RAZMIŠLJANJE ZA PODIZANJE KVALITETE HUMANITARNIH I DRUGIH LIKOVNIH KOLONIJA

Autor priloga je utemeljitelj i voditelj bivše Međunarodne likovne kolonije “Prijatelji u gostima“ te aktualni voditelj Humanitarne likovne kolonije “Likovni volonteri na djelu”

Autor: Božo Rupčić Boško, prof.

Autor priloga je Božo Rupčić Boško, prof. utemeljitelj i voditelj bivše Međunarodne likovne kolonije “Prijatelji u gostima“ koja je u periodu od 2003. do 2019. godine organizirana u Domu za odgoj djece i mladih u Karlovcu te aktualni voditelj Humanitarne likovne kolonije “Likovni volonteri na djelu” koju od 2008. godine do danas organizira Gradsko društvo Crvenog križa Karlovac. Pored toga, autor je kao slikar u periodu od 1992. godine do danas bio  sudionik više desetaka humanitarnih likovnih kolonija koje su od strane drugih organizatora realizirane u različitim gradovima Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine.

UVOD

Sredinom mjeseca rujna 2024. Gradsko društvo Crvenog križa Karlovac je u Selcu realiziralo tradicionalnu Humanitarnu likovnu koloniju “Likovni volonteri na djelu Selce-2024.” u kojoj je sudjelovalo tridesetak likovnih autora iz različitih gradova Hrvatske, kao i izvan njenih granica. Nastali likovni radovi  iz ove, kao i svih prethodno održanih  kolonija su namijenjeni za iskazivanje moralne zahvale jubilarnim darivateljicama i darivateljima krvi u gradu Karlovcu koji su u tekućoj godini ostvarili svoje jubilarno 35-to, 50-to, 75-to, 100-to ili  125-to darivanje, ili koji zbog zdravstvenih ili drugih razloga više ne mogu darivati krv pa su u ovoj godini ostvarili završno (zadnje) darivanje krvi.Ta je ideja u Gradskom društvu Crvenog križa Karlovac nastala  davnih godina kao težnja da se i na ovaj način,  kroz  potporu likovnih umjetnika, iskaže velika moralna zahvalnost tim bezbrojnim i samozatajnim heroinama i herojima  iz našeg okruženja, koji svojom darovanom krvi godinama spašavaju tuđe živote, ne samo njima i  nama nepoznatih ljudi, već ponekad i živote nama najdražih osoba.

Uvažavajući veliki doprinos i  moralni značaj jubilarnih darivatelja i naravno svih angažiranih umjetnika njihove slike nastale na ovogodišnjoj kolonije su dodijeljene jubilarnim darivateljima krvi na svečanosti na kojoj su  pored ostalih uzvanika sudjelovali i Izvršni predsjednik Hrvatskog Crvenog križa Robert Markt, saborski zastupnik i gradonačelnik grada Karlovca Damir Mandić te Dante Paolo Ferarris  i Stefani Falco predstavnici Croce Rossa Italiana – Comitato di Biella.

Likovnu koloniju pod radnim nazivom „Likovni volonteri na djelu” je od pokretanja karlovački   Crveni križ organizirao na  različitim inspirativnim lokacijama u  Karlovcu, a zatim i u Lešću, Rijeci,  otoku  Viru i Selcu, kako bi stvorio inspirativno okruženje za kreativni rad, ali i kako bi privukao pažnju i likovnih  umjetnika iz tih sredina i  kako bi univerzalnu ideju  dobrovoljnog darivanja krvi  promicao i u drugim sredinama.     Kolonija je  stoga godinama organizacijski,  kvalitativno i kvantitativno narastala, u nju se uključivao  sve veći broj likovnih stvaralaca  iz različitih sredina, različitog likovnog opusa, različite generacijske, nacionalne i domicilne pripadnosti, a osobito  različitog likovnog izričaja i pogleda na likovnost. Stoga  je svojim aktivnim djelovanjem ona   prerasla u još jednu  trajnu aktivnost GDCK Karlovac, te  je zauzela  ravnopravno mjesto  među drugim brojnim, raznovrsnim i vrlo kompleksnim javnim ovlastima Hrvatskog Crvenog križa.  Stoga  je na krilima njenog velikog moralnog  značaja  i doprinosa populariziranju aktivnosti dobrovoljnog darivanja krvi, karlovački  primjer preuziman i od drugih društava Crvenog križa u Hrvatskoj, te je postupno, uz postojeće, propisane oblike nagrađivanja  jubilarnih  darivatelja  krvi u Hrvatskoj postao  oblik  „dodatnog” iskazivanja moralne zahvalnosti dobrovoljnim darivateljima krvi i  u    drugim teritorijalnim organizacijama Hrvatskog Crvenog križa.

