Pero Pavlović: Tko je tko u priči ovoj |

Pero Pavlović
TKO JE TKO U PRIČI OVOJ

Ovih dana ponovno je aktualizirana Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku koja je usvojena 28. siječnja 1971. Zagrebački Vjesnik je onodobno objavio tekst o deklaraciji pod nazivom ”Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?”. Potpisnici deklaracije koja govori o nacionalnom i kulturnom suverenitetu i jednakosti Hrvata s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini su: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanko Bašić. Svi su za to platili visoku životnu cijenu i bili obilježeni kao narodni neprijatelji.

Danas su živa još samo dva svjedoka tih događaja, Mile Pešorda i Stanko Bašić. Postoje i danas neki prijepori o tim događajima. Kako bih što više bio neutralan obraćam se na adresu umjetne inteligencije. Koristeći odgovarajući računalni program dobio sam odgovor: – Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku iz 1971. bila je odgovor hrvatskih intelektualaca, osporavajući tendenciju nametanja srpskohrvatskog kao jedinstvenog jezika za sve Južne Slavene. S obzirom na kontekst – razdoblje hrvatskog proljeća i težnje za većom autonomijom – deklaracija je imala političku i kulturnu težinu. Iako tada nije dovela do formalnih promjena, postavila je temelj za kasnije afirmiranje hrvatskog jezika kao zasebnog standardnog jezika nakon raspada Jugoslavije.

Brojna i važna djela

No prijepori ne umanjuje taj veliki povijesni pothvat grupe hrvatskih književnika i njihovu žrtvu za svoj narod. I danas je hrvatski narod u BiH u teškoj situaciji. Hrvatski narod treba, jasno, poštivati sve narode s kojima živi ali treba snažiti samopouzdanje i međusobno zajedništvo, jer često ostaje sam i napušten kao što je i Isus jednom ostao sam, napušten i osuđen.

Dok o svemu tome razmišljam, na um mi dolaze dva događaja iz komunističkih vremena. Oba se, na neki način, odnose na hrvatski jezik i kako se na tome jeziku govori. U ta vremena izlazila su dva hrvatska katolička mjesečnika na području Hercegovine. Jedan je Crkva na kamenu a drugi Naša ognjišta. U Našim ognjištima tekstove je objavljivala suradnica kuma Manda, a u Crkvi na kamenu Viktor Humski. Kuma Manda pisala kritičko-humorističke novele. U svojim razmatranjima bavila se politikom, športom, književnošću, odgojem djece, gastarbajterskim temama, problemima mladih, komentirajući na svoj osobit način komunističko licemjerstvo. Čitateljstvo je s velikom radošću očekivalo svaki novi broj Naših ognjišta čitajući njene tekstove koji su se onda usmeno prepričavali. Komunističke vlasti bile su nemilosrdne prema uredniku lista fra Ferdi Vlašiću i tajniku fra Jozi Križiću i kada je ”kap prelila čašu” ukinuto je daljnje izlaženje Naši ognjišta. Fra Ferdo je osuđen na višegodišnje izdržavanje zatvorske kazne, a slično je prošao i tajnik lista fra Jozo Križić. Vlasti su na svaki način pokušale saznati tko je kuma Manda ali im se želja nije ostvarila. List Naša ognjišta bio je zabranjen. Nakon nekog vremena list je počeo izlaziti pod imenom Sveta baština. Dolaskom povoljnijih vremena, listu je vraćen stari naziv i sjaj.

Demokratske promjene u Bosni i Hercegovini doprinose rješenju mnogih tajni. Kuma Manda je časna sestra franjevka Marija Ancila Bubalo, sestra književnika fra Jakova Bubala. Za Domovinskog rata fra Jakov Bubalo objavio je jedan književni tekst o mojoj poeziji. Marija Ancila pučku školu i gimnaziju završila je na Širokom Brijegu, a jugoslavensku književnost i njemački jezik na Filozofskom fakultetu U Zagrebu. Bila je članica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i objavljivala tekstove u Osvitu. Sabrane novele objavila je u knjizi: ”Kuma Manda: Duhoviti saviti i prikori jedne žene iz puka”. Da bismo osjetili bilo njezina umjetničkog stvaralaštva, navodim lirsku crticu ”Najbolji odlaze” – Gledam kroz prozor. Prepisujem iz životne knjige na stranici 2002. u mjesecu studenome: Gusti oblaci naslonjeni na brda. Smanjen vidokrug. Jedan život, što jedan? Toliki životi vise o tankoj niti. Odlaze. Hitro odlaze, zrakoplovima u nepovrat. Trepere žuti listovi. Cvile gole grane. Ucviljena je Domovina, odlaze oni najbolji. Oni su hrabri, navikli na pregaranja, na smrt. Oni ne žale što odlaze. Oni teško podnose uski vidokrug. A mi još teže jer ga nema tko širiti. Oni najbolji odlaze… Vjetar ljuljuška gole grane. Opet će biti proljeće.

