Borislav Božić: Memorija moga djeda

U ciklusu Memorija moga djeda Borislav Božić koristi fragmente starih greda i kovane, zahrđale klinove ne kao puki materijal, nego kao nositelje pamćenja

Luka Ćirić

MEMORIJA MOGA DJEDA

Borislav Božić likovni je umjetnik iz Rijeke koji se kontinuirano i sustavno bavi vizualnim umjetnostima. Iako je u široj javnosti ponajprije prepoznat po fotografskom radu, njegovo je umjetničko djelovanje od samih početaka snažno ukorijenjeno u likovnoj umjetnosti – slikarstvu, crtežu i grafici – kao i u suvremenim i konceptualnim praksama.

Djeluje kao autor čiji se umjetnički identitet ne veže uz jedan medij, nego uz trajno likovno promišljanje u kojem se fotografija, slikarstvo, crtež, grafika i objekt međusobno nadopunjuju i grade koherentnu, slojevitu cjelinu.

Slike najčešće izvodi u kombiniranoj tehnici te djeluju kao slojeviti vizualni zapisi procesa, a ne trenutka. Površine gradi postupno, kroz mnoštvo sitnih, energičnih poteza koji se nižu u gustim ritmovima. Ti potezi nisu strogo kontrolirani, ali nisu ni kaotični – među njima se osjeća unutarnji red, gotovo puls, koji vodi pogled promatrača preko cijele površine.

U ciklusu „Memorija moga djeda“ Borislav Božić koristi fragmente starih greda i kovane, zahrđale klinove ne kao puki materijal, nego kao nositelje pamćenja. Ti elementi, već istrošeni vremenom i uporabom, u sebi nose tragove ljudskog rada, života i opstanka te postaju svojevrsni arhivi iskustva.

Završeci greda, osobito krajevi s urezima i zarezima za međusobno spajanje, imaju snažno simboličko značenje. Oblikovani s jasnom funkcijom – da povezuju i drže konstrukciju na okupu – postaju metafora identiteta. Kao što su grede bile dijelovi veće cjeline, tako je i pojedinac dio lanca generacija. Urezi govore o prilagodbi, o potrebi uklapanja u zajednicu, ali i o individualnosti – nijedan spoj nije posve jednak.

Božićeva dodatna intervencija na tim gotovo skulptorskim završecima nije nasilna, nego dijaloška: on ne briše prošlost materijala, već je naglašava. Time pokazuje kako se identitet ne gradi iznova, nego se nasljeđuje, nadograđuje i preoblikuje, uvijek u odnosu prema onome što je već postojalo.

Naziv „Memorija moga djeda“ ključan je za razumijevanje ciklusa. Djed, osim što je konkretna osoba, arhetipska je figura predaka – kondenzacija obiteljskog i kolektivnog pamćenja. Kroz njega Božić govori o vlastitom identitetu kao o nečemu što nije individualno zatvoreno, nego sastavljeno od slojeva prošlih života, rada i iskustava.

MARAMA MOJE MAJKE

Triptih „Marama moje majke“, predstavljen u sklopu samostalne izložbe „Memorija moga djeda“, djeluje kao suptilna i dostojanstvena meditacija o sjećanju, nasljeđu i ulozi žene u ruralnoj tradiciji. Tri formata dimenzija 70 × 70 cm tvore smirenu, gotovo sakralnu cjelinu.

Prvi element – stvarna crna marama presavijena u trokut – funkcionira poput relikvije. Izmještena iz svakodnevne uporabe u galerijski prostor, postaje simbol. Crna boja priziva žalost, ali i dostojanstvo, dok trokutna forma upućuje na tradiciju, pripadnost i tiho prihvaćanje životnih ciklusa. Marama ovdje nije prikaz, nego autentični trag života.

