Otvoren 2. Velikogorički salon – trijenalna manifestacija suvremene vizualne umjetnosti

Otvorenje izložbe ”2. Velikogorički salon:„The horrors persist, but so do we!” / „Košmari ustraju, ali ustrajemo i mi!”  u Galeriji Galženica

Antonija Vodanović

Velikogorički salon, trijenalna manifestacija vizualnih umjetnika_ca, ove godine predstavlja svoje drugo izdanje prema kustoskoj koncepciji Jozefine Ćurković „The horrors persist, but so do we!” / „Košmari ustraju, ali ustrajemo i mi!” a otvara se u utorak, 10. lipnja u 19 sati u Galeriji Galženica. Selekciju prijavljenih kandidata i odabir radova izvršilo je Stručno povjerenstvo u sastavu: Jozefina Ćurković (autorica koncepcije i kustosica izložbe), Antonia Vodanović (voditeljica Galerije Galženica, viša kustosica) i Ivana Meštrov (povjesničarka umjetnosti i kustosica)

𝟐. 𝐕𝐞𝐥𝐢𝐤𝐨𝐠𝐨𝐫𝐢𝐜̌𝐤𝐢 𝐬𝐚𝐥𝐨𝐧 𝐝𝐨𝐧𝐨𝐬𝐢 𝐫𝐚𝐝𝐨𝐯𝐞 𝟏𝟐 vizualnih 𝐮𝐦𝐣𝐞𝐭𝐧𝐢𝐤𝐚/𝐜𝐚:
Nataša Devčić, Marijana Stanić, Marija Lovrić Rajačić, Hana Hanak, Martina Miholić, Ana Katulić, Tara Stanić, Sara Pukanić, Matej Vuković, Željka Kaurić, Mirna Nestić, Mihael Frančić.

𝐊𝐮𝐬𝐭𝐨𝐬𝐢𝐜𝐚 𝐢 𝐚𝐮𝐭𝐨𝐫𝐢𝐜𝐚 𝐤𝐨𝐧𝐜𝐞𝐩𝐜𝐢𝐣𝐞: Jozefina Ćurković

Izložba se fokusira na nelagodna afektivna, ali i difuzna osjećajna stanja u kojima popuštamo vlastitim slabostima. Pitanja od kojih polazi su kako, zašto i kada zapadamo u područje „niske frekvencije”? Kako se odnosimo prema tim porivima: udovoljavamo li im, potiskujemo ih ili strateški kontroliramo i zašto? Mogu li, primjerice, ponašanja poput tračanja, opsesivnog praćenja i kratkotrajno nekontrolirano ugađanje za pojedince imati iscjeliteljski učinak? Do koje nam je mjere (i je li uopće) prihvatljiva ideja da je put do samoostvarenja djelomično popločen narcisoidnim preuzimanjem „glavne uloge” nauštrb svih koji nam se nađu na putu? Nadalje, mijenja li se naše poimanje ideja empatije, solidarnosti, srama (osobnog, društvenog, klasnog), susramlja, zavisti, samosažaljenja, tjeskobe? Naposljetku, je li čežnja za dekadentnim i neprimjerenim prijeteći simptom društvene apatije ili je pak strategija pregovaranja sa stvarnošću čiji je cilj učiniti je manje negativnom?

Program otvorenja:

19:00 Svečano otvorenje izložbe 2. Velikogorički salon: „The horrors persist, but so do we!” / „Košmari ustraju, ali ustrajemo i mi!”, Galerija Galženica

19:30 – 21:30 Glazbeni program: DJ Snih, terasa Galerije Galženica

DJ Snih desetak godina pušta glazbu u zagrebačkim klubovima (Vintage Industrial Bar, Bunt Music & Art Bar, Spunk, Tvornica kulture, GK Jabuka, Grif bar, Rakhia bar, Katran, Kavez…).

Izložba se može razgledati do 8. srpnja 2025.

