LJEPOTA U SJENKAMA SKRIVENA LICA ŽENSKOG SVIJETA

Dragana Kalezić predstavlja jednu od snažnijih figura suvremene crnogorske književnosti, autoricu čija riječ duboko i pronicljivo prodire u skrivene odaje ženskog identiteta, razotkrivajući njegove nježne, ali i često okrutne dubine

Božidar PROROČIĆ

U djelu Jovanka i ljepotice Kalezićka nudi kompleksnu vizuru ženskog svijeta, smještenu između individualnih emocija i kolektivnog pritiska sredine, između intimnog šapata duše i javnih očekivanja. Knjiga Dragane Kalezić snažno pulsira životom koji nije uvijek u prvom planu vidljiv, ali ga autorica precizno osjeća i donosi čitateljima kroz suptilnu i bogatu naraciju. Jovanka, glavni lik pripovijetke, iako tiha i nenametljiva, zapravo odjekuje glasnije nego sav metež oko nje. Ona nije samo junakinja koja prolazi kroz život ona je život sam koji prolazi kroz junakinju, dajući joj smisao upravo u tom prolasku, u gotovo prigušenoj šutnji, u osmijehu što ga kao štit nosi pred svijetom. Dragana Kalezić vješto prikazuje Jovankin unutrašnji svijet, suptilno i detaljno oslikavajući svaku nijansu njenih emocija, misli i nedorečenosti. U njenom liku prepoznajemo sve žene koje u svakodnevici tiho i nenametljivo nose svoje snove, želje i razočaranja, a koje rijetko kada imaju priliku da o njima progovore. Kao da Kalezić kroz Jovanku poručuje najveća istina ženskog bića često ostaje duboko sakrivena tajna, a ipak nepogrešivo prepoznata u međusobnim pogledima, skromnim osmijesima i gestovima pažnje.

Kalezić na upečatljiv način prikazuje duboku ambivalenciju ženske prirode  između potrebe da bude prihvaćena i potrebe da se oslobodi, između društvenog priznanja i lične slobode. Ona vješto koristi likove Jovankinih drugarica  ljepotica, žena različitih sudbina, temperamenta i želja, koje se međusobno ogledaju jedna u drugoj, tražeći potvrdu svoje vrijednosti. Međutim, upravo u tom ogledanju, Jovanka ostaje usamljena u sopstvenom liku, zarobljena između želje za pripadanjem i potrebe za očuvanjem sopstvene posebnosti. Važan dio ovog osvrta zaslužuju paralelizmi sa snažnim figurama iz regionalne i evropske književnosti – Dragana Kalezić svojom poetikom podsjeća na rafinirane psihološke opservacije Isidore Sekulić, intimističke nijanse Marije Jurić Zagorke, ili pak na savremenu ironiju i autentičnu kritiku društvenih normi Dubravke Ugrešić. Ipak, Kalezić čuva originalnost svog izraza, autentičnost lokalnog kolorita Crne Gore, ali i univerzalnu nit egzistencijalnog preispitivanja, što je izdvaja kao upečatljiv glas savremene književne scene.

Jovanka i ljepotice je svojevrsni paradoks ženskih druženja, frustracija ili neuzvraćenih emocija to je djelo koje postavlja pitanja o smislu ženskog bića danas. Šta znači biti žena u društvu koje je nemilosrdno prema samoći, a jednako nemilosrdno prema želji za slobodom? Koliko se može izdržati u tišini sopstvenih potreba i koliko duboko prodire prećutana riječ, ono što se ne čuje, ali se snažno ośeća? Autorka, između ostalog, izuzetno dobro poentira ženska solidarnost nerijetko je i okidač i spas od patnje, kako kroz pričanje, tako i kroz ćutanje. Dragana Kalezić vrlo lucidno ukazuje na paradokse emotivne bliskosti, koja ponekad više otkriva nego skriva, ali često još više skriva nego što otkriva. Narativ Dragane Kalezić teče lako i neopterećeno, obojen blagom ironijom, što čini čitanje prijatnim, a pritom duboko misaonim. Ośećajnost se diskretno probija kroz redove, dok se čitalac nesvjesno identifikuje, bilo sa samom Jovankom, bilo sa ljepoticama oko nje, jer u svakoj od njih reflektuje se neko lice iz sospstvenog života.