CILJ TEORETSKOG RAZMIŠLJANJA

Počašćen velikim  odazivom, visokim  kreativnim nadahnućem, ostvarenim kolegijalnim i prijateljskim odnosima, a prije svega  postignutom kvalitetom likovnog stvaralaštva  prisutnih likovnih volontera, i naravno, njihovim  visokim ocjenama i iskrenim dojmovima oko uspješne  organizacije same kolonije, kao  i iznesenim prijedlozima za  daljnje podizanje njene kvalitete,  ovu prigodu koristim  da  iz  trostruke uloge: dugogodišnjeg voditelja kolonije, kao i neposrednog sudionika- likovnog autora, ali i  nekadašnjeg volontera a sada i djelatnika GDCK  ukažem i  na nekoliko svojih osobnih razmišljanja, kako o ovoj  netom održanoj koloniji,  tako  i o drugim likovnim kolonijama u kojima sam tijekom protekla tri desetljeća sudjelovao u ulozi  voditelja i/ ili autora, a u kojima sam slušao, saznavao i prihvaćao  relevantna,  a  prije svega dobronamjerna razmišljanja i prijedloge od drugih sudionika kolonije i/ili od  drugih likovnih autoriteta. Zbog toga  je ovo  istovremeno  prigoda da iznesem  i nekoliko svojih osobnih  i naravno, još više tuđih opservacija o likovnim kolonijama uopće, o njihovom cilju,  svrsi i namjeni, a osobito o njihovoj  široj (mogućoj) ulozi i  u promicanju  kulture likovnog stvaralaštva u konkretnoj lokalnoj zajednici.

Na ovaj me  je osvrt potakla  i činjenica što smo svjedoci    sve brojnijih likovnih kolonija  koje se tijekom cijele kalendarske godine i tijekom različitih prigoda ili povoda održavaju u gotovo svakoj lokalnoj sredini, a koje  sa različitim ciljevima organiziraju različite humanitarne organizacije,  udruge, sportski klubovi, zdravstvene ustanove,  braniteljske udruge, vjerske zajednice,  ustanove socijalne skrbi, osnovne škole i  vrtići,  te druge pravne ili fizičke osobe u određenoj lokalnoj zajednici  ili čak pojedinci.  Sve se te  likovne kolonije organiziraju s ciljem stvaranja određenog broja  likovnih radova koji se kasnije  koriste za ostvarivanje postavljenog  osnovnog cilja, najčešće humanitarnog karaktera, a koji  autonomno definira svaki organizator kolonije za sebe. U kolonije se aktivno i bez rezerve  uključuje sve veći broj likovnih umjetnika iz različitih sredina, kako onih autora sa akademskim likovnim obrazovanjem i već  stečenim likovnim referencama  tako i još veći broj onih  autora  koji  pripadaju drugim profesijama,  a koji su u područje likovnosti ušli vođeni ljubavlju za kreativnim stvaralaštvom, i koji na tom putu i kroz sudjelovanje na ovakvim kolonijama i sami  likovno narastaju.

Zajednička nit poveznica  koja spaja sve te različite autore je  njihova ljudska i kreativna  spremnost za uključivanje u humanitarne ili druge društvene projekte,  značajne  za organizatora,  pojedinca ili  neku obitelj u stanju socijalne potrebe ili za određenu ranjivu skupinu ili za rješavanje nekog  iznimno važnog problema lokalne zajednice.

