Prepoznajemo oblike koji u autoričinoj interpretaciji postaju neka nova realnost. Konceptualan pristup i promišljeno likovno razmišljanje odlike su ovog projekta
Eugen Borkovsky
Slavica Marin: PROPITIVANJE IDENTITETA
Slavica Marin predstavlja noviji niz radova čiju okosnicu čine kadrovi sastavljeni od detalja, elemenata starih, odbačenih predmeta. Asortiman je značajno vezan uz metal. Tu su limenke i/ili njihovi poklopci, zaštitne ploče, dijelovi starih strojeva, metalne spojnice… Ponekad u kompozicije uklapa i biljne dijelove. U postavu nalazimo plošne radove na zidu te objekte u prostoru. Autorica nas na zidovima bijele kocke okružuje plićim ili dubljim reljefima. Oni su izvedeni ready-made maštovitim načinima apliciranjem raznorodnih predmeta na najčešće tamnu, glatku podlogu. Autorica neke elemente djelomično obrađuje, ali ne prikriva njihov originalni oblik ili porijeklo. Ona se njima služi tvoreći nove asocijativne oblike.
Pažljivim promatranjem shvaćamo da se umjetnica poigrava našom percepcijom. Mi na prvi pogled zamjećujemo neku prepoznatljivu formu, da bi kasnije shvatili kako se radi o kolažiranju odsluženim elementima domaćinstva ili industrije. Ponekad ih autorica kamuflira kolorom, a ponekad ih ostavlja u originalnom stanju. Ona ih najčešće aplicira na tamnu, crnu, jednakomjernu podlogu bez drugih intervencija. Ponekad ostavlja vidljivom strukturu podloge. Pojavljuju se okviri koji su ponegdje umireni kolorom podloge, a ponekad su reljefni, dekorativni i samim time naglašeni kao sastavnice rada.
Autorici je važna igra oblicima i vizualne asocijacije smisla. Radovi nose odliku materijalnosti, ideju motiva, a uz to i njegovu promjenjivost, nestalnost. Mi prepoznajemo oblike koji u autoričinoj interpretaciji postaju neka nova realnost. Konceptualan pristup i promišljeno likovno razmišljanje odlike su ovog projekta. Nizanje detalja metalne građe biva povremeno prekinuto. Autorica u oblikovanje uklapa i drvene segmente. Za ovu prigodu uzima izreske dasaka ili stapke s tragovima prirodnog rasta.
Analizirajući ciklus, primjetna je koncentracija na zaokruživanje jednog likovnog istraživanja. Iako se njezini dosadašnji ciklusi prelijevaju i nastavljaju, umjetnica svjesno ostaje unutar samozadanog kanona koristeći dosjetljive kompilacije. Čvrsta kompozicija, kontrastne tonske gradacije, smisleno kombiniranje, pojavljuju se kao bitne karakteristike izložbenog projekta. Bizarni realni predmeti dobivaju autorstvo maštovitim kombinacijama. Pred sobom imamo kompozicije na rubu apstrakcije. Očito je da autorica ovisi o pronađenom, zapaženom obliku i da ga ne želi sasvim prikriti, već ponuditi novu magnitudu energije nečemu što obično ne primjećujemo. Vizualne osobine metalnih predmeta umjetničinim intervencijama mijenjaju značenja. Tako poklopac limenke postaje parafraza lica ili cvijeta, dio mrtve prirode ili portreta.
Slavica Marin: PORTRETI
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
petak / venerdì, 2. V. 2025. u 19.00 h
Prisutna je hrabra, ali ciljana dekorativna kombinacija zlata i crne boje. Plemeniti kolor kojemu pripisujemo skupocjenost ovdje se pojavljuje u provokativnoj ideji mimikrije, transmutacije odbačenih predmeta. Nalazimo neplemeniti metal podložan promjeni u vremenu uz ponudu alkemijske pretvorbe u zlato. Autorica često utjecaj vremena doživljava kao suradnika. Međutim, dio uglavnom reljefnih sastavnica ona boji zlatnom bojom. Na neki način simbolično daje značenje, počast odsluženom predmetu, da bi mu ta permutacija dala novo vizualno značenje. Često su forme asocijativne, ali rijetko narativne.
Nalazimo Hefestovske asocijacije. Hefest je u grčkoj mitologiji bog i ujedno vješti kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga, vatre. Jedan od simbola alkemije, simbol vječnosti, još iz antičkih vremena je Urobor: zmija koja jede svoj rep. On je važan simbol u religijskoj i mitološkoj simbolici. Simbol predstavlja ostvarenje punog ciklusa: života i vječnost. Možda je taj umjetničin jednostavni rad odrednica cijelog projekta. Čini se da su dodirnuti principi alkemije: Iz jednog sve, iz svega jedno, u jednom je sve.
