AKO NE ZNAŠ ŠTO JE BILO…

Moje reagiranje je argumentirano, bez uvreda i govora mržnje, i usmjereno na odbranu povijesnih činjenica, kulture sjećanja i prava na dostojanstvo jedne autohtone zajednice u Boki. Kao etnički Crnogorac, pisac, i publicist dugogodišnji borac za prava manjinskih naroda, smatram svojom građanskom i moralnom obavezom reagirati na pokušaje provokacije i produbljivanja podjela u javnom prostoru.

Ako ne znaš što je bilo… onda znaj da transparent postavljen u noći 13. prosinca u Tivtu nije bio ni slučajan ni bezazlen. Bio je to svjestan politički čin, upućen Hrvatima Boke, i to baš na Dan hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Poruka je bila jasna i opasna prisvajanje prostora, osporavanje prava na pripadnost i pokušaj da se hrvatska zajednica zaplaši, podcijeni i ospori pravo na identitet, ime, katoličku vjeru.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist

Ako ne znaš što je bilo… moraš znati da se istorija ne brani nacionalističkim transparentima ipak nijme je pokazana vrlo opasna namjera. A namjera je bila da se Hrvatima u Boki poruči da su „nečiji“, da su „suvišni“, da su „stranci“. Upravo zato je poruka postavljena u Tivtu  gradu u kojem Hrvati žive vjekovima i čine snažni dio identiteta i prostora. Ovo nije samo “klasična” provokacija ovo je opasna poruka upućena hrvatskoj zajednici. A Hrvati Boke imaju šta da pamte.

Ako ne znaš što je bilo… podśetićemo te

Ako ne znaš što je bilo… onda te istorija Balkana mora naučiti osnovnu “lekciju” ništa ne počinje logorom. Sve počinje riječima, parolama, transparentima i prebrojavanjem. Oduzimanjem prava da se zoveš svojim imenom, da čuvaš i podśećaš se na SVOJE mrtve i da stojiš na zemlji svojih predaka. Zato treba reći jasno oni koji danas relativizuju ili ismijavaju hrvatsku bol, oslanjaju se na to da ćemo se Hrvati umoriti, da će zaćutati, da će zaboraviti  a zaborav  i poništavanje imena i identita je bio najkrvavija valuta devedesetih.

Ako ne znaš što je bilo… pitaj Vukovar

Ako ne znaš što je bilo… pitaj Vukovar. Tokom tromjesečne opsade 1991. godine, grad je sistematski razaran od strane JNA i srpskih paravojnih formacija, uz logističku i političku podršku tadašnjih centara moći. Nakon pada grada uslijedila su masovna ubistva hrvatskih civila i zarobljenih branitelja, deportacije u logore u Srbiji, torture i likvidacije. Masakr na Ovčari ostao je trajni i fašistički simbol te politike. To nijesu individulani zločini već ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, potvrđeni sudskim činjenicama. Vukovar je razaran kako bi se satro hrvatski identitet prostora to je bila politika etničkog čišćenja, a ne vojna nužnost.

Ako ne znaš što je bilo… pitaj Omarsku, Keraterm i Trnopolje

Ako ne znaš što je bilo… pitaj Omarsku. U ljeto 1992. godine, u okolini Prijedora, uspostavljena je mreža koncentracionih logora pod kontrolom snaga bosanskih Srba. Kroz Omarsku je prošlo više od 7.000 ljudi, među njima i Hrvati, a stotine su ubijene ili umrle od posljedica mučenja, izgladnjivanja i sistematskog nasilja. Fotografije iz Omarske izmučena tijela iza bodljikave žice obišle su tadašnji svijet i razotkrile suštinu politike koja je stajala iza logora istrebljenje nesrpskog stanovništva. To su činjenice potvrđene međunarodnim sudovima. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su zajedno s Bošnjacima, žrtve istog projekta koji je negirao pravo na postojanje, identitet, jezik i naciju.

Ako ne znaš što je bilo… ne preskači ideologiju

Ako ne znaš što je bilo… moraš znati i ovo ratovi devedesetih nijesu vođeni samo oružjem, već i ideologijom. U tom kontekstu, militantni krugovi unutar Srpske pravoslavne crkve dali su moralno i simboličko pokriće ratnoj (mašineriji) ali i politici  blagosiljajući jedinice, zastave i narative koji su nasilje predstavljali kao „sveto“, „odbrambeno“ ili „istorijski neophodno“. Ovđe nije riječ o vjeri niti o svim vjernicima, već o konkretnoj ulozi pojedinih crkvenih struktura i javnih istupa koji su legitimisali etničko čišćenje i ratno „oslobađanje“ ne od ideologija već od života. Kada se nasilje predstavi kao sveta dužnost, zločin postaje lakši i prihvatljiviji onima koji traže opravdanje.

