Vesna Štulić: Jesen u Dalmatinskoj zagori

Iz tiska je izašla nova zbirka poezije Jesen u Dalmatinskoj zagori, autorice Vesne Štulić

Nakon nekoliko izvrsnih knjiga poezije i dva romana, koje od srca preporučujem čitateljima, pjesnikinja je osjetila da je dovoljno sazrela, u pjesničkom smislu, da se može uputiti svojim korijenima.

Pjesnikinja je svjesna, da je prestala živjeti za sebe i počela živjeti za vječnost, poput njene imenjakinje Vesne Parun. A takav život, dok si u ovom vremenu, je osuđen na nerazumijevanje i usamljenost. – napisao je u uvodnom dijelu recenzije Zoran Sova, književnik.

Iz tiska je izašla nova zbirka poezije Jesen u Dalmatinskoj zagori, autorice Vesne Štulić. Ovo je tkanica na pasu, gusto ispletena od vučjih kosti i poskoka, orlovih krila i divlje kruške, od gorske rose i livadnog meda, od suhozida i perja golubice. Od lozovih vitica i prstena gusterne. Zbirka je podijeljena na dva dijela: U orahu me u planinu odnesi, te U sjemenki rogača kolijevki me vrati. Zbirka je kako se iz naslova da naslutiti posveta Vesninu ocu.

Svjesna prolaznosti dehumaniziranog svijeta, svojim sjećanjima iz djetinjstva autorica pokušava vratiti ljudsku vrijednost u isti. Njeni stihovi padaju na čitatelja snagom Krčića, obuhvaćaju ga u zagrljaj i nose ga slapovima Krke do mora. I to sve uz zvuk zlatnih zvona kralja Zvonimira, što se kao najljepša simfonija s Dinare spušta preko Petrova polja.

Vesnina poezija nije sputana lokalitetom ni vremenom, jer riječ je živo biće i ona preskače kamen sigurnim skokovima hvatajući se za vinovu lozu, orah što se kotrlja, krila bure. Pjesme povezuju Vesnine pretke i potomke užetom poezije, stihovima ispletenim i plodovima voća i bilja Dalmatinske zagore. – dodao je Sova. 

Ovo je dijalog između oca i kćeri. Ovo je monolog oca. Monolog kćeri.

Njen put vodi preko kamena, mnoštvo kamena od kojih Vesna ne odustaje, ne traži za sebe lakši put, već se i kroz prijašnje zbirke, kamenu korak prilagođava, jer ona je zrela, zrela kao žena, kao pjesnikinja i zna svaku oštricu na koju ako nisi oprezan poezija nabasa.

Dalmatinska zagora jest zavičaj, ali i metafora egzistencijalnog i psihološkog stanja. 

Uputiti se u ” surovu planinu” ove naše književnosti i sama poput vuka samotnjaka, a takvi su samozatajni pjesnici, traži svoju jazbinu, prostor duha i duhovnosti, mudrosti i znanja, mistike i legendi kakvima obiluje Dalmatinska zagora. 

Njen put preko jama i vrtača kroz razgovor s ocem kroz dva ciklusa; umiranja i želje za ponovnim rađanjem kroz njen stih, čini Vesnine umjetničko – poetske rezbarije, složenih oblina izrezbarene kao u kakvu orahu da ostanu dugovječne. Isto tako ako je sjeme rogača od pamtivijeka bilo zamjena za karat zlata, onda je logično da svako sjeme koje je Vesna utkala u pojedinu pjesmu pravo bogatstvo. – napisala je Tomić. 

Interesantan je i Vesnin  iskorak u poeziju s elementima folklora koja se autorici nenadano javlja u posljednjem trenutku kada je zbirka gotovo bila spremna za tisak. U glasu prominskog čovjeka, na vrhu Siverića, u crkvi, čuje grleni odziv svog pretka, svog kamena te ispisuje svoje ” Nijemo kolo” karakterističko za ovaj kraj. 

Znači li to da od ove autorice uskoro možemo očekivati nešto novo, jer upravo tišina svojstvena ovom kolu, zapravo je udaranje opanka o kamen iz kojeg vrca živa vatra, pod kojom se od siline razlamaju ponornice, jezik se lomi, i sljubljuje s prahom djedova?

Zoran Sova odgovorio je: Vesna Štulić već dugo kleše kamen poezije i ostavlja neizbrisiv trag. Ova knjiga je dokaz tome.