Miroslav Pelikan ODRAZI DAVNINE
Ponekad je razmišljao, pitajući se što se moglo dogoditi, da onoga neobičnog i zagonetnog dana, ponukan uzburkanim komešanjem u vlastitom tijelu, nije onako, posve jednostavno i lako okrenuo glavu na drugu stranu i zagledao se kroz prozor, nastojeći izmaknuti kliktavom smijehu mlade crnokose žene koja je odmjerenim koracima silazila niz stepenice, približavajući mu se sve bliže i sve neminovnije.
Doista, da nije učinio tu gestu i ostao miran, sučeljen s njezinim pogledom, u očekivanju njezina dolaska, što bi uslijedilo?
Nikada u proteklih više desetaka godina nije se uspio ni milimetra domaknuti do bilo kakvog zadovoljavajućeg odgovora.
Naslutio je tek, vjerojatno bi možda uzvratio s diskretnim osmijehom, skamenjen i nepomičan, promatrao bi je neko vrijeme, posve bez riječi.
Zacijelo bi i njezin smijeh utihnuo i na njene bi se usne navukla šutnja.
Ona bi vjerojatno zastala ispred njega na pristojnoj udaljenosti ili bi tek uz kratki pozdrav nastavila koračati dalje ovijena aurom svoga glasnog smijeha… …
Pročitajte cijelu priču Miroslava Pelikana ODRAZI DAVNINE