Predgovor izložbe Jozefina Ćurković

Prevladavajuća atmosfera nesigurnosti i društvene tjeskobe možda ima svoje ishodište u razdoblju prisilne izolacije, no godine koje su nakon njezina početka uslijedile samo su konsolidirale simulakrum koji je sve teže perceptivno obuhvatiti. Zauzvrat se granice dozvoljenog i društveno prihvatljivog doimaju elastičnijima, propusnijima. Rubna, katkad i opsesivna ponašanja kojima uglavnom podliježemo u privatnoj sferi rjeđe tajimo, a češće obznanjujemo, makar i pod krinkom zabavnog sadržaja prikladnog za dijeljenje na digitalnim platformama. Te transgresije ne podliježu pravilima „kulturnog ponašanja”, no ne predstavljaju kršenje društvenih normi u tolikoj mjeri da bi se smatrale kriminalnima. Ipak, podrazumijevaju neki oblik prešutnog odricanja od odgovornosti.

Kako, zašto i kada zapadamo u područje „niske frekvencije”? Kako se odnosimo prema tim porivima: udovoljavamo li im, potiskujemo li ih ili strateški kontroliramo i zašto? Mogu li  ponašanja poput tračanja, opsesivnog praćenja i kratkotrajnog nekontroliranog ugađanja za pojedince imati iscjeljujuć učinak? Do koje nam je mjere (i je li uopće) prihvatljiva ideja da je put do samoostvarenja djelomično popločen narcisoidnim preuzimanjem „glavne uloge” nauštrb svih koji nam se nađu na putu? Mijenja li se naše poimanje ideja empatije, solidarnosti, srama (osobnog, društvenog, klasnog), susramlja, zavisti, samosažaljenja, tjeskobe? Ta su pitanja poslužila kao inicijalni impuls za umjetnice i umjetnike čiji su radovi zastupljeni na 2. Velikogoričkom salonu. Manje ili veće aberacije crvena su nit koja povezuje njihove radove. Galerija Galženica na nekoliko tjedana postaje pozornica za razotkrivanje, ironiju ili neposluh; za iskušavanje granica, hvatanje u koštac s raznorodnim oblicima prijestupa i za imaginiranje budućih scenarija grupne afektivnosti. Svaki od izloženih radova uspostavlja odnos sa sustavima značenja i vrijednosti koji se, nalik kakvim rizomatskim strukturama, neprestance nadograđuju i dezintegriraju.

Nezaustavljiva dijalektika fiksnog i fluidnog jasno se očitava iz skulptura Željke Kaurić. Tekuće staklo i kruta žičana mreža prožimaju se u procesu čiji rezultat nije moguće u potpunosti predvidjeti. On od autorice zahtijeva prepuštanje dijela kontrole samoj materiji i proizvodi začudne objekte koji snažno senzorno djeluju na promatrača. Naizgled naivni crteži Nataše Devčić također preuzimaju kontrolu od svoje autorice. Pigavci, crtani nedominantnom rukom, poput malih se parazita prostiru po zidovima galerije, provocirajući otklon, neuređenost, nepromišljenost. Oni su jedna od onih simpatičnih manifestacija nereprezentativnog dijela naše osobnosti koji tvrdoglavo opstaje unatoč pokušajima da ga zauzdamo i korigiramo. 

Različiti oblici devijacija u partnerskim odnosima i odnosima s romantičnim predznakom postojali su i daleko prije našega vremena, a zasigurno podliježu utjecaju okolnosti aktualnog vremena.  Svoju prisutnost u recentno vrijeme bilježe situationship, ghosting, breadcrumbing i slični pojmovi, legitimirani u partnerskim odnosima nekom vrstom prešutnog konsenzusa. Ghosting je tema interaktivne instalacije Sare Pukanić. Nakon što je i sama proživjela taj fenomen umjetnica je fotografski zabilježila predmete i mjesta koji su odigrali ulogu u prvom i jedinom susretu s osobom koja ju je ghostala. Proširenjem serije fotografija na interaktivnu instalaciju koja je obogaćuje posredstvom drugih senzornih podražaja, rad skreće pozornost na način na koji procesuiramo zbunjenost, nelagodu i sram koje iskustvo ghostinga pobuđuje.. Suptilna nestabilnost materijala upotrijebljenih u izradi instalacije provocira osjećaje nesigurnosti, izloženosti i dezorijentiranosti, koje uzrokuje čin naprasnog prekida komunikacije bez upozorenja ili objašnjenja.