Drugi i treći element, crtačko-slikarske interpretacije, predstavljaju proces unutarnjeg prevođenja predmeta u likovni jezik. Marama se transformira iz materijalne činjenice u sjećanje – u liniju, plohu i ritam. Te interpretacije ne ponavljaju izvornik, nego ga emotivno i vizualno produbljuju.

U dijalogu s naslovom izložbe rad nenametljivo pomiče fokus s patrijarhalne memorije na tihu, često nevidljivu žensku prisutnost. „Marama moje majke“ tako postaje intimni Božićev memorijal – bez patetike, ali snažno prožet osobnom i kolektivnom poviješću.

MORE MOJE MAJKE

Triptih „More moje majke“ duboko je intimna i slojevita posveta majci, ali i ženskom radu, pamćenju i nasljeđu koje se prenosi tiho – kroz ruke, tkanje i svakodnevicu.

U prvom elementu Božić izlaže krparu – ručno tkani tekstil nastao od tanko rezanih traka stare odjeće. Taj predmet nije tek artefakt tradicije, nego kondenzirana biografija doma. Svaka traka nekoć je bila košulja, haljina ili posteljina – trag života pretočen u novu cjelinu. Horizontalne pruge ritmično nižu boje i teksture, stvarajući vizualni puls koji priziva more, ali i ritam tkalačkog stana. Krpara postaje metafora majčina rada: strpljivog, ponavljajućeg, ali stvaralačkog i transformativnog.

Središnji dio triptiha donosi fotografiju mora – čiste, gotovo meditativne površine iza koje se nazire kamenito dno. U taj prizor Božić kolažira segment krpare, spajajući tekstil i pejzaž u jedinstvenu sliku. Time briše granicu između privatnog i prirodnog, između kućnog i kozmičkog. More postaje produžetak majčina rada – njegova površina titra poput tkanine, a kamenje pod vodom podsjeća na slojeve memorije. Umjetnik sugerira da je majka poput mora: duboka, postojana, nositeljica tihe snage i beskrajne strpljivosti.

Treći element je crno-bijela fotografija u kojoj dominira tama i fragment čamca privezanog uz obalu. U tom reduciranom, gotovo asketskom prizoru segment krpare u boji ponovno se pojavljuje kao snažan vizualni naglasak. Boja probija monokromiju poput sjećanja koje odbija izblijedjeti. Dok je ostatak slike uronjen u sjenu, tekstil ostaje živ – znak trajanja, topline i identiteta. Čamac, vezan konopom, može se čitati kao simbol povratka, pripadnosti i veze koja se ne prekida.

Božić ovim triptihom gradi narativ o majci kao temeljnoj osi osobnog svijeta. Krpara, more i crno-bijela tišina nisu odvojeni prizori, nego tri stanja iste emocije: materijalno, prostorno i duhovno. Rad istodobno govori o tradiciji i suvremenosti, o transformaciji svakodnevice u umjetnost i o majčinskoj prisutnosti koja, poput mora, ostaje stalna i sveobuhvatna.

„More moje majke“ tako postaje elegija i zahvalnica – vizualni most između doma i horizonta, između prošlosti i trajanja.

NEISPRIČANE PRIČE DJEDA DUŠANA I DJEDA DRAGIĆA

Božićeve umjetničke knjige „Neispričane priče djeda Dušana“ i „Neispričane priče djeda Dragića“ snažne su, konceptualno čiste i emocionalno precizne. Ne oslanjaju se na naraciju, nego na njezino odsustvo. Upravo u toj praznini leži njihova snaga.

Ova dva rada funkcioniraju kao konceptualni dipti h u kojem je osnovni medij – knjiga – transformiran iz nositelja priče u nositelja odsutnosti. Praznina od 420 listova velikog formata postaje primarni likovni element: neispisani papir nije manjak sadržaja, nego sama suština djela. Tišina je ovdje materijal.

