Miroslav Pelikan: ON KOJI SANJA / Pročitajte priču!

Miroslav Pelikan   ON KOJI SANJA

Kada se napokon Krunoslav Bukač domogao, u poznim godinama, jedne od nagrada za poeziju na državnoj razini, nekako se uspio osloboditi dugovječnog grča, stezanja u želucu i vječnih pitanja, je se li pjesnik uopće?

Umirio se je za trenutak, odahnuo je, ipak, odgovor je pozitivan, ipak je pjesnik i to ne bilo kakav, jedinstven je i iskren, eto si ti K.B.

Već dugo je bio posve uspješno pomiren sa svojom linijom jednolične sudbine, no, na kraju krajeva, to je i stanje kome je odavno težio.

Teški, prozračni okovi dopuštali su mu tek toliko zraka da preživi i svaki idući put ,proživi novi dan, zrak, baš po mjeri samo jednoga dana.

No K.B. je volio iznad svega građansku udobnost i vrlo je pažljivo postupao sa zrakom, višak dana je odvajao za one trenutke kada je želio zapisati tek nekoliko riječi na sivom, iscrtanom papiru.

Često se budio noću s mislima o povremenim iskricama građanskog bivanja, kako je je iznad svega važno platiti prispjele obaveze, no duboko u sebi, temeljito je skrio mračnu misao koja je odisala posvemašnjom promašenošću života.

Danju je sanjao svoj mogući život, svoj i njezin, prepleten, zajednički, zamišljen život i te kako silno osjećajući kako vrijeme protječe nabujalim rijekama koje se ne mogu zaustaviti i kako ni on ne može ništa učiniti da uguši te tokove u sebi, tek može očitati protok i samo ako to zaista i želi, slegnuti ramenima.

No ništa, doista ništa nije sprječavalo K.B. da gotovo svake noći sanja prikladne trenutke u kojima se iznova susreće s njom i čini mu se, mijenja već određenu, za njega pogubnu, izgubljenu, ugašenu sudbinu.

Eh, vrijeme, već mu se i zubi klimaju a snovi mu traju, samoobnavljajući, snovi traju, nepotrošivi.

Jesu li moji zubi znak kako me je Vrijeme ipak uspješno zaustavilo a Očekivanje i dalje živi svoj paralelni život i ne da se nikome, ne predaje se ni snivaču.

Ne znam, klepsidra se stalno okreće i izriče svoju opjesmu, iznova, stalno, iz početka.