IZ PROSTORA SJEĆANJA, ZAIM AZEMOVIĆ

“Zamolio sam te da ono što ostane iza mene propustiš kroz svoju nesanicu i svoje pero, da od toga zajedno nešto objavimo, miješajući kristale predanja i grumenje činjenica.“

Božidar PROROČIĆ

Obrađujući književnu i duhovnu zaostavštinu Zaima Azemovića i priređujući knjigu Odjeci prošlosti iz njegove rukopisne ostavštine, postaje jasno da se uz tekstove neminovno otvara i prostor sjećanja. Zaim Azemović je jednom zapisao: „Zamolio sam te da ono što ostane iza mene propustiš kroz svoju nesanicu i svoje pero, da od toga zajedno nešto objavimo, miješajući kristale predanja i grumenje činjenica.“ Slijedeći tu njegovu misao zamolio sam Kemala Musića da da svoj lični pogled i śećanje na Zaima Azemovića. Musićev tekst gradi lični portret književnika, ali još više čuva lik čovjeka čija je riječ nadživjela prostore, podjele i istorijske lomove.

LIK ZAIMA AZEMOVIĆA
Kemal MUSIĆ

Sa Zaimom Azemovićem, književnikom i sakupljačem narodnih umotvorina, rado sam se susretao kad god bih otišao u Rožaje. Imalo se šta čuti od Zaima Azemovića. Čuti, i naučiti. Ljepota pripovijedanja obilježila je svaki naš razgovor i svaki naš susret. Taj razgovor, podsjećao je na večernje sjedeljke pored “lambe” gašnjače i tepsije kuvanih krompira, dok vjetar briše napolju, a u sobi pucketa vatra i traje nadmetanje ko će ljepše, slikovitije i nadahnutije ispričati priču, dočarati događaj. Tako je pričao Zaim Azemović. Jer, Zaim Azemović je bio majstor riječi.

U riječima Zaima Azemovića osjećala se toplina zavičaja, život podno snjegovite Hajle i bistrina Ibra. Osjećalo se bogatstvo riječi koje je Zaim Azemović pažljivo prikupljao i čuvao u svojim knjigama, kao svojevrsnim ćupovima zlata. Neke od tih riječi ponio je sa sobom još iz rodne Bukovice. U tim zavičajnim riječima osjećao se miris majčine pogače i očeve izorane brazde. Od njih je sklapao rečenice i pravio nezaboravne priče i pjesme koje danas žive u antologijama, čitankama, na književnim večerima i iznova bude čitalačku strast i uzbuđenje. A, opet, neke riječi koje je ponio iz zavičaja, i neke koje je tražio po vrletima rožajskih planina, i one koje su ga proganjale i tjerale da do kasno bdi pored svjetiljke, slagao je u knjige kulturne baštine, ne dozvoljavajući im da nestanu pobjegnu sa fijukom hladnih vjetrova i strmoglave se niz vrletnu Ahmicu.

Zaim Azemović je ostavio snažan trag u bošnjačkoj i crnogorskoj književnosti, kao stvaralac i kao čuvar narodne književnosti Bošnjaka u Crnoj Gori. Autor je tridesetak knjiga proze, poezije, narodnih umotvorina, monografija i drugih spisateljskih formi. Iza njega stoji plodan stvaralački rad u književnosti i priznati rezultati na sakupljanju narodnih umotvorina, kao i izučavanju i prezentovanju narodnih običaja i tradicije na našim prostorima. Pored brojnih nagrada i priznanja za književnost i rad u prosvjeti i društveno angažovanje, izdvajaju se nagrade “Oktoih”, Nagrada grada Rožaja “30. septembar” i Nagrada “Pero Ćamila Sijarića”.

Zaim Azemović je rođen 1935. godine u Bukovici, kod Rožaja. Završio je Višu pedagošku školu u Kruševcu, a nakon toga je studirao filozofski fakultet. Radio je kao prosvjetni radnik u selima rožajske opštine, a bio je i direktor Udružene osnovne škole “Mustafa Pećanin” u Rožajama. Dio radnog vijeka proveo je u Opštinskom sindikatu odakle je otišao u penziju.

Sa Zaimom Azemovićem susretao sam se kad god bih otišao u Rožaje. Pričali smo o književnosti, slikarstvu, pozorištvu i muzici. Pričali smo i o tome duvaju li jače vjetrovi sa Hajle, ili sa Bjelasice. Na kojoj od ovih planina su dublji snjegovi. Čije su litice oštrije. Jesu li gladniji vuci na Ahmici ili Zekovoj glavi. Pričali smo i o tome gdje bolje grize pastrmka: u Ibru ili u Limu. Upoređivali oblake iznad njegove Bukovice i mojega Godijeva. Sada, kada pogledam u rasute oblake iznad planine, učini mi se da gore vidim lik. Lik, Zaima Azemovića.