Ako ne znaš što je bilo  pogledaj Dubrovnik

Śdeti se Dubrovnika grada UNESCO baštine pod velikosrpskim ali i crnogorrskim nišanom, u kojem se svakodnevica mjerila zvukom eksplozija granata ne kao priču o ljepoti, već kao prostor na koji je padala “sveta vatra pročišćenja”, planski i uporno i  kao dogma istorijske rasprave, i kao činjenicu koja ima svoj datum, svoje trajanje i presude koje su je zauvijek izvukle iz sfere mišljenja i gurnule u nepobitnu istinu. Dubrovnik je bio meta Punih 240 dana grad je bio stegnut obručem ośečen, izgladnjivan, sistematski granatiran. Najteži dan, 6. decembar 1991., donio je više od 2.000 granata ispaljenih na Stari grad, na kuće, crkve, kapele, muzeje, biblioteke, ljude. Na prostor koji nije imao vojnu svrhu, ali je imao ogromnu simboličku vrijednost. Napad na Dubrovnik nije ostao u domenu tumačenja. Dokumentovan je, snimljen, analiziran i presuđen. Svijet je gledao kako gori grad pod zaštitom UNESCO-a i kako se pokušava slomiti identitet koji nije bio dio velikosroske dogme koje su vodili “psi rata.” Ime Dubrovnika i Hrvata  služi  kao bedem borbi protv velikosrpskih laži i obmana. Jer ovđe činjenice nijesu apstraktne one traju, broje se danima, pamte se po datumima i završavaju u presudama koje ne poznaju eufemizam. Kada se danas postavi pitanje „što je bilo“, odgovor ne traži tumača niti dodatno objašnjenje. On stoji ravan, čvrst i nepromijenjen. Bilo je progona bilo je granata, bilo je planskog razaranja.  I bilo je odgovornosti ne kolektivne, ne zamaračene (a sve je bilo mrak), nego konkretne, imenovane i upisane u istoriju đe treba i da ostane i opstane.

Ako ne znaš što je bilo… pitaj Morinj

Ako ne znaš što je bilo… pitaj Morinj. Ne kao metafora niti književni postupak, već kao stvarni, ograđeni prostor u kojem su ljudi sistematski evidentirani, nadzirani i disciplinovani prostor u kojem su lomljeni karakteri, sprovođeno nasilno prevaspitavanje, urušavano dostojanstvo i primjenjivani različiti oblici poniženja i mučenja. U vojnom objektu u Morinju, tokom 1991. i 1992. godine, bili su zatočeni hrvatski civili i branitelji sa dubrovačkog ratišta  njih 292. Ljudi sa imenima i prezimenima, čija je jedina „krivica“ bila nacionalna (HRVATSKA) pripadnost. Bili su izloženi sistematskom psihičkom i fizičkom zlostavljanju: poniženju, prijetnjama, batinama, izgladnjivanju, prisiljavanju na ponižavajuće radnje. Najmanje osam ljudi nije preživjelo posljedice torture. Zbog zločina u Morinju vođeni su sudski postupci i izrečene presude u Crnoj Gori. One su bile blage, ali su dovoljne da potvrde istinu Morinj je bio zločin nad Hrvatima.

Ako ne znaš što je bilo… zapamti ime Mladena–Maca Proročića

Ako ne znaš što je bilo… zapamti i ovo: Morinj je i priča o čojstvu. U  śedočenjima preživjelih pominje se ime Mladena–Maca Proročića, čovjeka (crnogorca) koji je pomagao hrvatskim zatočenicima  donosio vodu, hranu i lijekove, sklanjao ih od nasilja i ublažavao patnju koliko je mogao. Njegovo ime nije alibi za zločin. Njegovo ime je mjera dokaz da se i u tami ideologija  bira časna  strana. A on je tu časni stranu odabrao i nosi je i dan danas u srcu i duši a mi građani Crne Gore ponosni na njegov čin i njegovu ljuckost u vremenu ZLA.