U knjizi posvećenoj djedu Dušanu fizičko probijanje vatrenim oružjem uvodi gestu izravnog nasilja u strukturu objekta. Knjiga nije ilustracija tragedije, nego njezina materijalna posljedica. Linearna perforacija uspostavlja jasnu vizualnu i simboličku paralelu između povijesnog čina i razaranja narativa. Objekt postaje relikvija prekida.

Nasuprot tomu, knjiga posvećena djedu Dragiću gradi drugačiju plastiku destrukcije. Agresivno i nepravilno trganje svih listova proizvodi organsku, kaotičnu teksturu. Ovdje nema pravca ni projektila – forma raspada evocira nagli unutarnji lom, poput srčanog ili moždanog udara. Razlika u tretmanu materijala postaje ključna likovna odluka: tip smrti određuje tip intervencije.

Važan sloj rada čini i figura djeda Dragića kao kneza u Kraljevini Jugoslaviji. Time objekt dobiva širi društveni kontekst: ne nestaje samo pojedinac, nego i jedan oblik moralnog autoriteta i lokalne strukture zajednice. Ipak, umjetnička snaga djela ne leži u povijesnoj rekonstrukciji, nego u suzdržanoj, gotovo asketskoj redukciji izraza.

Formalna identičnost obiju knjiga – isti format, isti opseg – dodatno naglašava da je potencijal priče bio jednak, ali da su okolnosti presudile načinu njezina nestanka. Odsutnost teksta postaje univerzalni simbol prekinutog obiteljskog pripovijedanja.

U cjelini, rad se oslanja na minimalizam, gestu i materijalnost. On ne prikazuje sjećanje – on ga fizički utjelovljuje kroz prazninu i oštećenje. Upravo ta suzdržana, ali radikalna likovna odluka daje djelu snažan umjetnički integritet.

OČEVINA

U ciklusu „Očevina“, kao dijelu izložbe „Memorija moga djeda“, materijal postaje nositelj tihe, ali snažne meditacije o nasljeđu, trajanju i krhkosti sjećanja. Drvo, u svojoj istrošenosti i ranjivosti, preuzima ulogu svjedoka – ono ne pripovijeda linearnu priču, nego zadržava tragove, ožiljke i utisnute geste vremena.

Drvena materija iznesena je iz svakodnevne funkcije i postavljena u prostor kontemplacije. Urezani znakovi, napukline i neravnine površine sugeriraju godine rada, dodira i tihe uporabe. Ti tragovi nisu samo fizički, nego i simbolički: prizivaju prisutnost onoga koji je materijal oblikovao ili koristio. Drvo tako postaje tijelo koje pamti – nositelj obiteljske povijesti koja se ne prenosi riječima, nego dodirom i oblikom.

Uvođenjem suptilnih intervencija i kadriranja ciklus otvara dijalog između prošlog i sadašnjeg. Naslijeđeni predmet više nije samo artefakt; on postaje polje reinterpretacije. Suvremena gesta ne briše staro, nego ga naglašava, presijeca i ističe, stvarajući napetost između organskog i promišljenog, između prirodnog toka vremena i svjesnog čina pamćenja. Taj susret generacija vidljiv je u spoju sirove teksture i kontrolirane kompozicije.

„Očevina“ se tako ne čita kao dokument, nego kao proces. Sjećanje ovdje nije statično ni romantično idealizirano, nego fragmentirano i slojevito. Okvir, rez i intervencija sugeriraju pokušaj očuvanja, ali i spoznaju da je svako čuvanje ujedno i transformacija. Nasljeđe nije samo materijalna ostavština, nego prostor identiteta koji se iznova gradi.

Unutar izložbe „Memorija moga djeda“ ovaj ciklus funkcionira kao intimna os – tiho, ali snažno središte u kojem se osobna povijest pretače u umjetnički čin. Drvo, izloženo i izdvojeno, postaje medij između generacija, a „očevina“ prerasta u metaforu kontinuiteta: onoga što nam je dano, ali i onoga što tek trebamo razumjeti.