Dragana Kalezić u pripovijetci precizno oslikava specifičnu vrstu usamljenosti onu koja proizlazi iz unutrašnjeg nesklada između javnih očekivanja i intimne realnosti. Jovankina emotivna izolovanost nije klasična, već suptilni izraz egzistencijalne odvojenosti žene čije se potrebe ne uklapaju u ustaljene društvene obrasce. Ovakva usamljenost nije stvar prostorne izolacije, već unutrašnjeg svijeta u kojem se neprestano vodi dijalog sa sobom. Posebno vrijedan segment pripovijetke je autorkina vješta upotreba ironije kao oblika suptilne kritike površnosti društvenih vrijednosti. Ironija se ogleda u prikazu odnosa među prijateljicama koje često nesvjesno postaju konkurentkinje, potvrđujući da se u svakom društvu krije određena doza licemjerja  naročito kada su u pitanju očekivanja postavljena pred žene.

Kalezić posebno naglašava prostor kao mjesto za prenošenje psiholoških i emotivnih stanja. Tako se kafići, restorani i privatni stanovi transformišu u metafore emocionalnih situacija postajući mjesta u kojima se odvijaju važne životne drame, prikriveni sukobi, ili razotkrivaju emotivne praznine junakinja. Ova prostorna simbolika pojačava ośećaj zarobljenosti u sopstvenim životnim okolnostima i emocijama koje ne mogu biti iskazane jasno. Posebnu vrijednost djela čini upravo jezik Dragane Kalezić – precizan, elegantan i slikovit. Njene metafore, često neočekivane, grade unutrašnji svijet junakinja, čime autorka pojačava doživljaj njihove intimne drame. Jezik nije ukrasna figura pripovijedanja, već suštinski element koji obogaćuje percepciju i otvara prostor za složene interpretacije čitalaca.

Kalezić uvjerljivo prikazuje sliku savremene Crne Gore u tranziciji, prostora između tradicionalnih očekivanja i modernosti. Njene junakinje se bore sa ,,stereotipnim” očekivanjima zajednice koja od njih traži jasne, društveno prihvatljive životne uloge. Jovankin lik je reprezentativan za žene koje žive na tankoj granici između tradicionalnih uloga supruge, majke, „ljepotice“ i savremene individue koja želi biti svoja, slobodna i nezavisna a ponekad i divlja. U pripovijetci suptilno je prisutan fenomen prijateljstva koje je istovremeno oslonac i prepreka – podrška, ali i lično rivalstvo. Ženska druženja nisu samo prostori bezuslovnog prihvatanja, nego često  mjesta skrivenih tenzija, rivalstva, pa čak i emotivnih izdaja koje likovi nikada direktno ne priznaju, ali ih jasno ośećaju. Jovankin lik posebno naglašava dualnost ženskog identiteta – između onoga što žena jeste za druge i onoga što ona jeste za sebe. Dragana Kalezić ovom dualnošću ukazuje na konstantnu potrebu žene da balansira između unutrašnje potrebe za ostvarenjem i spoljašnjeg, često površnog identiteta prihvatljivog društvu, što uzrokuje njenu trajnu emotivnu napetost. Konačno, posebno je važno istaći univerzalnu vrijednost djela Dragane Kalezić. Njena pripovijetka nije ograničena lokalnim kontekstom, već postavlja univerzalna pitanja o ženskom identitetu u savremenom svijetu.

Dragana Kalezić ovim djelom potvrđuje poziciju jedne od vodećih spisateljica savremene Crne Gore, izuzetne spisateljice čija proza sa lakoćom prodire u emocije čitalaca, ostavljajući trag poput sitne brazde po srcu dovoljno duboke da zaboli, dovoljno nježne da oplemeni. Njeno pisanje nije samo na momente kompleksno ono je živo tkivo ženskog iskustva koje pulsira u čitaocu još dugo nakon posljednje stranice. Stoga, neka ovaj književni prikaz ne bude samo uvod u Jovankinu priču, već i duboki naklon svim ženama koje u ,,samoći” nose svoje borbe i snove, između vizija i snova, između ćutanja i krika. Čitajući Draganu Kalezić, shvatamo koliko vrijedi glas tišine, i koliko je važno da čujemo one koji ćute, one koje se bore sa svakodnevnim paradoksima života. Zato neka ovaj osvrt bude poziv da čujemo nečiju skrivenu priču – jer u njoj možda pronađemo sopstvenu.