Ivan Blašković to zna. On nam nudi nizove radova koji imaju početak, ali ne znamo im kraj
Eugen Borkovsky
Ivan Blašković: …perje, čahure, krhotine, insekti…
Doživljaj nagoni umjetnika da izabere sredstva i materijal kojima bi izgovorio zamišljeno. Otkrivanje predmeta i izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje. Oni postaju materijal za (pre)oblikovanje povezano s iskazima osobnog. Korištena konfrontacija materijala, kako ju koristi Ivan Blašković, govori o slobodi pristupa kreativnom činu. Još jednom se potvrđuje da u svijetu suvremene umjetnosti tehnologija ili materijal ne označavaju status djela.
Svakoga se dana budimo – svakog dana barem malo drugačiji u odnosu na jučer. Ako ništa, stariji za nekoliko sati. Neznatne promjene, ali uvijek promjene. Shvatit da sve teče, da se mijenja, da ima nezaustavljivi tijek, dano je tek rijetkima. Češće smo skloni uvjerenju kako dan, nalik na prethodni, nije donio ništa novo. U misli nam uđe crv monotonije. Potrebno je zrelo razmišljanje da shvatimo kako to nije tako, kako svaki trenutak više nije trenutak od maloprije. Kako je ovo već sljedeći trenutak te kako smo i njega već neponovljivo proživjeli.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
petak / venerdì, 14. III. 2025. u 19.00 h
Ivan Blašković
…perje, čahure, krhotine, insekti…
samostalna izložba / mostra personal
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: petak / venerdì, 14. III. 2025. u 19.00 h
Ivan Blašković to zna. On nam nudi nizove radova koji imaju početak, ali ne znamo im kraj. Poput stilskih vježbi. Ponuđeni radovi dio su serijala koji može trajati još samo jednu „potrebu za oblikovanjem“ ili su zametak novih nizova koji će dalje slijediti imaginaciju autora. Moguća analiza, komentar, traži od nas odgovornost doticanja mnogih područja koje autor svjesno ili nesvjesno apsolvira. Očito je da se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje ka značenju.
Ivan Blašković koristi neuobičajen materijal. Osim slikanih i crtanih elemenata, u kolekciji zapažamo metke/čahure, perje, stakalca, zakovice, žicu, svjetlucave površine… On se povremeno koristi i slovnim znakovima, nudeći tekst povezan s likovnim elementima rada. Autor često vizualizira niz ili nekoliko radova koji dodiruju određenu temu. Svi diptisi ili poliptisi razrađuju pojedina promišljanja. Svi su radovi reljefni, oblih uglova, toplo i meko zaobljeni, bez obzira nalazimo li u glavnoj sceni čahure ili ptičje perje. Detalje moramo primijetiti, iščitati, spojiti s naslovom da dobijemo poruku, značenje rada.
Reciklirajući spoznaje i trenutke osobnog, Blašković otkriva poeziju pamćenja. Ovaj instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema njegovom egzistencijalnom iskustvu. Umjetnik poštuje osobnu povijest. On kombinira oblike prema kojima osjeća izvjesnu vezanost pa se doza fetišizma pomalja iz radova. Oblikovanje doživljava osobno, no rezultati iniciraju komunikaciju s promatračem. Tu mu pomažu promišljanje i maštovitost.
Svi su radovi vrlo osobni, dovedeni do izvjesne ezoteričnosti. Stilska nedefiniranost i oblikovna nedosljednost omogućuju čitanje ovih holograma na više nivoa. Motivi – uvijek znakoviti, simbolični – nose i nude narativna značenja, asocijativni sadržaj. Time promatrač na ovoj izložbi ima zadatke. Od prvog vizualnog doživljaja pa do otkrivanja elemenata i postupaka do dešifriranja svakog pojedinog rada ili niza. Radovi unutar postava mogu se podijeliti na manje grupe. Presudan je autorov dnevni naboj pretočen u likovni (iz)govor. Teško je opisati ove radove, a da se odmah, nakon lociranja predstavljenih motiva, ne upustimo u tumačenja znakovnog repertoara. Pored toga, možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima umjetnika.
Na svakom radu, čitljiva, znakovita motivika i instrumentacija dojmova ostavlja mjesto za iščitavanje efektne ikonografije. Uporabljeno znakovlje uvodi naraciju. Buba, čahura, perje, svjetlucavi trag, figura na podlozi izazivaju povezivanje značenja. Autor se poigrava s okruženjem glavnog motiva. Često su to plemeniti rasteri kojima pridaje sekundarnu pažnju. On ih uređuje, ali ih ne naglašava.