Zasluge književnika

Književnik Pero Pavlović svoje prve književne uratke objavljuje u listu Dumo i njegov narod. Urednik lista bio je don Stjepan Batinović. Bio je upravitelj svetišta Kraljice mira u Hrasnu. List je bio distribuiran u sve države u svijetu gdje žive i rade Hrvati. Logičan nastavak ovoga lista bila je Crkva na kamenu, informativni list hercegovačkih biskupija. Njen prvi urednik bio je don Ivica Puljić. Profesor dr. sc. Ivica Puljić najbolji je poznavatelj i proučavatelj povijesti Trebinjsko-mrkanske biskupije te urednik naklade ”Humski zbornik”. Među prvim knjigama koje je počela objavljivati Crkva na kamenu bila je knjiga autora Viktora Humskog ”Vedrine”, 1983. Izlaženje Crkve na kamenu bilo je izloženo strogoj dvostrukoj cenzuri. Tiskanje lista pripremano je u Oslobođenju, svaki tekst su čitali cenzori u tiskari i na rubove teksta stavljali male crvene upitnike. Onda bi dolazili državni cenzori i uz male crvene upitnike stavljali su velike crvene upitnike gdje bi ocijenili da je to potrebno. Dok se ne bi našlo rješenje, list se nije mogao dalje tiskati. Kada je objavljena knjiga Viktora Humskog ”Vedrine”, nastao je veliki kaos. Iz Sarajeva je stigla vijest da je prekršen zakon, a posljedice bi mogle biti velike. Čitava naklada knjige će biti oduzeta, stroj na kojem je pripremana knjiga bit će oduzet, također i vozilo koje je prevozilo knjige, a protiv svih odgovornih bit će poduzet kazneni progon. O svemu tome sam tada vrlo malo znao. Koliko mi je poznato, najviše zasluga da se to ne dogodi pripada nekim fratrima iz Sarajeva koji su djelovali u Udruženju katoličkih svećenika ”Dobri pastir”. U pripremi spomenute knjige, i tada drugih knjiga, najviše je sudjelovao don Ivica Puljić i književnik don Ilija Drmić. Inače, profesor don Ilija Drmić kao vojnik osuđen je na petnaest mjeseci strogog zatvora zato što je govorio da je Alojzije Stepinac svetac. Malo ću se našaliti da kraj ove priče ne bi bio previše mračan. Čovjek koji je bio upravitelj zatvora u Zenici gdje je don Ilija služio kaznu prije minulog rata imao je kuću u Neumu. Don Ilija je dosta znao o ljekovitom bilju i liječio je spomenutog upravitelja i zato je prema don Iliji blago postupao. Ja mislim da je na djelu ovdje bio sveti Alojzije. Sada citiram pjesmu iz moje knjige ”Vedrine”, katedrala /Mostar, srpnja 1982./ – Kamen i lim. U nebesku plavet/ Čudotvorna ruka pozlatila put/ Zastao u miru labudov let/ Krunili se snovi a rasla svud// Snoviđenja. U sklad riječ reda/ Lučonoša kor što u dan čili/ Umnožena krišom pjesma ne da/ Stihu što su ga nekoć krili// Da naraste u sazvučju živom/ Molitve se sliše u slavoluk/ Marija bdi nad krajinom sivom// A zjena njenih opalni luk/ Žari i pali smrznuta srca/ Dok tisuće mladih bokori sunca

Na kraju cijele storije ostaje iznenađenje. Po završetku Domovinskog rata DHK HB organiziralo je književnu večer u Tomislavgradu. Stiglo jer dosta književnika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Skup je dobro posjećen.

Nastupi književnika oduljili su se duboko u noć. Na povratku kućama raspoređujemo se kako bi u svakom vozilu bile barem dvije osobe. Sa mnom do Mostara putuje časna sestra Marija Ancila Bubalo. Teče razgovor ugodni naroda hrvatskog kako su nastajali tekstovi koje su pisali kuma Manda i Viktor Humski.

Na kraju, obraćam se umjetnoj inteligenciji putem računalnog programa da kreira jednu pjesmu o meni. Dobih odgovor:

Pjesnik mora

Na rubu vala, gdje kamen diše,
Pero piše – srce mu piše.
U plavom šaptu školjke zriju,
Riječi mu s morem dušu piju.

Neum ga nosi, pjesmu mu tkiva,
Svaka je strofa lađa živa.
Dok vjetar pjeva, on mu se klanja –
u stihu mu more, dom i sanja.