Ljubo Krmek
Svaki put kad se primiče unaprijed određeni datum (od moje doktorice s Rebra) zapadnem u nervozu i iščekivanje. Kad krenuti, što ponijeti, gdje se i u koliko sastati sa Stojanom i Draganom – supresadnicima, i pitanje svih pitanja kakvi li će biti nalazi?! Kao i uvijek dan prije polaska obavljaju se pripreme za putovanje. Puni se ruksak stvarima, priprema garderoba, ispisuje ime na mokraćne ampule, prikuplja 24h urin, rezervira prenoćište u blizini bolnice… ovoga puta imam i dodatak, naime, kad pristignemo u Zagreb sudjelovat ću u predstavljanju knjige Sjećanja na Tomu.
Knjiga je to o pokojnom dr. Tomislavu Barišiću, koju je objavila njegova harna obitelj, a u čijem smo stvaranju sudjelovali moja supruga i ja. Hvalevrijedan projekt obitelji Barišić koja se vodi isključivo kršćanskim načelima. Pa i sama promocija knjige upriličena je kod hercegovačkih franjevaca u franjevačkoj crkvi Bezgrješnog začeća BDM u Dubravi. Nisam ni sumnjao u organizacijske vještine prijatelja prof. dr. Ivana Barišića – brata pokojnog Tomislava, koji se pobrinuo za svaku, pa i najmanju pojedinost. Jedino što je prešišao nekih petnaestak minuta od dogovorenog vremena, ali ruku na srce, nitko to nije ni primijetio. Uz Đovanija-Ivana, voditeljsku palicu držala je i njegova sestra Dinka Babić. Knjigu smo predstavili prof. dr. Miro Jakovljević i ja. Zadovoljni što je sve prošlo po planu, nakon službenog završetka promocije stopili smo se s mnogobrojnim posjetiteljima kojih bez pretjerivanja bijaše puna dvorana. Zadovoljstvo bi stisnuti ruku Blaženki Grizelj i Miroslavu Barišiću, sestri i bratu pokojnog Tomislava, prijatelju Stjepanu Katiću – dobrom duhu Rebra, dr. Mili Bogdanu, fra Jozi Zovki…
Prvi slobodan trenutak iskoristih kako bih uključio tonove u mobitelu. Čim se ekran osvijetli spazih dva propuštena poziva Nikice Nikolića iz Čapljine. Dok sam prebirao po glavi što li bi me to mogao Nikica zvati, zazvoni i treći put s Nikičinim imenom na zaslonu. Neka nelagoda prostruji kroz mene i javih se. „Brate, znam da si gore, ali sam te morao nazvati jer znam koliko ste dobri. Umro je Koka!“
Zapao sam u neku čudnu prazninu i muk… ne vjerujem… što… kako… pletu se pitanja u pletenice, a ne progovaram… možda nisam dobro čuo, možda mi se pričinilo… jednostavno ne želim čuti ovu informaciju… ta sinoć sam ga ostavio ispred butika u autu… donio mi je petak crnog vina koji sam ponio sa sobom – kao što mi je donosio pred svaki odlazak… pričali smo o svemu dobar satak vremena… o neizbježnoj umjetnosti – koja se zavukla u svaku poru naših života… o putu… o tome kod koga ću svratiti i hoću li donijeti koju umjetninu – ako budu dobri nalazi… pričali smo o presađivanju bubrega… pa i o smrti, o kojoj nismo čestili… zaželio mi je sreću kad smo se rastajali… Ivan Buntić Koka… umro?! Ne, ne ide u glavu… sve se vrti oko mene… prilaze mi ljudi… ja im pružam ruke… pričam… a njegova slika stalno pred mojim očima… desetljećima smo podjednako ulagali u svoje prijateljstvo… držao je do obitelji, tradicije, napose do kulture… premrežavali smo cijelu Hercegovinu i južnu Hrvatsku obilazeći kulturne manifestacije… posebno je volio likovnu umjetnost koja je u njemu probudila kolekcionarsku strast… sakupio je zavidan broj umjetnina… sve mi je to prolazilo ispred očiju kao na filmskoj traci… želio sam se što prije maknuti iz mase te sam krenuo prema izlazu… Đovani mi je ponudio prijevoz sa starim znancem, ali nisam mogao čekati… pozvao sam taxi i požurio u prenoćište kao da negdje kasnim… Nazvao sam suprugu. Iako je već čula, nije mi htjela reći bojeći se kakvi će mi ujutro biti nalazi jer zna kako će to na mene djelovati. Onda je briznula u plač u koji je utkala i Koku i mene. Na kraju sam ja tješio nju…
Pod dojmom svega, izmoren od puta i predstavljanja, zaspah odmah… Sve do prvog buđenja negdje oko dva… Više nije bilo spavanja do zore… Molio sam Boga da sprovodni obred ne bude u petak, jer ne ću moći stići nikako… I uslišao je moje molbe, bit će u subotu… Ako budu dobri nalazi, bar ću moći ispratiti prijatelja… i dnevni nalazi bijahu dobri… i stigoh prijatelju na ispraćaj… i vidjeh more poznatih lica… i nemalo se začudih… riječ svećenička ne izgovori niti jedne rečenice o Ivanu… razlog ne znam… možda mladost i nepoznavanje… no, pogodi me…
Smrt je tako normalna. Normativ je taj da svi trebamo umrijeti i napustiti ovaj svijet. No ja ne bih bio ja kad ne bih zavirio u život svog prijatelja. Mislim da se itekako ima smisla baviti razmišljanjima o onima koji odu pred nama. Morao sam napraviti jedan krug kroz Gornju čaršiju da se uistinu uvjerim da nije ondje. Zajedno smo gradili zgradu života danima prožetih kulturom… razmišljam gledajući u izlogu na spuštenim roletnama papir optočen širokim crnim rubom. Usnuo! Snatrim! Hoće li me čuti ?! Hoće sigurno! Ono što bih ukratko zapisao o svom prijatelju Koki jest par upita. Prvi bi se odnosio na to kako se ophodio prema svojim prijateljima. S istinskim prijateljima postupao je prijateljski i ljudski. Drugi je upit teži, a pitanje bi glasilo kako se odnosio prema svojim neprijateljima. Iako nikad nisam bio na ovoj strani, pouzdano znam da niti je mrzio – niti je bio osvetoljubljiv. Bio je jedan od posljednjih stupova čapljinske čaršije. Prihvaćao je sve ljude, bez obzira na stranke, zvanja, vjere i narodnosti. I svi su rado svraćali u The Face. Volio je ljude i oni su voljeli njega! I za mene osobno čaršija više nikad ne će biti ista. Pokleknuo je Samson koji je svojim leđima držao stupove.
I da znaš Kole… evo sam se vratio i ovaj put… i stigoh te ispratiti u dimenziju zbilje na koju rijetko mislimo… i eto, nek’ znaš da sam donio jednog Bućana, nekoliko Weissova, nekoliko Ćurčića, Karinu Sladović, Leu Popinjač… i u sebi kličem da mi sjećanje na tebe nikad ne će potamnjeti… i traje eho Tvojih riječi: „Vidi što je mali porast’o!“