Na taj način su kroz uključivanje u brojne likovne kolonije likovni  umjetnici dali  i nastavljaju  davati svoj osobni kreativni doprinos u rješavanju određenih pojedinačnih ili grupnih društvenih ili socijalnih problema, čime iskazuju svoju spremnost i  odlučnost da  i oni svojim  radom i kreativnim stvaralaštvom, poput glazbenika,  glumaca, sportaša, estradnih zvijezda i drugih i sami  aktivno doprinesu boljitku zajednice.

FOTOGALERIJA UZ LIKOVNU KOLONIJU “LIKOVNI VOLONTERI NA DJELU“ uskoro!

POSTIGNUTA  RAZINA KVALITETE POJEDINIH LIKOVNIH KOLONIJA

Postupno narastanje  broja, ali istovremeno i kvalitete  pojedinih  likovnih  kolonija koje su do sada održavane u Hrvatskoj, pored sve većeg broja uključenih likovnih stvaralaca potvrđuju  sve raznovrsnije likovne teme i tehnike,  suvereno odabrani i korišteni likovni materijali i  sve  veći broj nastalih kvalitetnih i raznovrsnih  likovnih radova.

Protekle  kolonije se osim po svojem organizatoru, mjestu održavanja i duljini trajanja,  prigodi održavanja i  broju uključenih autora i  ostvarenoj logističkoj potpori osobito  razlikuju: po postavljenom cilju. Kod jednog značajnog dijela  organizatora dosadašnjih  kolonija je primarni  ili isključivi cilj (bio) nastanak određenog broja likovnih radova  koji su namijenjeni za ostvarivanje svrhe koju je definirao organizator. Iako i takve kolonije imaju svoju  društvenu opravdanost i svrhu, one su na određeni način  uske, vremenski ograničene, ponekad samo prigodničarske, jer se njihove  aspiracije zadržavaju isključivo na  internim potrebama i uskoj ili vremenski ograničenoj  zamisli organizatora, a u drugi  se plan stavlja,  ili  se  u cijelosti zanemaruje i  njihov potencijalni doprinos promicanju kulture i umjetnosti u lokalnoj zajednici.

Prisutna  je općeprisutna   praksa i tendencija da se   svaki susret i  kreativni rad  grupe slikara na jednom mjestu,  okupljenih oko neke ideje ili cilja već u startu naziva i smatra „likovnom kolonijom“ i da je pri tome težišna pažnja organizatora usmjerena na puko stvaranje ( što većeg broja) likovnih radova. Pri tome   je uočljivo da brojni organizatori kolonija,   osim  definiranja  svojeg primarnog („internog“)  cilja zanemaruju i potrebu istovremenog definiranja i  postizavanja i određenih umjetničkih, edukacijskih,  kulturoloških  ili drugih društveno značajnih ciljeva, a između ostalog zanemaruju potrebu za kvalitetnom i sadržajnom valorizacijom i  promocijom tog i  takvog umjetničkog stvaralaštva  i u  vlastitoj lokalnoj zajednici. Uslijed toga,   zbog ograničeno definiranih ciljeva  mnoge  likovne kolonije, bez obzira na ostvarenu kvalitetu kreativnog stvaralaštva ipak  prolaze „ispod radara“ likovne publike u lokalnoj zajednici u kojoj se organiziraju.

Tijekom proteklog perioda svjedoci smo i da su se  brojne kolonije ugasile zbog  postavljenih jednokratnih i/ili vremenski ograničenih ciljeva projekta, odnosno zbog  gašenja inicijalne ideje za njihovo pokretanje, a neke i zbog uskog sagledavanja novih menadžmentskih struktura  kod pojedinih organizatora koje nisu imale   sposobnost prepoznavanja značaja  trajnosti  nastavka takve opće  korisne inicijative.

Za razliku od njihove prakse, kod dijela  kolonija se otišlo  korak ili dva  dalje, te se ne ostvaruju samo postavljeni „uži“  ciljevi organizatora kolonije, već se  postupno postižu  i određeni “širi“ ciljevi, značajni i  za promicanje kulture i umjetnosti lokalne zajednice, pa i više od toga.