Ako ne znaš što je bilo… pogledaj Boku

Ako ne znaš što je bilo… onda moraš znati ko su Hrvati Boke. Autohtoni narod ovog prostora, upisan u katedrale, zvonike, književnost, more, jezik, vjeru i kulturu. O tome śedoče pisani tragovi. Još 1617. godine, kotorski vlastelin Maro Dragović, u posveti Bartolu Kašiću, zapisuje:

„Naši Dalmatini i vas ròd Harvacki,

Daržat će u cini pjevanja glas rajski;

Od našega mora do mora ledena,

Živit od govora dika će plemena.“

To je glas Boke iz XVII vijeka istorijski dokument identiteta. Hrvatsko ime u Boki nije ni novo ni nametnuto ono je duboko postojana d ane kažem satkano izvezeno jakom katoličkom vjerom i potvrđeno vremenom.

Ako ne znaš što je bilo… pogledaj Tivat

Ako ne znaš što je bilo… pogledaj brojke. Tivat ima najveći procenat Hrvata u Crnoj Gori. Svaki peti stanovnik grada je Hrvat ili hrvatskog porijekla. Ovđe nije riječ o o “statističkoj grešci”  već o istorijskoj činjenici koja pripada ovom prostoru jednako kao more, zvonik i kamen.

Ako ne znaš što je bilo… pročitaj Pečarića

Akademik Josip Pečarić s pravom govori o memorocidu nad Hrvatima Boke  sistematskom uništavanju kulturološkog i nacionalnog identiteta. Ali memorocid ne uspijeva tamo đe istorija  opstaje. A Boka pamti. Šta više, istorijski podaci govore sasvim suprotno. Hrvatski akademik Josip Pečarić, rođeni Kotoranin, precizno i argumentovano ukazuje na kontinuitet hrvatskog identiteta Boke, jasno konstatujući:

„Zato i kad govorimo o kulturnoj baštini Boke, govorimo o hrvatskoj baštini.“

Pečarić se u svojim radovima oslanja na čvrstu arhivsku i historiografsku građu, podsjećajući da je još biskup Pavao Butorac 1938. godine zapisao kako je „baš iz Boke Kotorske došla inicijativa i s najvećim oduševljenjem 1848. godine Boka predvodila akciju sjedinjenja s Hrvatskom“. Isto istorijsko svjedočanstvo govori da je Josip Jelačić 1851. godine u Boki dočekan s istim narodnim zanosom i simboličkim jedinstvom.

Upravo u tom periodu počinje snažnije artikulisanje velikosrpske politike, a njen prvi ozbiljan udar nije bio usmjeren ka periferiji, već ka prostoru sa jasnim identitetskim kontinuitetom – prema Boki. Otuda i potreba za kasnijim prekrajanjem pamćenja, relativizacijom istorijskih činjenica i potiskivanjem autohtonog hrvatskog prisustva. Pečarić s razlogom upozorava da se memorocid uvijek javlja onda kada istina postane prepreka političkom projektu.

Ako ne znaš što je bilo… evo zašto je ovaj transparent opasan

Zato što pokušava da izjednači žrtvu i zločin, da ismije stradanje i da poruči: „Mi određujemo ko pripada, a ko ne.“ To neće proći.

Ako ne znaš što je bilo… onda znaj šta će biti:

Hrvati Boke nijesu sami. Njihovo dostojanstvo je i dostojanstvo građanske, multikulturne i evropske Crne Gore.

Ako ne znaš što je bilo… zapamti ovo

Boka Kotorska nije ničija „zenica oka (pogotovo ne srpska)“. Boka je dom hrvatski, crnogorski, multikulturalni i nadasve mediteranski. I svako ko pokuša da je pretvori u plijen velikosrpske ideologije, mora znati da stoji pred bedemom koji je odolijevao i mnogo većim i mnogo snažnjim vojskama, ideologijama i osvajačima.

Ako ne znaš što je bilo pitaćeš, kad-tad, Boku.

I odgovori stoje tamo đe se n išta se ne poništava preimenovanjem. Boka stoji kroz svoje crkve, kroz svoja zvona koja su zvonila stoljećima prije nego što je iko počeo da broji narod po nacionalnim sintagmama kroz zidine i palače koje nijesu djelo slučajnosti, nego istorijske i kulturne upisanosti ovoga prostora. Boka stoji kroz Katedralu svetog Tripuna, kroz Gospu od Škrpjela, kroz stotine sakralnih zgrada, muzeja, kuća i objekata koji čine više od 50 % ( Prvi čovjek Kotora Jokić tvrdi čak do 65%) nepokretnog i pokretnog spomeničkog blaga Crne Gore i to uglavnom hrvatskog porijekla i uticaja što čak i neki autori ističu kada se govori o baštini Boke, iako često bude prećutano u javnim pristupima tom pitanju.

