Mario Knežević – M. Kei: O LJUDIMA

Mario Knežević – M. Kei: O LJUDIMA

O LJUDIMA

Nekad sretni su ljudi.
Nekad plaču u tami.
Nekad je dovoljno malo.
Ponekad požuda mami.

Zar se umorio Sizif?
K’o da Solomun se preda.
Pišemo retke života
Ali troši se kreda.

Nekad zaboli zdrav razum.
Nekad ne boli ništa.
Pa kako ostati normalan
Usred golemog šizilišta?

Ah, jesu li ljudi ludi
Ili je ludost mjera?
Trčimo veliki maraton
Bez kompasa i smjera.

Jesu li ljudi ljudi
Ili su kakve zvijeri?
Ne znam. Prosudit će Bog
Na ulazu u nebeske dveri.

Mario Knežević – M. Kei

BILJEŠKA O PJESNIKU

Mario Knežević – M. Kei, rodio se 5. listopada 1976. godine u Čapljini. Osnovnu školu završio u Višićima, a srednju ugostiteljsku školu – smjer konobar u Čapljini. Od 2006. godine sudjeluje na nekoliko pjesničkih i kulturno-umjetničkih manifestacija. Pjesme objavljivao na internetu, u časopisima Vrutak, Oanit, Hrvatsko slovo, Motrišta, Katolički tjednik i Književna Rijeka te zbornicima Dobrojutro more, Stolačko kulturno proljeće i More na dlanu. Objavio tri zbirke pjesama: Osjećaji i razmišljanja (vlastita naklada, 2001.), U iščekivanju sunca (Matica hrvatska Čapljina, 2010.) i Povratak (Matica hrvatska Stolac, 2021.). Bavi se skladanjem pjesama kao autor glazbe i teksta te radi kao DJ. Živi u Čeljevu (BiH).

SLIKA Robert Zünd: Put u Emaus, 1877.

S uskrslim Isusom na putu u Emaus

Dvojica modernih egzistencijalista (Lk 24,13-24)

Isus je na Veliki petak završio sramotno na križu. Izgledalo je da je smrt i u njegovu životu imala posljednju riječ. Njegova smrt ostavila je pustoš u njegovih prijatelja. Sve se u njima srušilo. Puni su straha i beznađa. Počeli su se razilaziti. Dvojica od njih krenuše trećega dana u zaseok, dvanaestak kilometara udaljen od Jeruzalema, zvani Emaus. Žalosni, pod dojmom tragičnih događaja Velikoga petka, razmišljaju o svemu što se je dogodilo. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da Učitelja više nema. Bio je uistinu velik, zračio dobrotom, vratio ponos izraelskomu narodu, budio nadu u oslobođenje. Kivni su ne samo na rimsku vlast, koja ga je likvidirala, nego i na domaću, koja ga je krivo shvatila, optužila da zavodi narod, brani davati caru porez i da za sebe tvrdi da je Mesija, kralj (Lk 23,2). Ljuti su i na narod koji se tako brzo, zaveden, okrenuo protiv njega. Predbacuju sebi i svim njegovim prijateljima, koji su se kukavički ponijeli i ništa nisu poduzeli da ga spase.

Susret sa “Strancem“

Dok su tako razmišljali i razgovarali, sustiže ih neki „Stranac“, vedra i raspjevana raspoloženja te pođe s njima.

Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima (Lk 24,16).

Pronicavim pogledom primijeti da su potišteni. Velikom vještinom uspostavlja kontakt i poput vrsna psihologa ulazi u njihov svijet upitavši ih:

Što to putom pretresate među sobom? (Lk 24,17).

Oni, snuždeni i začuđeni, zaustave se te mu jedan od njih, Kleofa, reče:

Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana? (Lk 24,18).

