JEDAN ŽIVOT, JEDNA BORBA – MILICA ŠĆEPANOVIĆ I NIKOLA ĐUKIĆ

Postoje majke, žene i sestre koje svojim primjerom, svojom osobnom borbom, svladavaju i prelaze granice

Božidar PROROČIĆ

Na brojnim stazama pod vedrim nebom Crne Gore neki se rode pod sretnom zvijezdom, a neki se rode da nadmašuju granice mogućeg i nemogućeg. Nema ljepšeg zvanja nego biti majka, a majka je sinonim vječite borbe i opstanka u Crnoj Gori. To zvanje ne dolazi sa titulom, niti sa priznanjima, već s danima koji se ne mjere satima nego izdržljivošću, vjerom i spremnošću da se ide dalje i kada vam je put posut trnjem. A to trnje bode “iznutra”. Majčinstvo nije uvijek onakvo kakvo se zamišlja. Nekada ono dolazi kao blagoslov, a nekada kao ispit koji traje cijeli život. U tom ispitu nema predaha i nema zamjene. U njemu se uči kako da se bude snažan i kada snage ponestane, kako se voliti bezuvjetno i kako svakodnevicu prihvati onakvu kakva jest.

Priča o Milici Ščepanović je jedna o tih priča to nije priča o odustajanju, već o trajanju. Nije to priča o jednoj sudbini, već o jednoj odlučnosti da se život živi, bez obzira na prepreke, dijagnoze, strahove i neizvjesnosti. To je priča o majci i sinu, o zajedničkom putu koji se ne razdvaja na „ja“ i „ti“, već postoji samo kao „mi“.

Kada Milica Šćepanovič govori o prvom i drugom životu, to nije stilska figura. Kod nje se godine zaista dijele drugačije. Na one prije i one poslije. Na vrijeme koje je bilo nekad i na ovo koje traje već dvadeset i pet godina i koje se ne pamti po kalendaru, već po borbama, hodnicima, čekanjima, malim pobjedama i velikim odlukama ali sa jeddnim velikim srcem koje si dijeli na dva Milicu i Nikolu. U njenoj priči nema velikih riječi. Ima istine. Ima majčinstva koje nije idealizovana slika, već svakodnevni izbor. Ima snage koja nadilazi granic ei može biti primjer svima.

Milica ne piše da bi objašnjavala niti da bi se pravdala. Piše jer je pitana, ali i zato što zna da se život ne da svesti na kratku formu, na urednu biografiju ili razdvojene cjeline. Njen život je nemoguće ispričati u dvije priče, jer ona i Nikola nijesu dvije odvojene linije koje se povremeno dodiruju, već jedno trajanje, jedna borba i jedan zajednički hod kroz vrijeme. Zato njen rukopis ne treba dorađivati, ni uljepšavati, ni prilagođavati očekivanjima. On se čita onakav kakav jeste – neposredan, istinit i ogoljen – kao svjedočanstvo o majčinstvu, odgovornosti i snazi koja se ne pokazuje riječima, već se živi iz dana u dan.

MILICIN RUKOPIS

Prema Milicinom rukopisu nemoguće je ostati ravnodušan, a da vam u oku ne zaiskri suza, jer pred vama nijesu samo ispisane rečenice, već životne istine velikih žena žena boraca koje svakodnevno, nose teret odgovornosti, ljubavi i istrajnosti. Milica o svemu tome svjedoči na jedini način koji poznaje  iskreno, neposredno i bez potrebe da se bilo šta uveliča ili umanji: Pitali ste me da Vam napišem svoju biografiju. Da probam u par riječi, par redova, par stranica da Vam opišem moj život. Krenula sam da pišem i shvatila, 25 godina je prošlo i kad se to na glas kaže tek tada shvatiš da je to četvrt vijeka. A onda dođe još jedna misao  25 godina, a meni je 45, kao da život nije postojao prije. U stvari, ja volim da kažem bilo je to u prvom životu i u ovom koji živimo sada ovih dvadeset i pet godina. Uvijek mi bude milo kad sretnem svjedoke tog prvog života koji je bio nekad, čisto da se podsjetim da je postojao.

Ali dobro. Da krenemo od početka. Prije 25 godina jedna borba se završila, a jedna je tek počinjala. Tog 6. aprila, iz visoko rizične blizanačke trudnoće, rodio se Nikola (Đukić) u Beogradu. Tog petka, po ko zna koji put, imala sam zakazan carski rez u 8 h ujutro koji je odložen i babica je rekla: „Sine, rekli su ti u petak, ali ti nisu rekli koji petak.“ Ali Nikola nije želio da čeka i odlučio je da se rodi baš tog petka, 6. aprila u 8.10 h. I istog dana kreće ringešpil našeg života. Nikole nema. Ne donose ga. Panika. Par sati neizvjesnosti, nemoći. Nije u jednom boksu za bebe, nije u drugom. Poslije par sati donosi ga doktorka i kaže da je na poluintenzivnom odjeljenju. Nema neki konkretan razlog, ali ne može kod mene, moram ja kod njega. Preguramo tu prvu nedjelju. Sjećam se da je hodnik izgledao kraći u odlasku nego u povratku iz boksa u sobu. Krenemo kući, avionom za Podgoricu, na Vaskrs, Veliki petak, petak trinaesti, let broj 666. Nisam sujevjerna, ne vjerujem u brojeve ni predskazanja, ali iz ove perspektive kao da su među oblacima tog dana počele neke borbe. Prvih pola godine sve je u redu. Rastemo, napredujemo. Majčinstvo je za mene osjećaj ispunjenosti, ljubavi i sreće. Poslije pola godine počinju pregledi, snimanja, odstupanja u razvoju, puzanju, sjedenju. Sa godinu dana dolazi dijagnoza cerebralna paraliza. U tom trenutku meni to ne znači ništa. Sa dvadeset godina samo čitate riječi na papiru koje vam ne znače ništa.”

