Miroslav Pelikan – MINOTAUR, nekoliko poetskih zapisa

MINOTAUR

Minotaur u meni

Minotaur je zarobljen u mome tijelu
Kontura je sasvim izvjesna granica labirinta
Unutarnja stijenka labirinta vanjski je zid kože
Tek žile su putokaz kako se kretati, juriti bjesomučno u potrazi za oslobođenjem
Minotaur ne zna da je zarobljenik, zarobljenik moga tijela
Biće mahnita, no, omeđen je, snažni mu udovi ne prokidaju tkivo
Kada se umori, prepusti se krvotoku koji ga nosi kao list na vodi
Minotaur je zatočen u mome tijelu i jednom će me nadvladati
Izaći će iz moga tijela, oslobođen
Što će biti s mojim mrtvim tijelom?
Što će biti sa mnom?
Valjalo bi Minotaura zadržati u dubokim sjenama zatočeništva
Ne dopustiti mu oslobođenje
On te ionako drži na životu
To što si ga zatočio ne daje ti miran san, imaš obavezu prema onome unutra
Samo živi ljudski labirint drži biće u tami tijela.

Ja i Minotaur

Svatko posjeduje svoga Minotaura i mora se s njim susresti
No, Tezej je rijetka pojava
Arijadna se i manje viđa
Klupka gotovo više i nema
No, vratimo se Minotauru
On se najčešće opaža u rano jutro,kada se suočimo sa samim sobom,potpuno ogoljeni
Goli na nečistoj površini zrcala
Ja i Minotaur
Minotaur i ja

II

Krije li Minotaurova maska neko drugo lice?
Običnije, čovječnije ili pak još hladnije s crnim dupljama?
Ne skriva li Minotaur ponešto iz svoje nutrine?
Tek kap znoja na vrhu roga otkriva
Maska ili lice?
Zvijer ili čovjek?
Oboje

Minotaur u tajnom skrovištu

Kada uhvati svoj posljednji vlastiti odjek u čudesnim odajama Labirinta, Minotaur se zdvojan povlači u skrovište

Prekriva veliku glavu rukama, skrivajući se iza udova

Jednostavno bi želio uvjeriti Labirint kako ga nema, kako je vjerojatno nekamo otišao, odlutao, otplovio u potrazi za novim ljudima i zemljama

No Labirint se ne može prevariti

Svojstvenim humorom on prikuplja preostalu vlagu i pretvara je u niz ledenih kapi što odmjereno kaplju na glavu s rogovima, sve dok glava s rogovima bijesno ne odskoči, urličući neprestano jureći u središte labirinta

Labirint je sada posve smiren

Minotaur luduje, trčeći kroz njegov krvotok

Uistinu, Minotaur je samo srce Labirinta, on ga i održava na životu

Bez Minotaurovih mahnitanja, Labirint bi bio samo mrtvo tijelo

Minotaur III

Ležiš (sjediš) u plićaku
More je toplo, pretoplo
Ne rashlađuje te, ne brani te od uskovitlanih misli, što je prijeko vode?
Valovi te zapljuskuju, prelaze preko lica
Prekrivaju očne duplje, tvoreći mala slana jezera
Iznenada ustaješ, otresaš se kao pas vlagu sa sebe i odlučno se vraćaš u sjenovitu zaštitu labirinta
O tvom postojanju svjedoče tragovi
No i njih će more uskoro izbrisati
I kao da nisi ni bio

Minotaur IV

Kako odabrati pravi prolaz, pravu odaju?
Slijediš svoj njuh, on te nikada nije iznevjerio
Slijediš mirise onih koji su ušli i zauvijek ostali
To su nepogrješivi tragovi naglog zaustavljanja i prestanka disanja
U tmini oči ne vrijede
Iako se obrisi razaznaju
More mirisa nastava cijeli prostor labirinta
U njima sve prepoznaješ. Različite strahove, poneku nadu, početak razočaranja, očekivanje stvarnog kraja
U njima je sve

Minotaur V

Prolazi vrijeme, kap po kap, netragom će prokapati kroz tunele u kojima se gomilaju sekunde, nekom tako dragocjene
Protječe taj okomiti tijek ravno u nepovrat, ovdje se klepsidra ne okreće iznova
Što je bilo jučer neće ti se više ponoviti, možda nekom drugom, u paralelnom svijetu
Slijeva se vremenska rijeka, uvijajući se sama u sebe
Kraj i zaborav

Minotaur VI

Minotaur pred zrcalom ukočena pogleda motri, traži pomno na svom tijelu tragove ljudskog

Prestaje disati kako bi bolje uočio odraz, nasuprot sebi

Mnoštvo je ostataka netom potrošenih dana, još više noći (tada se u labirintu najbolje snalazi, mjesečina mu je često najdraži nedohvatni gost)

Minotaur pred zrcalom, sam, potpuno sam kao i onaj drugi, nervozno se okreće, stupa sve snažnije, bučnije, neka se i labirint prestraši, pa i labirint ga se boji, svi ga se boje, osim Mjeseca.

Minotaur VII
Minotaur i mjesečina

Kada ne ima kamo, kada mu nitko ne dolazi, Minotaur se požali Mjesecu

Neka mu malo otpusti srebrnih zraka s kojima bi se u tami poigrao

Mjesec krivi svoje lice u grimase groznije od lica koje nemoćno moli

Spušta jedan, pa drugi, treći zrak

Nevoljko kroz raspršene oblake probijaju se

Radosno obasjane oči

Minotaur se uvijek rado kupa u mjesečini, ispire sa svog teškog tijela nečistoću proteklih dana

I uvijek je zahvalan Mjesecu, nijemom sudrugu

Minotaur IX

Minotaur bi volio jednom za svagda otploviti

I s nesigurnim brodom, vjerolomnom posadom, ako bi je uopće dovoljno preostalo za plov, on bi stajao ispred napetog jedra, tu na pramcu i kamo bi ga oči odvodile taj bi pravac i pokazao

Minotaur bi volio jednom za svagda izaći iz veličanstvenog Labirinta, teturavim koracima izvlačio bi se iz sjena i mraka moćnog zdanja

Minotaur bi volio jednom prestati biti samo vladar mraka i zamki, možda bi u sebi otkrio dovoljno ljudskosti da bude čovjek

Minotaur bi volio biti voljen, Labirint ga voli, do obožavanja

Minotaur bi volio biti sam, bez vječne nazočnosti Labirinta.

Minotaur X

Minotaur ispisuje povijest svih onih ljudi s kojima se susretao u mraku Labirinta, pa je zapisao i događaje koji su tek trebali uslijediti, mada je mogućnost njihova događanja nakon susreta s njegovim rogovima sasvim neznatna

Minotaur se nije nikada vraćao napisanom, što se zbilo i otisnulo se u povijesti pojedinaca, čemu ispravci, dopune prekrajanja

Lice je otišlo i izgubilo se u vremenu

Tako je ipak Minotaur saznavao koliko je već dugo zarobljen u hodnicima omeđenih vlažnim zidovima, često razmišljajući o bijegu, no doista kakav je to svijet vani?

Ne pruža li mu Labirint cjelovitu sigurnost?

Za uzvrat Minotaur ne smije eliptične hodnike ostaviti pustim, njegov dah mora kružiti