Događaji Velikoga petka bili su tema razgovora tih dana u Jeruzalemu i naši putnici ne mogu shvatiti da ima netko tko za njih nije čuo. Neobični „Stranac“ pravi se kao da ne zna i pita što se to dogodilo. U svom odgovoru iznesoše mu vlastitu povijest vezanu uz „Stradalnika“ Velikoga petka, sve svoje znanje o njemu, velike nade i veliko razočaranje. Oni znaju sve što se o Isusu moglo znati u ono vrijeme, svu ondašnju kristologiju: oni znaju da mu je bilo ime Isus, nadimak Nazarećanin, da bijaše prorok, silan na djelu i riječi pred Bogom i ljudima, da ga je židovska političko-religiozna vlast predala rimskoj vlasti, da su ga osudili i razapeli. Priznaju da su s njim bili jako povezani i da su u nj polagali sve svoje nade misleći da će on osloboditi Izrael. Ne stide se reći da su se na kraju ipak razočarali, jer ovo je već treći dan što se to dogodilo (Lk 24,21). Kao Židovi vjerovali su da duša pokojnika kruži tri dana oko tijela i da postoji mogućnost da pokojnik u tom vremenu oživi i da se vrati. Kako se to nije dogodilo, izgubili su svaku nadu. Spomenuše i to da su neke žene išle u praskozorje na grob, našle grob prazan, javile učenicima da su im se anđeli ukazali i rekli da je on živ. Neki od učenika, zbunjeni, išli su provjeriti, našli su grob kako su rekle žene, ali njega nisu vidjeli (24,19-24). Veliko znanje, izgubljena vjera, propala nada, dvojice modernih egzistencijalista (K. Rahner), kojih je odsad životno načelo egzistencijalistička deviza: trijezno misliti i ničemu se više ne nadati (A. Camus).

Nakon što su izlili svoju dušu, kao da im je malo odlanulo. Blizina i pozornost ovoga neobična „Suputnika“ ulijevala im je neki mir. A kad je progovorio, riječi su njegove padale ko melem na ranu. Pa i sam prigovor zbog njihove nevjere nije ih uznemirio. Upijali su svaku njegovu riječ, a on im je govorio ono što on zna o njihovu Učitelju i protumačio ono što su o njemu pisali Mojsije i proroci. Uvjeravao ih je da su događaji Velikoga petka bili u Božjem planu i da je trebalo da njihov Učitelj sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu (24,26-27).

Svjetlo Božje riječi razgonilo je tamu njihova srca te nisu ni primijetili da su se već približili selu kamo su išli. Njihov Suputnik htjede produžiti, ali oni navaljivahu:

Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku (Lk 24,29).

Svidje mu se njihova gostoljubivost, uniđe da ostane s njima (24,29). Za vrijeme večere on preuze ulogu domaćina, a oni su njegovi gosti.

Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše (Lk 24,30).

To ih podsjeti na njihova Učitelja. Tako je on činio dok je bio s njima. To su njegove geste.

Uto im se otvoriše oči i prepoznaše ga, a on im iščeznu s očiju (Lk 24,31).

Dvojica uskrsnih svjedoka (Lk 24,31-35)

Rodila se uskrsna vjera, otvorio se novi svijet, njihov Učitelj, raspeti Isus, on je živ. Počeše ponovo razgovarati međusobno o svemu što se dogodilo, ali ne kao na početku puta snuždeni, nego ushićeni o novom događaju i novom iskustvu, bitno različitom od prijašnjega. Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma? rekoše jedan drugome (24,32). Dvojica modernih egzistencijalista pretvoriše se u dvojicu uskrsnih svjedoka, požuriše istu večer natrag u Jeruzalem da obraduju jedanaestoricu, ali ih ovi dočekaše s istom viješću:

Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu (Lk 24,34).

Potom oni izvijestiše o svom susretu s Uskrsnulim i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha (24,35).

Tim najdužim i najljepšim uskrsnim izvještajem Luka je htio pokazati kako je došlo do uskrsne vjere.

Isusovi učenici nisu tvorci uskrsne vjere. Poput ove dvojice iz Emausa svi su oni pokopali sve svoje nade sa svojim učiteljem. Nikomu od njih ne pada na pamet da bi Isus mogao uskrsnuti. Osjećaju se uplašeni, razočarani i prevareni. To je unutarnje raspoloženje Isusovih učenika nakon njegove smrti. To svaki nepristrani povjesničar na temelju uskrsnih izvještaja može ustanoviti.

Uskrsna vjera nije zasnovana na praznom grobu. Žene su našle prazan grob, ali to nije učenike dovelo do vjere. Odsutnost Isusova tijela može se protumačiti na razne načine: krađom ili premještajem na neko drugo mjesto, kako se je i tumačilo, o čemu ima tragova u evanđeoskim izvještajima (Mt 28,11–15; Iv 20,2.13.15).