Zatim Milica nastavlja: ,, Počinjemo fizikalne tretmane u Kliničkom centru Crne Gore i tu ostajemo 14 godina, svakodnevno, bez izuzetka, bez obzira na vremenske prilike. Mi na vježbama, a Nikolin deda ispred bolnice u zelenom golfu čeka svaki dan. Počinjemo da idemo i u Igalo na rehabilitaciju, svake godine, nekad o trošku države, nekad o svom. Defektolozi, logopedi, svakodnevni tretmani. I svuda smo bili prihvaćeni. Svuda smo naišli makar na jednu osobu koju je Nikola osvojio svojom prirodom i osmijehom. Bili smo uporni, dosljedni i redovni. Uvijek smo se radovali malim stvarima i živjeli život onakav kakav nam je dat  sa osmijehom i sa suzama. Bez podrške partnera, ali uz nesebičnu podršku moje porodice, nastavila sam i završila studije predškolskog vaspitanja. Iako mi je neostvarena želja bila da radim u vrtiću, život je imao druge planove. Kada je Nikola imao tri godine, učlanili smo se u Prvo udruženje roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju. Tu smo za ovih dvadeset godina dobili podršku, prijatelje i drugi dom. Tu sam počela da učim, da radim, da volontiram. Otvorili su se novi horizonti. Tu sam srela ljude koji vode iste ili slične bitke.”

Kratka pauza Milica nastavlja da govori: ,,Završavam školovanje, ali onda ponovo krećem u prvi razred sa Nikolom, u Resursnom centru. Okrećem novi krug obrazovanja. Počinju prvi koraci inkluzije, ali ja biram specijalnu školu, đe je Nikola među sebi jednakima, đe može biti i najbolji i najgori, zavisi od njega. Đe se ne mora stalno biti drugačiji. Provela sam petnaest godina u hodnicima te škole čekajući zvono. Bila sam tu jer sam to izabrala. Nikola voli sport. Prati tenis, košarku, rukomet, snuker, karling sve osim fudbala. Par godina prije korone saznajemo da je na bazenu u Podgorici nabavljena stolica za spuštanje osoba sa invaliditetom u vodu. Počinjemo rekreativno. Poslije toga, preko Paraolimpijskog komiteta, u rad se uključuje mladi crnogorski plivač Boško Radulović. Osniva se klub paraplivača „Mako“. Nikola sa 19 godina prvi put pliva sam, bez pomagala. Nikola ne može samostalno da hoda. Koristi kolica. Ali pliva sam. Kreću treninzi, takmičenja, medalje, ali i stres i suze. Sport, kao i život, čine i porazi i pobjede. I sada smo tu. Školu smo završili. Medalje osvojili. Naučili da pužemo, sjedimo, čitamo, samostalno jedemo, plivamo. Preživjeli smo i koronu  dva mjeseca borbe, bolničke postelje, neizvjesnosti i vjere. Nikola je danas penzioner, ali aktivan penzioner. Pliva, ide na tretmane, ima svoje društvo, žurke, putovanja, koncerte. Grad se živi zajedno. Možda ste htjeli dvije priče, ali ja sam shvatila da ih ne umijem ispričati odvojeno. Mi smo jedno. Samo on me može izbaciti iz ravnoteže, samo zbog njega mogu osjetiti nemoć pred pitanjem šta će biti sjutra i samo on me gura naprijed. Život možda nije bio onakav kakav smo zamislili. Ali mi ga živimo. Onakav kakav jeste.”

Dobro zapamtite ime Milice Šćepanović. Pred vama je heroina Crne Gore koja je, uprkos svemu, svom sinu Nikoli Đukiću bila i prva podrška i prvi oslonac, ali i prvi trener. Njena snaga ne dolazi iz prkosa, već iz ljubavi. Njen osmijeh, pun topline i bez trena gorčine, osvaja vas i ćera da se zapitate koliko danas ima ovakvih žena među nama, koliko su njihove borbe važne i koliko često ostaju nevidljive. Milica Šćepanović je heroina zajedno sa svojim sinom Nikolom Đukićem. Kroz njene neumorne treninge, vjeru i istrajnost, Nikola je izrastao u simbol svijetle borbe u bazenima –kao paraplivač, kao sportista, kao čovjek. Medalje, treninzi, želje i porazi, ali i pobjede, utkane su u njihovu zajedničku priču. Ona nije samo pratila njegov put, ona ga je gradila. Ponosno gledam ovu divnu ženu i znam da mnogi ne bi nastavili njenim stopama, niti bi imali snage da prođu kroz sve poraze, borbe i iskušenja, a da na kraju ostanu uspravni i dostojanstveni, spremni da se raduju svakoj pobjedi. Milica je to učinila sa jasnom sviješću da se život ne odustaje  već živi. Zato dobro zapamtite kada god vam je teško, sjetite se heroine Milice Šćepanović i našeg, ali prije svega njenog, zlatnog heroja Nikole Đukića. Njihova priča nije samo sportska, niti samo porodična. Ona je priča o snazi, istrajnosti i vjeri da se granice ne prihvataju već pomjeraju.

(Projekt je realizovan uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.)