Miroslav Pelikan – ciklus stihova Plavo

Miroslav Pelikan P L A V O

Brod mrtvih mornara

Na brodu mrtvih mornara živo je
Vjetar s krilom ptice donio je tihi glas, toliko žuđene riječi, toliko puta neizgovorene, samo prošaptane, bezglasno
Netko je vidio i netko je zapamtio
Isprva tiho i rijetko čuje se kuckanje, ono postaje sve raznobojnije, kosturi plešu u paklenom ritmu na palubi sivoga broda
Na brodu mrtvih mornara suha se tijela pretaču u blijede sjene, iskrivljene i povinute
Vjetar s krilom ptice odjedrio je umjesto broda dalje, južno, što južnije, umjesto mrtvih mornara

Brodovi

Brodova u lukama više nema
Nema ni luka, izbrisane su
Ostali su samo crni, nagorjeli tragovi neposredno uz valove
I vjetra je manje
Preostali brodovi žurno su otplovili, oslobodili su jedrilje, prionuli na vesla, samo što dalje od mrske obale s uništenim lukama
Pramci su posrtali, tonuli u provalije između raspucalih kruna glasnih valova
Kako je žestok strah od neviđenoga?

Brodova više nema ispred obale
Nema ni luka, spaljene su
Ostali su samo tragovi onih koji traže labirint u Južnom moru

Crni kvadrat

Savršena forma, jednako odmjerenih udova
Lijep ugođaj, neproziran, taman do usijanja
Kvadrat je određen vlastitom nutrinom
Označen je i bojom pripadajuće aure
Aura nenametljivo lebdi neposredno iznad crnila
Kvadrat joj se ponekad nasmiješi, kratko i nježno
Osmijeh neko vrijeme između njih plovi tvoreći nevidljivi most
Kada dosegne auru osmijeha nestane

Glazba

Glazba je jedina svijetla točka na crnom kvadratu života

Ako je dobro ugođena, točka bubri i prijeti odrednicama crnoga, njegovim moćnim granicama

Kao što govoriti znači slušati, tako i glazbu moraš čuti, isprva tiho, onda sve snažnije, sve dok se njezini valovi ne preliju izvan crnoga kvadrata i potpuno ga zbrišu

Tada možeš bojati iznova, limes ne možeš izmijeniti, on ti je predodređen, mijenjajući se otvara ti se jedino boja, tamna ili svijetla.

Južno more

Tražeći daleko Južno more načuli smo priču o labirintu
Tko ga uspije proći, more mu se kao plićina otvara
Bez jedara ga možeš prejedriti, samo s veslima, bez bubnja
Tražeći bilo koji znak postojanja Južnog mora, izgubio sam pojam o vremenu
Ako ga i jednom sustignem, neću moći stupiti u tajanstveni labirint, od noge mi je ostala samo kost, a od očiju tek suhe duplje
Tražeći more davno sam se odrekao svega zemaljskog

Kamenčići

Bacajući kamenčiće u vodu, uočavaš ljepotu širećih krugova

Pratiš ih radoznalim očima sve do nestanka, sve dok ih moćno tijelo vode posve ne primiri

Sve je više oblutaka u letu, skoro ravnomjerno pljuskaju, prskaju kapljice visoko se uzdižući

Krugovi se sudaraju, pretapaju, pravi kaos

Valja vodu prepustiti vlastitom miru a kamenčiće suncu

Ipak ponesi ponajmanji među njima, živo će te podsjećati na ovaj dan

Mitska zemlja

Otplovio si davno iz mitske zemlje
Možda su je i nazivali Arkadijom
Ne znam, ne sjećam se više
Zemlja je bila, sigurno, čvrsta pod nogama
Nije se pomicala, nije prijetila
Bila je na tvojoj strani a ti si je svejedno napustio
Na prvi znak jedra otplovio si prema labirintu u Južnom moru
Jedina čvrstina pod vlažnim nogama je savitljivo drvo, škripavo tijelo broda
Otplovio sam tko zna kada s obala zemlje koja me je voljela
Ja sam je usprkos tome posve ravnodušno ostavio i sada smrznut, skakućem s noge na nogu, očekujući jutarnje svjetlo