Čin interpretiranja doživljaja on izgovara na razmeđi spoznaja, uz izvjesni cinizam i alegoriju. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost priznanja, evocira povezanost memorije i kreacije. Monotonost je iskomadana promjenom oblika/smisla. Ili promjena kreacije inicira sinergično zbrajanje memorije. Memorija može biti suputnica sigurnosti, samosvijesti. Mijena može poduprijeti sigurnost, a potaknuti ranjivost. Čini se kao da Blašković propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti, a koliko je neophodno napuštati misao i osloniti se na instinkt koji iznjedruje svježe impulse. Ovi radovi ne pripadaju uprizorenju nekog prepoznatljivog sadržaja bajke, već su dio asortimana osobne pripovijesti u/o vremenu. Umjetnik zapravo naglas, vizualno razmišlja.
Autor nam ukazuje na nesigurnost zbilje. Vizualiziranje je u direktnoj ovisnosti o stanju duha. Autor uspijeva na zapravo vizualno jednostavan način, ali znakovno bremenit značenjima, kombinacijom „oblika iz memorije“, izgovoriti realnost uz osobni stav. Iz zakutaka memorije, koristeći narativne elemente, on izvlači i razrađuje oniričke oblike. Pred nama je inicijacija koja nas upozorava da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje mnogi oblici doživljaja koje je moguće vizualizirati izvan okvira uvriježene realnosti. Autor iskreno ocrtava situaciju u kojoj se nalazi: otvorene prostore mogućnosti koje već zasjenjuje iskustvo. On kontinuirano otvara nova, slobodna, ali i odgovorna činjenja unutar nepredvidivih područja kreativnog.
Autor odbacuje standardni način likovnog izražavanja i plasmana umjetničkog predmeta. Proces postaje igra, a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Igra može biti namjerna, spontana, uvjetovana. Ona nam otvara nove vizure i tjera prema hrabrosti poput one koju smo imali u djetinjstvu. Hrabra igra iziskuje svježinu razmišljanja. Igra nas obuzima i mi hrabro zakoračujemo u neistraženo. Ili da bismo poznato prepoznali u novom svjetlu.
Začudne kompozicije aktiviraju atmosferu i nose snažne poruke. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalne čine interpretacije i reinterpretacije. Potrebno je brisati stari pojam – promatrač, a na njegovo mjesto postaviti novi – sudionik. Jer, iskustvo promatrača bitna je činjenica pri percepciji sustava. Istina je da ovaj izložbeni projekt možemo doživjeti na više načina. No, suštinu bi trebalo čitati iz perspektive socijalnih, zemaljskih, energetskih tijekova, koji donose stalne promjene. Uzročno-posljedična spoznaja svijeta kaže kako je sve bitno: kada kuhamo čaj jest istovrijedna kozmička promjena kao kad na nebu ugledamo zvijezdu repaticu. Kako Jung kaže, svi događaji u čovjekovom životu stoje u dvjema različitim vrstama veza: prvo, u objektivnoj, uzročnoj vezi prirodnog zbivanja; drugo, u subjektivnoj vezi, koja postoji samo u odnosu na pojedinca koji je doživljava i koja je isto tako subjektivna kao i njegovi vlastiti snovi.
Šetnja postavom sugerira akcionizam, apel, provokaciju, pozive na razmišljanje. Možemo ovaj projekt doživjeti i kao problematiziranje socijalne situacije s kojom autor, ali ni mi nismo zadovoljni. Možemo se sjetiti zabrana putovanja, komunikacije, smiješnih maski na licu koje nas guše. Sloboda nam je ugrožena nametnutim pakiranjem, ukutijavanjem: kutija je i dom, škola, auto, televizor, da bismo završili također u kutiji – mrtvačkom kovčegu.
Izložba izvještava o doživljaju. Moguće je da autor i nije promišljao sve situacije koje komentar nudi, ali je do njih došao instinktivno problematizirajući tijek i bilježeći zamijećena mijene u vremenu. Susreti s osobnom memorijom ovise o hrabrosti ili drskosti autora. Simboli memorije ne mogu se izbjeći prilikom tumačenja radova i ne možemo ih isključiti iz njegovog umjetničkog činjenja. Serioznost rezultata govori o svjesnosti strategije. Paul Klee kaže: „Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim“.
Ivan Blašković, rođen je 1982. godine u Puli. Nakon završene Više ekonomske škole radio u turizmu. 2006 godine zapošljava se u novigradskom Muzeju Lapidarium. Likovnu umjetnost prati dugi niz godina posjećujući likovna događanja na širem području. Kao poštovalac likovnosti, posjeduje solidnu kolekciju radova drugih umjetnika. U oblikovanje se osobno upušta 2018. godine. Od tada ostvaruje nekoliko serija radova. Autor kaže: „…Inspiraciju za radove pronalazim u svojim fazama odrastanja, proučavajući psihološki profil pojedinaca i skupina ljudi, te u hard / glam / shock rock i heavy / industrial metal glazbi…“. Izlagao je pet puta na ProFuturi, godišnjoj izložbi amatera u Poreču gdje je 2 puta bio pohvaljen od stručnog žirija. Svoje radove dva puta predstavlja u projektu „Nije baš kako se čini“ u Novigradu, gdje je i jedan od inicijatora da bi kasnije preuzeo ulogu organizatora. Živi i radi u Novigradu.