Slike Mihaela Frančića problematiziraju mentalna stanja u rasponu od goruće čežnje do apatije uslijed uronjenosti u virtualno i efemerno . Koristeći se kadriranjem nalik objavama na društvenim mrežama ili fotografijama koje smo slučajno snimili mobitelom, umjetnik naznačuje nejasne obrise zavisti, manjka emocionalne dubine i potrebe za nadmetanjem s drugima koje proživljavamo  i s njima se suočavamo. Ipak, u potrazi za srećom ne prezamo ni pred čime, premda više nismo sigurni kako bi ta sreća trebala izgledati.Nju će nam hitro obećati različiti oblici pseudostručnih praksi kojima vrvi svijet post-istine – od self-help literature do nebrojeno mnogo oblika terapijskih praksi koje obećavaju čarobnu transformaciju života ako samo slijedimo tih xx jednostavnih koraka. U kakofoniji mogućnosti sreća katkad nalikuje potrazi za četverolisnim djetelinama kojih se neki od nas sjećaju iz djetinjstva. Uočavanje tih rijetkih primjeraka djeteline s četiri lista, pažljivo ubiranje i izrada herbarija podrazumijevaju pozornost, red i disciplinu, što podržava osjećaj da znamo što radimo te se tim uigranim „prikupljanjem sreće” ipak približavamo cilju. Prepuštanje nostalgičnim i sentimentalnim motivima uz ironijski odmak upisano je u Sedam koraka do sreće Marije Lovrić Rajačić.

Popularna kultura i komunikacijski kanali neposredan su odraz kolektivnog stanja svijesti. Zasićeni sadržajem kreiranim prema principu anything goes, sve se izraženije kreću u smjeru radikalne memeizacije, groteske i afirmacije ne tako uzornih inačica nas samih. Bilo da je riječ o konceptu derišta (engl. brat) koji je tijekom svoje kratke, ali intenzivne vladavine u ljeto 2024. preplavio medije, društvene mreže i jednu predsjedničku kampanju, odnosa prema radu koji uključuje obrasce poput tihog otkaza (engl. quiet quitting), izbjegavanja ili nenajavljenog odustajanja od socijalnih interakcija (engl. flaking) ili pak viralnim mikrotrendovima koje je nemoguće izbrojiti, izgleda da sve oko nas poručuje: u eri smo rekonfiguracije odnosa prema vlastitom „ja” i prema drugima.

Na tom tragu i svakodnevne situacije postaju dramatične pa komunikacija s poznanicima ili potpunim neznancima može biti savršeno plodno tlo za ispoljavanje svih izopačenih ili traumatiziranih dijelova naših ličnosti. U radu Mateja Vukovića Sastanak stanara, arhetipi psiholoških stanja i temperamenata kreiraju humornu mizanscenu koja pretpostavlja kako bi takav susret izgledao kada bismo dopustili da nas nagoni preplave punim intenzitetom. Ta uobičajena i većini ljudi dobro poznata situacija, koja nas ipak nerijetko dovodi do rubnih emocionalnih stanja, utjelovljuje sve trenutke u kojima smo suočeni s oprečnim svjetonazorima i uvjerenjima te skloni promatrati druge kao karikature, popuštajući tako pred prijetećim slabljenjem empatije i razmahivanjem narcizma.

