trenutku djelovanja, poput kakva skladna plesa sa stvarnošću koja ju okružuje. Ova je sposobnost svojevrsne regeneracije umjetničkog izraza Nevenke Arbanas začudna te iznova potvrđuje i objašnjava činjenicu umjetničina trajanja na likovnoj sceni, kao i njezine predvodničke pozicije u korpusu suvremene hrvatske grafike.
[1] Iz razgovora s umjetnicom, svibnja 2025.
[2] Iz razgovora s umjetnicom, siječnja 2026.
[3] Isto.
[4] Isto.
[5] Isto.
[6] Isto.
[7] Isto.
Životopis
Nevenka Arbanas (1950.) rođena je u Batini u Baranji. Diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1975. godine u klasi profesora Alberta Kinerta, a 1977. magistrirala grafičke izraze kod istog mentora. Usavršavala se u grafičkim tehnikama u pariškom Atelijeru 17 Stanleya Williama Haytera (1986.) te na Likovnoj akademiji u Pragu u klasi Ladislava Čepeláka (1988.).
Izražava se monokromnim i kolorističkim kompozicijama, kombinirajući različite grafičke tehnike i postižući izražene slikarske efekte. Njezin se opus često tumači kao brisanje granica između grafike i slike, premda njezini grafički listovi u tehničkom i medijskom smislu ostaju dosljedno grafički. Sudjelovala je na više od 200 skupnih i 60 samostalnih izložbi te na brojnim međunarodnim grafičkim izložbama, bijenalima i trijenalima kao predstavnica hrvatske grafičke umjetnosti. Objavila je niz grafičkih mapa i bibliofilskih izdanja te je autorica knjiga Grafičke tehnike (1999.) i Grafičke tehnike dubokog tiska (2015.).
Predavala je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, a potom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je od 2012. do umirovljenja 2017. djelovala kao redovita profesorica u trajnom zvanju. Godine 2017. stekla je akademski stupanj doktorice umjetnosti. Za svoj je umjetnički rad nagrađena brojnim priznanjima, među kojima se ističu Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (2018.) i Nagrada HDLU-a za životno djelo (2024.). Njezini se radovi nalaze u muzejskim, galerijskim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 2018. godine priređena joj je velika retrospektivna izložba u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu.