U takvim se kolonijama ostvaruju   i  zadovoljavaju  i osobni kreativni i umjetnički ciljevi  i očekivanja većine  uključenih autora , jer između njih  tijekom odvijanja kolonije nastaje određena kolegijalna i stručna interakcija. Na njima se  razmjenjuju   stručna mišljenja i pogledi, iznose se i različiti pogledi na likovnost, otvaraju se  nova i/ili neistražena likovna pitanja, dolazi do  prenošenja i usvajanja novih znanja i  kreativnih vještina, rađaju se nove kreativne, promidžbene  ili humanitarne ideje i projekti,   pa se na likovnim kolonijama, kao jedan od važnih ciljeva  šire područja tolerancije ne samo na likovnost i  umjetnost uopće, već se kroz umjetnost šire i na druga značajna područja ljudskog života. Kod takvih se kolonija  ostvaruju  i  elementi cijelo životnog učenja i  time  svakom uključenom autoru otvara mogućnost postupnog narastanja  vlastitog  kreativnog stvaralaštva, ali i širenja ideje  tolerancije, humanizma i empatije za druge. Stoga je u takvim kolonijama  evidentna  proaktivna uloga umjetnika:  njihova  spremnost da se i dalje  uključuju u rad kolonija,  njihovo iskazano zadovoljstvo zbog  osobnog sudjelovanja  i kreativnog doprinosa u rješavanju nekog humanitarnog ili drugog problema, ali i pravo  i mogućnost da na argumentirani način iznesu svoja mišljenja, prijedloge i primjedbe radi unapređenja organizacije slijedećih kolonija i ostvarivanja „viših“ ciljeva, značajnih kako za  organizatora, tako i za lokalnu i/ili širu zajednicu. Tako da  takve likovne kolonije svojim široko definiranim konceptom privlačenja autora različitog likovnog izričaja i iz različitih sredina uz istovremeno  otvaranje  likovnoj javnosti,  doprinose i razvoju kulture dijaloga i  jačanju tolerancije jer, pored  ostalog potvrđuju i  univerzalnu  i bezvremensku civilizacijsku    poruku da samo prihvaćanjem i uvažavanjem različitosti  ljudsko društvo  može opstati i stalno kretati naprijed, premošćujući sve političke, ideološke, vjerske,  rasne, nacionalne ili druge razlike, prevladavajući   pri tome, postojeće tabue, traume,  netrpeljivosti, konflikte, probleme ili izazove koji se javljaju, koji postoje  ili se mogu javiti u njegovom razvoju. Tako koncipirane kolonije, između ostalog  omogućavaju da umjetnost i kultura i nadalje  služe  prevladavanju različitosti, izgradnji tolerancije i prihvaćanja te  zbližavanju ideja, ljudi, država i naroda, upravo kako su to činile kroz protekla  stoljeća razvoja ljudskog društva.   

Kroz neposredne razgovore s velikim brojem angažiranih umjetnika, kao i iz provedenih  evaluacija nakon brojnih likovnih kolonija došao sam  i do saznanja da se određeni broj primjedaba  uključenih umjetnika odnosi  i na nedovoljnu kvalitetu ili nedostatak dovoljnih količina  kvalitetnog  potrošnog likovnog materijala, osobito slikarskih boja  (po vrsti, kvaliteti i količini) koje  za potrebe kolonije u pravilu osigurava organizator  kolonije i/ili njegovi sponzori. Taj nedostatak  ponekad predstavlja određeni limitirajući faktor koji onemogućava ili otežava  postizanje  još  više razine kvalitete nastalih  likovnih radova, a što nije u interesu niti uključenih umjetnika, a niti samog organizatora kolonije. Uslijed toga su  mnogi sudionici kolonije  prisiljeni  na pojedinim kolonijama, pored  svojeg nesporno izraženog  entuzijazma, angažiranog vremena,  iskreno iskazane empatije  i prezentirane  kreativnosti  koristiti i vlastite potrošne materijale, osobito profesionalne slikarske  boje i dodatke, umjesto da iste osigura organizator kolonije. Iako niti ta okolnost  dijelu umjetnika ne predstavlja poseban problem, ipak  kod jednog dijela angažiranih slikara je prisutan  određeni oblik nezadovoljstva što tom dijelu logističkih potreba  organizator nije posvetio potrebnu pažnju.