Jednako tako mizoginija je perfidnija i prepredenija no prije te se zapanjujućom silinom širi komunikacijskim mrežama, infiltrirajući se u urede, učionice i predavaonice. Ženskost i djevojaštvo u opisanom kontekstu u svojim radovima problematiziraju Marijana Stanić, Martina Miholić i Hana Hanak. Slatki život Marijane Stanić satirički je prikaz stereotipa mladenke priređene za muški pogled: savršeno dotjerane, u potpunosti ispravne, nepomične i – pasivne. Videozapis performansa reproducira se na televizoru postavljenom na komodu, ukazujući na to da je objektivizacija žene normalizirana i tretirana kao gotovo neprimjetna kulisa svakodnevice. Koristeći se ikonografijom kiča, Stanić nas suočava s naizgled krotkim, a u zbilji jezovitim, dehumaniziranim tijelima u prostoru.

Ideja savršeno prikladne, dotjerane, uspješne i organizirane žene kojoj su trudnoća, porod i odgoj djeteta tek jedan u nizu dnevnih zadataka koje obavlja s mnogo lakoće i šarma, preuzimajući pritom i (neplaćeni) kućanski rad te sve to detaljno dokumentira kako bi osigurala besprijekornu virtualnu prisutnost fiktivna je i neuhvatljiva te prema tome izrazito restriktivna i opresivna ideja. Vlastitu poziciju žene, umjetnice i majke istražuje slikarica Hana Hanak. Hiperboličan portret uplakana djeteta u videopozivu s majkom ukazuje na jaz između nedostižnog ideala i majčinstva kakvo ono u realnosti jest te sugerira disrupciju toga standarda. Ženskost i eksploatativne prakse spram tijela teme su kojima se u svom radu kontinuirano bavi i umjetnica Martina Miholić. Prevođenjem svojevrsnog monomita o ženskome tijelu u prostor, Miholić kreira ambijent koji je istodobno srdačan i hostilan. Breathing Fracture fizički je i simbolički prostor u kojemu prebivaju „bića zarobljena između želje za pripadanjem i impulsa za bijegom, između izloženosti i potrebe za nestajanjem.”

Može li se u svemu tome kreirati prostor za neku vrstu optimizma i kako se on materijalizira? Lisica Mirne Nestić sugerira da je mehanika igre i sposobnost pronicavog slaloma kroz često nezavidne okolnosti potencijalno rješenje za održavanje mentalnog mira i ravnoteže. Je li lisica u pravu ili se samo prepustila delulu modeu, nije, dakako, moguće precizno utvrditi. Zaigrano i intuitivno prepuštanje slabostima, pa i ludostima, također je u fokusu je rada Ecology of the Mind Ane Katulić. Uzimajući arbitrarnost – njezine prve misli nakon buđenja – kao polazišnu točku, umjetnica gradi performans koji potrebu za čišćenjem mentalnog prostora od suvišnih misli transponira u fizički prostor. Krećući se njime oprezno, nesigurno i bez unaprijed definirana ishoda, navigira svojim nejasnim mentalnim krajolikom u pokušaju da ga dovede u red.

Podsvjesno i apsurdno odrednice su rada Tare Stanić. U različitim medijima umjetnica istražuje stranputice vlastita uma, spajajući odsanjane prizore s (možda izrečenim, a možda zamišljenim) rečenicama. Slike iz ciklusa Ja znam tko si ti i animacija Carbon copy crpe inspiraciju iz estetike klasičnih horor filmova i stripa, a u njima se isprepliću čudovišna stvorenja, biografske crtice i sasvim obični predmeti. Premda integrirani tekst funkcionira kao neka vrsta didaskalija za nadrealne prizore, narativnost radova ustvari poriče samu sebe – vodi nas u neku vrstu babilonske kule u kojoj likovi govore različitim jezicima, ali ustraju u komunikaciji. Ipak, u tome stanju goleme entropije nema mjesta očaju. Kako to poručuje jedna od kompozicija, na samome kraju jelen i ja međusobno smo se poklonili.