Proces stvaranja jednog novog umjetničkog djela zapravo plod je potpunog umjetničkog predanja umjetnika njegovom umjetničkom pozivu
Miroslav Pelikan
Akademski slikar i donedavni profesor na splitskoj ALU Josip Botteri Dini pripada malobrojnoj skupini osobito utjecajnih suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, najistaknutiji je sakralni autor, autor je impozantnog djela, čest izlagač na nizu samostalnih izložbi u domovini i svijetu.
Razgovaramo s umjetnikom o njegovim promišljanjima o umjetnosti.
Kada govorimo i o umjetnosti najprije spominjemo umjetnost i znanost.
-Ovim pojmovima označavamo dva beskrajna područja ljudskog doživljajnog i spoznajnog dosizanja, duhovnog i umnog razmatranja i promišljanja zaključivanja i prikazivanja tih viđenja i tih zaključivanja, dosega srca i uma. Znanstvenik pred čudom života čovjeka i ukupne prirode neprekidno je napregnut u razumijevanju svih tajanstvenih zakonitosti objektivne prirode.
S druge strane, istodobno i neprestano, umjetnik bilježi sva subjektivna stanja i doživljaje vidljivog i nevidljivog svijeta, u umjetnosti se otvara sloboda osobnog doživljaja i dapače, od tog se osobnog doživljavanja vidljivog i onog unutarnjeg nevidljivog svijeta ovisi i umjetnička neponovljiva stvaralačka nova stvarnost-umjetničko djelo.
Stvarnost umjetničkog djela.
-U ovom slučaju, govoriti ćemo o novoj stvarnosti – umjetničkom djelu.
Umjetnik je pozvan, jer je prihvatio poziv svojim originalnim djelom odgovoriti tom tajanstvenom zovu, kojeg je osjetio i besprekidno odgovara i odgovoriti novim djelima.
Sadržaj ili motiv djela važan je utoliko, koliko potiče umjetnika. Svaki umjetnik ima svoj osobni repertoar svojih djela. Repertoar djela doista je vlastiti izbor.
Ponekad se umjetnik najbolje osjeća u pejsažu, drugi umjetnik u interijeru. Nekome odgovara ili ga privlači čovjekov lik, portret, akt ili figuralna kompozicija, mrtva priroda.
S druge strane, u našim vremenima događa se apsolutna sloboda u kojoj su se dogodile i apstraktna umjetnost, pa zatim i konceptualna, laska i geometrijska apstrakcija, itd.
Da bi mogli rastumačiti mnoge pojave koje su se dogodile u ova zadnja tri stoljeća trebali bi ih poredati redom kako su tekle i proizlazile jedna iz druge ili ponekada usporedno jedna uz drugu. Znanje o tim pojavama i fenomenima je opće poznato i nema potrebe govoriti o tome. Tom se temom bavi povijest umjetnosti.
Znajući sve o tim promjenama i novostima, umjetniku ostaje zadatak da pred svojim klavirom ili platnom, papirom ili glinom potraži u sebi do sada neiskazanu sliku, kip, crtež, melodiju, zgradu, riječ, misao; da toj ideji pronađe u sebi oblik, daruje joj, njoj prikladan po svojem doživljaju izvoran život i osigura tom umjetničkom djelu život dostojan života umjetnine.
Osobito je važan proces stvaranja.
-Proces stvaranja jednog novog umjetničkog djela zapravo plod je potpunog umjetničkog predanja umjetnika njegovom umjetničkom pozivu. Taj poziv umjetnik je morao nekada iskreno doživjeti jer bez usiljene patetike, umjetnik je prihvatio pronijeti baklju umjetničkog zanosa i inspiracije čitavim životom i svim svojim snagama kroz sva svoja djela čitavog svog života.
Bez zanosa nema iskrene umjetnosti. Sve drugo samo su spekulacije, žongliranja, igre bez pokrića, kombinatorike bez pravog iskrenog oduševljenja.
Umjetnost nas mora zaustavljati, privlačiti, mora biti povod zanosa, užitka i duhovnih uzleta.
Umjetnost je duhovna stvarnost kojoj se možemo radovati, kroz nju i bolje razumjeti duh epohe i stanje duha čovjeka u određenom vremenu.
Umjetnost je poput duhovnog senzora ili čak seizmografa koji bilježi stanje duha čovjeka i epohe. Umjetnici su pozvani zabilježiti iskreno, svatko u svom osobnom jeziku i umjetničkom izrazu svoj doživljaj svijeta, života, ali i svoju inačicu umjetničkog jezika i izraza, slobodno u kontinuitetu svojeg osobnog umjetničkog govora.
Riječ je o simpozionu koji se događa istodobno, a uključuje pluralizam osobnih izraza, podrazumijevajući suosjećanje općeg stanja duha epohe. Nekada bi se kazalo da „umjetnici u svojem jeziku iskazuju svjetsku bol“.
Možda smo se u ovim općim naznakama donekle udaljili od teme našeg razmatranja, ali je sve bilo potrebno kako bi jasnije izložili i tajnu stvaranja i ostvarenja umjetničkog djela ali i umjetničko predanje na koje je umjetnik pozvan.
Umjetnik se rađa, često se govori.
-Želio bih istaknuti kako čovjek nije sam sebe odredio biti umjetnikom. Postoji izreka:Umjetnik se rađa! Ali radom i predanjem, pa i odricanjem od mnogih profanosti. Umjetnik se kroz svoje djelo i djelovanje ostvaruje.
Danas, kada smo već duboko u jeseni, dok govorim, sjećam se i razmišljam o mojoj ovogodišnjoj retrospktivnoj izložbi koja je bila upriličena u mom rodnom gradu, Zagrebu u proljeće 2024., a zatim je prenesena u Split. U Zagrebu je izložba priređena u Klovićevim dvorima, na čitavom drugom katu. Autori tekstova i postave bili su prof. Stanko Špoljarić, Koraljka Jurčec Kos, kustosica Ana Marija Komesarović, također kustosica.
Bio je to veliki pothvat u kojem su sudjelovali uz spomenute autore i autor fotografije Goran Vranić.
Sve pripreme za katalog u atelijeru i izbor djela, kao i pripremne radove oko izložaka s velikim trudom činile su uz autora i Estera Mihaela Peruzović, akademska slikarica i Ana Marija Botteri, akademska slikarica.
U Splitu je izložba priređena u Staroj gradskoj vijećnici na Narodnom trgu i u Palači Milesi i Palači HAZU.
Iskustvo pripreme ovih velikih izložbi je veoma specifično. Čini mi se kao da sam promatrao nekog drugog autora, sve je bilo vema logično. Nizale su se slike po nekim srodnostima, koje su se evo naknadno mogle uočiti.
Jer dok slikar slika svoje slike, ostvarujući ono nešto što neovisno od njegove volje ili intencije izvire iz onog unutarnjeg svijeta.
Picasso je jednom rekao: “Ja ne znam što sam mislio, dok to nisam naslikao.“
Može se kazati kako umjetnik vodi bitku sa samim sobom tražeći na platnu na svom instrumentu svoju umjetničku posebnost, svoju istinu, Arijadninu nit za izlazak ideje iz labirinta duše, umjetničke novosti i posebnost u komunikaciji s drugima.