KREATIVNI I ORGANIZACIJSKI ZAMAH U ORGANIZIRANJU LIKOVNIH KOLONIJA

Čak i u jednokratno organiziranim kolonijama koje su bile usmjerene na postizanje  određenog, usko definiranog  i vremenski ograničenog  humanitarnog projekta, uglavnom vezanog za jednokratno saniranje nekog teškog socijalnog, zdravstvenog ili humanitarnog problema  određenog pojedinca ili obitelji, ili trenutnog  društvenog problema u lokalnoj zajednici  ostvarivao se veliki odaziv umjetnika i u njima je dolazila do izražaja   njihova senzibiliziranost  za patnje i probleme drugih, te aktivna spremnost da svojom  osobnom kreativnošću doprinesu uklanjanju ili barem ublažavanju tog problema. 

Poseban se kreativni zanos pojavio prošlih desetljeća u likovnim kolonijama koje su se započele organizirati u zdravstvenim i odgojno-obrazovnim ustanovama: bolnicama, domovima zdravlja,  vrtićima, te osnovnim i srednjim školama, vjerskim zajednicama,  a osobito u  ustanovama socijalne skrbi: domovima za stare i nemoćne osoblje, djecu i mlade sa problemima u ponašanju, kao i djecu bez adekvatne roditeljske skrbi. U njima  su primarni ciljevi kolonije,  za razliku od drugih organizatora, osim nastanka likovnih radova,  (bili) usmjereni i na podizanje kvalitete života korisnika tih ustanova kao i  na odgojno-obrazovni i kreativni rad s njima. Odaziv  likovnih umjetnika na  takve kolonije je bio veliki,  iz godine u godinu je narastao interes  i spremnost za uključivanje novih  umjetnika iz različitih sredina, pa i izvan Hrvatske. Njihova senzibiliziranost i empatija  za ranjive skupine korisnika  je  postala  gotovo  eruptivna, pa se broj likovnih kolonija i broj uključenih likovnih autora u kolonijama takvog karaktera  stalno povećavao noseći sa sobom i stalni kvalitativni kreativni rast. Teško je navesti sve takve kvalitetne  i sadržajne  likovne kolonije, omiljene među umjetnicima ali i u likovnoj javnosti,  pa  ću u nastavku  ovog teksta usmjeriti Vašu pažnju samo ne nekoliko od njih, jer bi za cjelovito elaboriranje svih sličnih cjelovito  koncipiranih i uspješno organiziranih kolonija  bilo potrebno puno više prostora.

Jedna od  brojnih tradicionalno uspješnih i kvalitetnih likovnih kolonija je bila Likovna kolonija u Centru za rehabilitaciju Zagreb- Podružnici Paunovac koju je ustanovio i dugo godina umjetnički vodio svestrani likovni umjetnik i likovni pedagog, Ante Živković Fošar, a koja je okupljala veliki broj likovnih autora ne samo iz Zagreba i okolice, već iz cijele Hrvatske, pa i izvan naših granica. Njenoj kvaliteti je doprinijela činjenica što je osim stvaranja likovnih radova cilj kolonije bio usmjeren i na poticanje kreativnog rada učenika Centra  koji u  njemu prolaze program osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja za djecu s većim  intelektualnim teškoćama.  U centru se  po posebnim programima uz individualizirane postupke za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnog života školuju učenici uzrasta  od 14. do 21. godine  koji  prolaze radnu i psihosocijalnu rehabilitaciju, a uzrasta iznad 21. godine života prolaze  program psihosocijalne rehabilitacije – program posebnih terapija (logoterapije, kineziterapije i fizioterapije). Ta je kolonija svojim usmjeravanjem na ove ciljane skupine korisnika svojim  kreativnim postignućima i uz iznimno angažiranje njenog voditelja i cijelog organizacijskog tima  poslužila kao primjer brojnim srodnim odgojno-obrazovnim ustanovama u Hrvatskoj u kojima se obrazuju djeca  i mladi sa posebnim potrebama, te je bila posebno omiljena, gotovo statusna, kod brojnih umjetnika, pa je u umjetničkom miljeu  predstavljao poseban oblik priznanja dobiti poziv za uključivanje u njen rad. 