Uskrsna vjera temelji se na Isusovim ukazanjima. Ukazanja nisu nikakve subjektivne vizije, mistična ushićenja niti neka posebna unutarnja rasvjetljenja Isusovih učenika, nego stvarni, iznenadni susreti s raspetim Kristom u kvalitativno novom načinu bivovanja. Sva aktivnost jest u Kristu koji se ukazuje, odnosno u Bogu koji daje da se ukaže. Učenici kojima se ukazuje pasivni su; njima je dano da ga vide, Bog im otvara oči. Do prepoznavanja i poistovjećivanja uskrsloga Krista s raspetim Isusom učenici dolaze na temelju nekih njima poznatih znakova i gesta iz prijašnjega Isusova života, primjerice u lomljenju kruha.

Isusovo uskrsnuće nije nikakvo ponovno oživljavanje mrtvoga Isusa i nikakav povratak u ovaj prostorno-vremenski život, podređen smrti, nego je to konačni proboj barijere o koju su se razbijale sve ljudske nade, uništenje posljednjega neprijatelja, kako Pavao naziva Smrt (1Kor 15,26). Za Sokrata se veli da je nadvladao umiranje, a Isus je nadvladao smrt (D. Bonhoeffer). Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje, piše Pavao Rimljanima (Rim 6,9).

Isus je uskrsnuo u svom ljudskom tijelu koje je takve naravi da ga se ne može bez daljnjega prepoznati u njemu. Učenici su mislili da vide stranca. Ljudsko tijelo je po sebi oprječna stvarnost. U isto vrijeme nas povezuje i odvaja od svijeta oko nas. Uskrsnućem je nestalo na Isusovu tijelu onoga što ga je ograničavalo i odvajalo, a ostalo je samo ono što ga je povezivalo, posvudašnja prisutnost. Tjelesnost Isusova uskrsnuća ne želi reći ništa drugo nego da je Isus cijelom svojom osobom ušao u Božju slavu i u isto vrijeme ostao s nama na novi način posvuda prisutan po svojoj riječi, po lomljenju kruha, po gostoljubivosti prema strancu, tj. po svakom činu ljubavi prema svakom čovjeku.

Susret s uskrslim Kristom uvijek je poslanje i svjedočenje. Dvojica modernih egzistencijalista postadoše dvojica uskrsnih svjedoka.

U izvještaju otkrivamo strukturu liturgije prvih kršćana: služba riječi, euharistija i poslanje.

Izvještaj je razrađeni model uskrsne kateheze koji vrijedi za sva vremena: polazi od problema pojedinih osoba, rješava ih dijaloškom poukom u svjetlu Božje riječi, stvara zajedništvo u lomljenju kruha koje osposobljuje za svjedočenje. Biti kršćanin znači biti svjedok Kristova uskrsnuća. Mi smo narod uskrsnuća (O’Collins).

Zaključak

Put i biti na putu, obljubljena je tema Lukina djela. Kršćanstvo je nazvano na više mjesta Put, a kršćani ljudi od puta (Dj 16,17; 18,25; 19,9.23; 22,4; 24,14.22). Svatko od nas ima svoj Emaus i svatko je pozvan priključiti se Kleofi jer njegov neimenovani suputnik jesi ti, jest svaki čitatelj evanđelja. Svi smo, dakle, na putu, netko od Jeruzalema prema Emausu, a netko od Emausa prema Jeruzalemu, netko u tami Velikoga petka, a netko u osvitu uskrsnoga jutra, netko bezumna i spora srca da vjeruje, a nekom srce gori od žara Božje riječi, nečijim očima je prikraćeno da ga prepozna, a nekome su se oči već otvorile i prepoznao ga je u lomljenju kruha. Možda ne znam na kojem se dijelu puta ja nalazim? Neovisno na kojem, bilo da sam na prvom, bilo da sam na drugom, nisam sâm. Isus putuje sa mnom, bilo kao Stranac kojega još ne prepoznajem, bilo kao već prepoznati uskrsli Krist.

Izvor: Vjeraidjela.com