Odustajati, predavati se, kontinuirano trpeći, pamteći samo zalaske zlatne kugle, slagati nesloživo u osobnu piramidu vremena, pridodajući svemu trajno zabilježene neugode, odreći ćeš se najtajnijeg pronicanja u odvijanje sutrašnjeg dana
Ne odustati, ići silom, trpjeti se mora, ne pamtiti ništa, ne obazirati se na klepsidru, razrušiti temelje zigurata, razmišljati o ugodi
Dilema je otvorila svoje grozne ralje
No ne može se reći kako je bez šarma
Kolike mogućnosti otvaraju te ralje
Samo ih treba pogledati

Pejzaž

Mali zapis prostora iz davno zaboravljenog sjećanja, srećom ostaje trajati na platnu
Isječak padine i raslinja na popodnevnom suncu
Priroda je doista vješt skladatelj
Točno ugađa tonove, i boje i zvuka
Na nesreću, krajobraz je čvrsto omeđen crvotočnim okvirom, drvo želi progutati svoj sadržaj
Ipak, zapis nekako preživljava cijele decenije, nadajući se kako će crvotočina biti brža

Prekrižiti rukama oči, drevnim krilima ih zakriliti
Potom uroniti u unutarnjost
U kratki svijet između ruke i glave
Između kostiju čela i članaka prstiju
Zaklopiti oči naglo, bez sustezanja
Duboko udahnuti, više puta, ravnomjerno
Tada se stvore najbolji uvjeti za ulazak u kratki svijet između ruku i glave

Soba sa starim slikama

Pravokutna soba prepuna je starog namještaja
Na zidovima fotografije iz prošlih vremena
Mnoštvo nepoznatih lica
Razni događaji, haljine, kravate, šeširi i kišobrani
Njihova me lica sa svake slike netremice promatraju, ozbiljni su većinom, poneki se osmijeh može opaziti
Pravokutna soba prepuna je starih fotografija za koje nitko više ne mari
Složit ću ih u kutiju za cipele i staviti s ostalim stvarima, možda sutra,
Neka još danas ostanu zajedno, netaknute

Strah

Zašto se noću javlja strah?
Strah čistih stranica, bijele kocke leda
Lebde iznad tebe, potpuno tihe, fokusirane
Osjećaš njihovo hladno tkivo
Dotiču ti čelo
Ne znaš, je li te dodirnuo led ili metal
Zašto te noću budi strah?
Što hrani njegovu pojavnost?
Nije dovoljno zatvoriti oči
Osjećaš hladan pogled
Dotiču ti oči
Zašto je strah dijete noći?

Sve je mračnije

Sve je mračnije

Kovitlaju se tamne, sve duže sjene

Svjetlost je izgubljena ( hoće li se izvući iz noćne zamke?)

Ostajem sam, posve sam u središtu crnoga, istina, neometan sam, ovdje vlada teška tišina neizgovorenih riječi, tonovi su zanijemili, dio svijeta bez pomaka

Noć me obuhvaća svojim lakim udovima zavlačeći se u moja zbrkana sjećanja

Okomita tama na postamentu mraka, crni kvadrat

Crnilo određeno širinom i visinom, u cijelosti noć

Večernji zvuci harmonično se umnažaju u prihvatljivom rasponu
Osluškujem ih, uistinu ih opazim prije najavljenog dolaska u tamni prostor moga obitavališta
Lagano nadolazeći tvore oblačna tijela pod samim svodom
Ne odudaraju jedan od drugoga, niti oblak od oblaka
Skladna tvorba večernjih zvukova
Kada u cijelosti ispune moju odaju, zatrepere istodobno srebrnim krilcima i nestanu
Ostave me samog, nasuprot noći koja nesmiljeno nastupa, nijemo, odlučno