Među brojnim uspješnim i dobro koncipiranim kolonijama isticala se i tradicionalna  Likovna  kolonija u Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (URIHO) u Zagrebu,  na kojoj su uz  veliki broj umjetnika kreativno sudjelovali i djelatnici  i  štićenici ustanove- invalidne osobe u sklopu programa vlastite profesionalne rehabilitacije. Kolonija se održava na otvorenom prostoru,  u „tvorničkom“ krugu na URIHO-voj najvećoj lokaciji u Novom Centru. Na  URIHO-vim kolonijama  su likovni stvaraoci različitih potencijala i poetike izlazili   iz sigurne oaze svojih ateljea, pokrenuti ka plemenitom i humanom cilju pa  je njihovo zajedništvo   rezultiralo  brojnim dojmljivim djelima. I ova je kolonija okupljala veliki broj  umjetnika iz raznih sredina, pratila ju je iznimno kvalitetna i sveobuhvatna  logistička potpora i kvalitetna organizacija u koju su bili uključeni djelatnici ove ustanove sa iznimnim iskustvom  u školovanju, osposobljavanju, profesionalnoj rehabilitaciji  i radu s invalidnim osobama- ili su i neki od njih  i sami bili invalidne osobe. Upravo je sudjelovanje      najtalentiranijih polaznika URIHO-vog  “likovnog ateljea”, koji  su svoju kreativnost imali priliku pokazati kroz  osobno stvaranje i druženje s „vanjskim“ umjetnicima          predstavljalo dodanu  moralnu, pedagošku i sociološku  vrijednost ovog projekta. Ovakvim konceptom URIHO  dodatno doprinosi borbi protiv  socijalne isključenosti osoba s   invaliditetom pa  je takav inkluzivni pristup omogućio da se  na koloniji, osim nastanka značajnog broja kvalitetnih i raznovrsnih likovnih radova   ostvaruju i         iznimno veliki i značajni  odgojni, promotivni i kreativni ciljevi, osobito ciljevi daljnjeg osnaživanja  odraslih invalidnih osoba za nastavak života i rada i njihovog uključivanja  ne samo na tržište rada već i u društveno koristan rad, značajan za  podizanje kvalitete života u lokalnoj zajednici.

