Ciklus Ante Barišića posvećen 7. stoljeću i velikoj seobi Hrvata

Obitelj je središnja – prikazuje muškarce, žene i djecu kao zajednicu koja se kreće zajedno, često povezanu pogledima, gestama, konjima

Miroslav Pelikan

Slikar iz Dubrovnika Ante Barišić poznati je suvremeni hrvatski likovni umjetnik. Autor je zanimljivog i u svakom pogledu izazovnog opusa realizioranog u dogitalnoj tehnici.

Barišić je tretirao niz inspirativnih motiva stvarajući bogatu i kompleksnu kolekciju ciklusa likovnih djela.

Novi je ciklus posvetio seobi Hrvata, dajući osobni pečat promišljanjima i doživljavanjima tih davnih, drevnih dana.

Ciklus je posvećen 7. stoljeću i velikoj seobi Hrvata. Što Vas je osobito privlačilo u tom kompleksnom motivu?

-Oduvijek me privlačilo razdoblje velike seobe naroda jer je to vrijeme u kojem se Europa doslovno preslagivala, ali se o njemu najčešće govori samo kroz ratove, krv i osvajanja. U toj povijesnoj buci mene je počelo zanimati ono što se rijetko spominje – obične obitelji koje se sele, ljudi koji napuštaju sve što poznaju i traže malo sigurnosti, topline i svjetla uz more. Kod Hrvata me posebno zanimalo kako je taj put prema Jadranu mogao izgledati ako ga ne gledamo kroz mit o ratnicima, nego kroz prizmu obiteljskog putovanja, nade i traženja novog doma.

Htio sam otvoriti prostor za drukčije čitanje povijesti – ne samo kao niza bitaka, nego kao duboko ljudskog iskustva selidbe, neizvjesnosti i transformacije identiteta. To je vrlo kompleksan ciklus, ali baš zato je zahvalan za umjetnost: kroz sliku mogu spojiti povijesne činjenice, mit, simboliku i osobnu emociju.

Vaše slike u digitalnoj tehnici ostavljaju dojam kao da su pred nama slikarije iz ranog srednjeg vijeka.

-To mi je zapravo bio svjestan izbor: iako radim u digitalnoj tehnici, želio sam da slike nose dah ranog srednjeg vijeka – da izgledaju kao da su mogle nastati na pergamentu, zidovima ili starim kodeksima. Kombiniram digitalne alate s načinom oblikovanja koji podsjeća na stare iluminacije, ikonografiju i pojednostavljene figure. Namjerno izbjegavam fotorealistični pristup i umjesto toga biram stilizaciju, plošnost, naglašene konture i ritam linija.

Digitalni medij mi omogućuje veliku slobodu u gradnji slojeva, tekstura i svjetla, ali ja ga koristim da bih se vizualno približio nečemu što izgleda arhaično, gotovo arheološki otkriveno. To je za mene vrlo važno, jer upravo tako povezujem kontrast naše digitalne sadašnjosti s povijesnim pamćenjem.

Na što ste željeli ukazati realizirajući ovaj ciklus?

-Ovim ciklusom želio sam ukazati na to da se iza velikih povijesnih priča uvijek kriju mali, tihi životi. Kad kažemo „seoba Hrvata“, obično mislimo na narod kao cjelinu, ali mene zanima kako je to izgledalo za pojedinca: za majku koja vodi djecu, za muškarca koji ostavlja rodni kraj, za djecu koja prvi put vidi more. Htio sam da promatrač u tim figurama prepozna i sebe – svoje vlastite selidbe, mijene, traženja, odluke.

Drugo, želio sam podsjetiti da i danas živimo u vremenu velikih pomaka, migracija i nesigurnosti, samo u drugom kontekstu. Kroz povijesni motiv zapravo govorim o univerzalnoj ljudskoj potrebi za domom, identitetom i pripadanjem. Seoba postaje metafora unutarnje transformacije: tko postajemo kada mijenjamo prostor, kad prelazimo „granice“ u svom životu.

I kolor je blaži, suptilniji.

-U ovom ciklusu svjesno sam ublažio boju u odnosu na neke druge svoje radove. Umjesto snažnih kontrasta, odlučio sam se za mekše prijelaze, zemljane tonove i prigušene plave i zelene nijanse koje podsjećaju na staru patinu, izblijedile freske i pergamente. Taj blaži kolor gradi atmosferu sjećanja – kao da gledamo prizore koji su prošli kroz vrijeme, sunce, sol i vjetar.

Istovremeno, te suptilne boje otvaraju više prostora za emocije. Umjesto da nas boja „napadne“, ona nas polako uvodi u prizor, dopušta likovima da dođu do izražaja i ostavlja više tišine između elemenata. Htio sam da seoba ne izgleda kao eksplozija drame, nego kao dugo, naporno, ali tiho i dostojanstveno putovanje.

Koje pojedine teme ističete?

-Unutar ciklusa posebno ističem nekoliko tema: obitelj, putovanje, konje, more i sunce .Obitelj je središnja – prikazuje muškarce, žene i djecu kao zajednicu koja se kreće zajedno, često povezanu pogledima, gestama, konjima. Putovanje je stalno prisutno kroz kretanje figura, ritam linija, naglašene horizontale i motiv puta ili obale.

Druga važna tema su konji – oni su simbol snage, pokreta, ali i prijelaza iz jednog svijeta u drugi. More i sunce predstavljaju cilj putovanja: Jadran kao obećanje novog početka, svjetlosti i topline. Iako se radi o povijesnoj temi, sve te motive istovremeno koristim i simbolički: kao znakove nade, ustrajnosti, vjere u to da se može pronaći bolje mjesto za život.

Zaronili ste u duboku povijest.

-Da, ovaj ciklus je za mene svojevrsno ronjenje u duboku povijest, ali ne kao povjesničar, nego kao umjetnik. Informirao sam se o povijesnim okvirima, o Velikoj seobi naroda, o Hunima, Gotima, Vizigotima, Vandalima i kontekstu u kojem se pojavljuju Hrvati, ali nisam želio raditi ilustraciju udžbenika. Više me zanimalo kako ta povijesna pozadina može poslužiti kao pozornica za intimnu ljudsku priču.

To „ronjenje“ u prošlost za mene zapravo je način da razgovaram o sadašnjosti. Što dalje idemo u povijest, to više shvaćamo da su teme iste: strah, nada, migracije, potraga za slobodom i domom. Kroz duboku povijest pokušavam otvoriti prostor za razmišljanje o tome tko smo danas, što nosimo sa sobom i gdje je naše „Jadransko more“.

Što je još novo u atelijeru?

U atelijeru se paralelno razvijaju još dvije linije rada. S jedne strane nastavljam mitske arhetipove i mediteransko svjetlo kroz eksperimentalnu digitalnu umjetnost – nove serije kraljevskih portreta, geometrijskih figura i kozmičkih pejzaža u kojima povezujem povijest, mit i suvremeni istraživački vizualni jezik. S druge strane, radim na projektima koji uključuju nove medije i proširenu stvarnost (AR) , gdje slike više nisu samo statični objekti, nego dio prostora i interakcije s gledateljem.

Dugoročno me zanima kako tradicionalne teme – poput ove seobe Hrvata – mogu živjeti u digitalnom dobu, na ekranima, u javnom prostoru i u novim oblicima prezentacije. Atelijer mi je danas i fizički i virtualni prostor; granice se brišu, a to otvara puno mogućnosti za eksperimente i suradnje.