Ova situacija dovodi nas do dešifriranja cijele serije. Suvremeni trenutak likovnosti u žižu postavlja dekonstrukciju stvarnosti reinterpretacijom motiva. Upozoreni smo na nesigurnost zbilje. Pred nama je inicijacija koja potvrđuje da svijet nije jednoznačan. Da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati probijajući okvire uvriježene realnosti. Spoznaje postaju privremene. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima, a ponekad artificijelnom igrom. Tijek je stalno stanje. Sporost, ali pouzdanost oksidacije dio su tijeka. Slavica intervenira podastirući nam ideju mijene. Metal ima nekoliko agregatnih stanja, ali prihvaća raznorodne oblike i kolore. U našem slučaju metal je neposlušan: od vremenom i korištenjem istrošenog kolora, postaje iskričava ideja vrijednosti: reprezentativnim kolorom dobiva nova značenja.
Autorica ovu seriju radova naziva Portreti. Izvjesni cinizam spram konzumerizma očituje se na predmetima ovog postava. Estetika limenog poklopca, daske ili konzerve, redefinirana je autoričinim intervencijama: komponiranjem u vizualni predmet i jednostavnim koloriranjem. Projekt je snažno uronjen u suvremeno vrijeme obilježeno konzumerizmom, reklamokracijom, uniformizacijom… Ona kaže: „Radove Portreti možemo gledati kao portrete ljudi i portrete vremena. Suvremeno društvo se suočilo s velikim problemom konzumerizama, potrošačkog društva. U tom neskladu prirode i društva našli smo se u problemima koje nije lako i jednostavno riješiti…“
Stanje obrabljenog željeza i trenutak transmutacije problematizira odnos prema civilizacijskim tehnološkim i prirodnim aspektima života. Onog trenutka kad uobičajene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još i u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina, a ujedno smo upozoreni na ono što inače ne smatramo čudnim. Blisko enformelu, po odnosu prema materijalu koji često ostaje neskriven, autorica se odlučuje na decentne intervencije pojednostavljivanja i reprogramiranja elemenata. Njima zamjenjuje standardne likovne elemente. Ovo sklapanje elemenata ima karakter dosjetke. Rezultati su samodostatne i snažne likovne činjenice. Te intervencije uvijek su u dosluhu s idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao upozorenje. Ove asocijacije na portret ili biljke na putu su ka simbolu.
Ovdje je na osobnoj ravni problematiziran i iskazan apel masovnoj kulturi. Estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Uočeno su uživanje i prekomjerna potrošnja, odnosno hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Rezultat toga je nebriga o posljedicama eksploatacije prirodnih resursa. Opasnost ne uočavamo na stupnju prijetnje, nego kad je šteta učinjena. Ritam civilizacije i histerija potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije ponude, manjak kvalitete i slične situacije koje kapitalizam proglašava demokratskim liberalizmom, pokazuju se ovdje u artističkom propitivanju.
Korišteni poklopci limenki, daske, poneki biljni segment – uporabni predmeti, ovako predstavljeni, postaju vizualne činjenice koje pobuđuje na osvješćivanje. Sugerirano je gledanje, primjećivanje, korištenje mašte, a ne samo prepoznavanje uobičajenih predmeta. Elementi, detalji, primijećeni na motivima, pred nama se pojavljuju kao likovne činjenice. Domišljata fraza kako je oblik ili ljepota u oku promatrača ovdje je dovedena do još jednog reskog svjedočenja.
Slavica Marin rođena je u Banja Luci. Od 1986. živi i radi u Umagu. Diplomirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani (Slo). Vlasnica je i voditeljica galerije Marin od 1997.godine. Članica je HDLU Istre. Kroz svoj je umjetnički rad već niz godina poznata likovnoj publici u Republici Hrvatskoj i u inozemstvu. Realizirala je niz slika, skulptura, objekata, instalacija i performansa koje je predstavila na mnogo samostalnih i skupnih izložbi. Nagrađivana nekoliko puta. Učestvovala u radu nekoliko likovnih kolonija, festivala i artrezidencija. 2017. godine osnovala je Park skulptura na odlagalištu smeća, gradskoj deponiji grada Umaga. Radovi joj se nalaze u fundusu nekoliko muzeja i galerija. Muzej suvremene umjetnosti Pula ima stalni postav njezinih radova.
Kroz svoj rad, bilo u kojem mediju da se izražava, performansi, skulpture, slike, objekti, instalacije, govori o gorućim problemima suvremenog društva, ekologiji i konzumerizmu, te neskladu prirode i društva.
