In memoriam: Stjepan Čuić

Sa žalošću objavljujem ovaj prilog, kao svoj posljednji pozdrav prijatelju

Tomislav Marijan Bilosnić

Riječ prijatelju Stjepanu Čuiću, po prigodi uručenja Medaljona Grada Tomislavgrada

Dragi Stjepane, Stipe, Čuiću,

danas slavimo jednog pisca čije su riječi (već) ostale upisane u tkivo naše prošlosti, u pamćenje našega naroda, u svaku pukotinu tišine kroz koju se probijala istina. Slavimo Stipu Čuića – književnika, svjedoka, čuvara jezika, identiteta i dostojanstva.

Dragi Stipe, Grad Tomislavgrad dodijelio ti je Medalju (ti bi rekao Orden) u znak zahvalnosti i priznanja. I neka bude rečeno jasno: to nije samo medalja za književni opus, vrijedan svakog slova urezanog u medalju, to je priznanje za hrabrost što si pisao o onome o čemu se šutjelo, što si glasno govorio kada su drugi šaputali, slikao našu stvarnost koju su drugi pokušavali izbrisati gumicom zaborava.

Tvoja “Staljinova slika” nije samo pripovijetka, to je ogledalo vremena u kojem je jedna slika mogla značiti razliku između života i smrti, između istine i laži, djetinje igre i ljudske tragedije. Taj jednostavni, gotovo nevini čin skidanja slike sa zida, u tvojoj priči postaje metaforom oslobađanja, ali i strahom koji ostaje visjeti u zraku, kao prašina iza okvira slike.

Junak priče, možda ti osobno, možda i svi mi zajedno, ne razumije zašto odrasli šute, ali osjeća da zidovi pamte više nego ljudi. I upravo tu, ti nalaziš mjesto za književnost, za ono što književnost i jest –  oblik borbe protiv zaborava.

Zahvaljujem ti što si pokazao kako i najtiša priča može imati odjek kroz desetljeća, što si dokazao da književnost nije bijeg od stvarnosti, nego njezin najdublji izraz. Pišeš o ljudima koji nemaju puno, ali u sebi nose cijeli svemir – i ono čega se sjećaju u i ono što su morali zaboraviti.

Danas ti, za sve zahvaljujem, u svoje osobno ime, ali i u ime naših živih i mrtvih prijatelja, i svih onih koji su se u tvojim pričama prepoznali, i onih koji će to tek učiniti čitajući ih iznova. Primi ove riječi  kao simbol moje iskrene i prijateljske zahvalnosti i ponosa što sam te poznavao i družio se i pio s tobom.

Hvala ti, prijatelju, pa neka naša priča traje dalje.

Tomislavgrad, 8. srpnja 2025.
Tomislav Marijan  Bilosnić

Tomislav Marijan Bilosnić
STJEPAN ČUIĆ U DUVANJSKOJ KOVAČIJI

U knjižnici rȉječi odzvanjaju kao mačevi u snu
to Stjepan Čuić gradi labirint od rečenica
među sjenama skrivenih provincija

U glasu iz vremena
kad je povijest nosila lice jednog boga
Čuić piše o slici koja gleda u nas
o slici na zidu zaleđenoj –
Staljin traži krv umjesto sunca

Stipe u duvanjskoj kovačiji kuje Orden
od moći bez svrhe
od metala koji svijetli prazan
Istinu traži i pticu i okov
stid i prkos u istome dahu

Stjepan Čuić, zvono u kršu,
stih u pepelu
po križu piše domovinu
na jeziku hrasta
kao Čvrsnica kada se moli
I zna, da hrvatska tišina krvavih proljeća
nije ništa drugo
do obično viđenje s ruba vječnosti
Gledam ga u sobi
s knjigama koje šute kao sfinge
s tintom koja zna više od ulja i naroda
licem okrenutim prema zidu
na kojem se Staljinova slika
topi u prašini
U njegovim pričama u tišini spava
ravnica i kruh
među dvjema rečenicama
zavičaj u kojem vrijeme kruži
oko praznoga središta
u čizmama od pjesama

I sam lik iz knjige koju je slučajno
on napisao
u sobi s tri zida i jednim Zakonom
nove vlasti
toliko nove da ni sama sebe ne prepoznaje
i svaki tjedan iznova izumljuje
pravdu, krivnju, nebo
i vrstu dozvoljenih poljupca
Stjepan piše o Jeleni
djevojci iz predgrađa nade
i košulji njenoj
Stjepan piše, ona ga ne čita – sluša
zov predaka iz utrobe zemlje
i ostaje riječ
i tišina
i tiha Hrvatska

Zadar, 14. srpnja 2025.

ADIO PRIJATELJU

Adio prijatelju
dan je danas tiši nego noć
čaše kao nedovršene rečenice stoje na stolu
a dim cigarete pamti oblik tvojih riječi
Sjedimo kao nekad
isti stol isto rano proljeće
ali stolica do prozora lakša za jedno srce
i konobar ništa ne pita

Sada si u biblioteci bez zidova
među knjigama koje ne gore
gdje je svaka stranica ogledalo
a ja mislim na tebe kao na putnika
koji je shvatio
da su zidovi načinjeni od vremena
Sjećaš li se kako smo nadmudrivali ljeto
lošim vinom i dobrim snovima
kako smo od sitnih sati pravili velike priče
Ako te zazovem znam
odazvat će se blagi trzaj svjetlosti na stolu
ili san o knjizi koja već postoji u vječnosti
Govorio si da je život tek fusnota
u našim knjigama
a ja sam se smijao kao da se nas to ne tiče
Sad listam dane unatrag
i nalazim te na svakoj margini
sada ti znaš ono što nisu znali ljudi
u tvojim knjigama
da smo i sami pripovijest koju netko čita
u nekoj drugoj noći
pod drugim zvijezdama

Podignimo čaše za sve naše poraze
za sve ljubavi koje su nas
napuštale
sad ti vrijeme više ne duguje sate
oslobođen hodaš kroz vrtove
koji su možda raj
jer znam da ne umiru oni koji znaju
slušati svemir u praznoj čaši
ni oni koji ostave toplinu
u rukama što se rukuju
Tvoje su rečenice još za stolom
naslonjene na naše umorne laktove
i malo sporiji suton

Adio prijatelju
Neću reći da si otišao
vrata ni dalje nisu zatvorena
mi smo oduvijek stanovali
u jeziku
Neka te čuva beskraj
ako je svemir doista knjiga
koje nikada ne završava

Tomislav Marijan Bilosnić
Na vijest o smrti prijatelja, 25. veljače 2025.