Ovđe ne govorimo o simbolima bez korijena, nego o dokazima postojanja i stvaranja: kroz drevne kapetane i mornare koji su vodili jedrenjake preko mediteranskih talasa i čije su porodice oblikovale pomorsku tradiciju Boke kroz prezimena poput Dabinovića, Zmajevića, Buća, Ivanovića i mnogih drugih hrvatskih bokeljskih porodica čije su generacije gradile ovaj prostor i davale mu identitet dug vijekovim  kroz slikare, pisce i umjetnike koji nijesu govorili samo o moru, nego o duhu mjesta koji se ne može odvojiti od Hrvata  i to ne po broju, nego po obilježjima. Tu je Bokeljska mornarica, bratovština koja se kroz vijekove održala kao svjedok pomorske tradicije davši Boki ne samo mornare nego i ośećaj pripadnosti koji se prenosi i sa današnim generacijama. Oko svakog kamena, svake crkve, svake litice, rta, hrida, crkvice, kapele i svakog imena stoji śedočanstvo ne samo kao istorijska činjenica da su Hrvati ovđe vjerkovima, nego i da su dali temeljnu formu onome što se danas diči kao kulturno i spomeničko blago Crne Gore, često bez punog priznanja tog doprinosa.

I zato kažem bez oklijevanja. Boka bez Hrvata nije cjelina. Svaka druga interpretacija koja to pokušava umanjiti nije samo istorijski netačna, nego je i ideološki opasna  jer negira ne samo postojanje jednog autohtonog i konstruktivnog naroda Crne Gore, nego i stvarnu dubinu kulturnog identiteta prostora koji su generacije Hrvata gradile, čuvale i činile prepoznatljivim na Jadranu.

Ako ne znaš što je bilo – pitaćeš, kad-tad, Boku.

A Boka odgovara kroz ono što se ne može promijeniti: kroz kamen, imena, kapetane, mornare, umjetnike, crkve i istoriju koja nema nijednu stranu koja stoji sama bez druge. Jer Boka stoji i kroz Svetog Tripuna kao srce grada, kao istorija koji traje više od milenijuma. Njegova katedrala nije simbol moći, već dokaz trajanja jedne vjere, kulture i naroda koji su znali da se identitet  brani postojanošću. Stoji kroz Svetog Leopolda Mandić, skromnog čovjeka iz Boke, čija je snaga bila u praštanju, a veličina u skromnosti. Njegova svetost nije nastala u privilegiji, nego u trpljenju, i zato je ostao upamćen. Stoji kroz Blažena Ozana Kotorska, ženu zatvorenu u malu ćeliju, a otvorenu prema cijelom svijetu. Njena vjera; bila je dovoljno jaka da opstane u kamenu, samoći i molitvi, i da postane dio identiteta grada. Stoji i kroz Svetog Gracijju Kotorskog, sveca koji je živio jednostavno, ali ostavio dubok trag, jer je znao da svetost nije bijeg od svijeta, već odgovornost prema njemu.

I kad se sve sabere crkve, zvonici, sveci, mornari, kapetani, pisci, porodice sve to nije srpsko. Nije nastalo preko noći, niti je ikada čekalo da ga neko prisvoji naknadno. Ono što je u Boki hrvatsko nije rezultat trenutka, sile ili prepisivanja istorije, već dugog trajanja. Nastajalo je vijekovima, u kamenu i moru, u vjeri i radu, u imenima porodica, u brodovima i zvonicima. Ne može se preimenovati bez falsifikata, niti prisvojiti bez nasilja nad činjenicama. Sve što se danas pokušava predstaviti kao „novo vlasništvo“ zapravo je starije od tih pokušaja. I zato svaka tvrdnja koja počinje sa „pa sada“ završava kao priznanje da ranije nije bilo tako.  Zato Boku ne možeš svesti na priču bez Hrvata, a da pritom ne amputiraš njenu suštinu.

Stojim uz Hrvate Boke jer stojim uz istinu koja je stvarala ovaj kraj istinu skovanu vjekovima u jeziku, vjeri, pomorstvo, umjetnosti, pismenosti i kulturu Mediterana. Ta istina nije ideološka, ona je istorijska.  Ko god danas potiskuje Hrvate Boke, ko ih asimiluje, zastrašuje ili poništava, postavlja nad njihove glave Damoklov mač ali mora znati jedno vrijeme mačeva je prošlo. Ovo je vrijeme odgovornosti, suočavanja i istine (a mnoge su istine bolne za srpsko-ruski svijet). A istina, ma koliko bila potiskivana, uvijek na kraju zagospodari. Jer Boka bez Hrvata nije cijela. A istina bez hrabrosti da snagom pera stanemo iznad nje  nije istina, već prećutana saglasnost sa velikosrpskim lažima.