Pored navedenih i brojnih drugih kolonija, posebno su kvalitetne i sadržajne  bile kolonije koje su  organizirane  u domovima za djecu s poremećajima u ponašanju, poput likovne kolonije „Prijatelji u gostima“ koju sam svojevremeno, za vrijeme mojeg profesionalnog rada u Domu za odgoj djece i mladeži Karlovac,  pored mojih osnovnih sistematiziranih poslova inicirao i ustanovio,  te u svojstvu voditelja organizirao u vremenu od 2003. do 2019.  Ta je kolonija tijekom svojeg životnog vijeka kvalitativno i kvantitativno narastala uključivanjem likovnih umjetnika iz različitih  gradova u Hrvatskoj, a posebni je zamah doživjela   uključivanjem  brojnih kvalitetnih  likovnih autora iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Ukrajine, Rusije i Južne Koreje,  čime je  prerasla i u likovnu koloniju međunarodnog karaktera. Tijekom njenog rada je nastao impozantan  fundus likovnih radova koji su pored ukrašavanja prostora ustanove i stvaranja ugodnog i poticajnog okruženja za život  i odgojni rad naših korisnika služili i za simboličnu moralnu zahvalu brojnim donatorima s čime je podizan standard života naših korisnika. Na taj je način svojim   konceptom i načinom organizacije  kolonija  odavno prerasla karakter isključivo internog „domskog“ događaja“ te  je  postala puno više od toga.  Osim neposrednog  kreativnog rada tijekom boravka umjetnika u ustanovi,  njihovo se angažiranje  za potrebe ustanove nastavljalo i nadalje,  jer su oni  završetkom kolonije i povratkom u svoje domicilne sredine dobrovoljno  postajali naši vanjski suradnici, svojevrsni  „veleposlanici dobre volje“, jer su sa sobom ponijeli i dalje širili empatiju za ovu i ostale ranjive kategorije građana iz sustava socijalne skrbi. Posebno je bio značajan doprinos  likovnih umjetnika  koji su dolazili iz sredina iz kojih su potjecali  naši korisnici i  u kojima su živjele njihove obitelji. Oni su nam tijekom slijedećih godina vrlo često pomagali svojim utjecajem  u  svojoj lokalnoj zajednici na ublažavanje i rješavanje određenih problema u obiteljima naših korisnika, bili most u ubrzavanju rješavanja nekih administrativno-pravnih i drugih pitanja, u olakšavanju dostupnosti do drugih usluga javih servisa, lokalne i regionalne uprave i/ili državnih organa,  a  svojim ugledom i utjecajem osobito su  doprinosili  senzibiliziranju javnosti i smanjivanje njihove stigmatizacije u konkretnim,  osobito malim   lokalnim sredinama. Utjecaj  i pomoć pojedinih umjetnika je posebno bio značajan u fazi završetka tretmana naših korisnika  i povratka u  biološku obitelj, osobito kroz pomoć  u zapošljavanju i/ili rješavanju drugih životnih pitanja. Na taj je način njihova početno zamišljena uloga prerasla područje kreativnog stvaralaštva i proširila se i na druga, za život važna područja naših korisnika i njihovih obitelji, a time je  i posredno pomagala da ustanova postiže visoke odgojne rezultate i  kao takova bude prepoznata i  u stručnoj javnosti.  Temeljom narastajuće kvalitete   i  njenog  evidentnog kreativnog  i moralnog doprinosa u resocijalizaciji djece i mladih sa problemima u ponašanju, ali i cjelokupnom  odgojnom radu s ovom veoma specifičnom grupom korisnika  iz sustava socijalne skrbi, našu su  inicijativu i  stečena iskustva, uz našu kolegijalnu  podršku i organizacijsku pomoć  vrlo brzo preuzele i druge sestrinske ustanove socijalne skrbi,  poput  tadašnjeg Doma za djecu i mladeži u Zadru i Doma za odgoj djece i mladeži  u Osijeku.

GAŠENJE, PRESTANAK RADA POJEDINIH LIKOVNIH KOLONIJA

Nakon  dugogodišnje faze nespornog uzdizanja,   pokazanog kreativnog zanosa kako organizatora, tako i uključenih umjetnika,  te nespornog  kvantitativnog i kvalitativnog narastanja,  aktivnost  organiziranja likovnih kolonija se  u  nekim od navedenih ustanova   postupno  započela smanjivati i u mnogim slučajevima, poput DZO Karlovac,  DZO Osijek,  DZO Zadar …. nažalost ugasila. Osnovni razlog   leži u činjenici da su  slijedeće generacije odgovornih osoba u tim ustanovama  očigledno zaključile da je takav kreativni  doprinos  umjetnika u daljem  radu s  korisnicima smještenim u njihovim ustanovama-nepotreban,  kreativno potrošen  ili preskup, ili još jednostavnije „ da imaju dosta slika“. Pri tome su   na određeni način zanemarili doprinos i utjecaj kreativnog stvaralaštva u radu s djecom i mladima s problemima u ponašanju,  a koji je  za razliku od  takvih, po mojem mišljenju uskogrudnih shvaćanja, iznimno koristan i poželjan   u nastavku njihove  (re)socijalizacije i otvaranja  takvih ustanova javnosti.

Kako je jedan od ciljeva kolonija u tim sredinama bio i olakšavanje separacije djeci koja odrastaju u ustanovi izvan  bioloških obitelji i izvan dosega topline  roditeljskog doma, nositelji ovih odluka nisu uvažili psihosocijalni,    socijalizacijski i art terapeutski učinak  kreativnih aktivnosti  na   odgoj i odrastanje svojih korisnika, a time su  zapravo sebe  lišili jedne od  poželjnih  alatki u radu na  promjeni dotadašnjih   i prihvaćanju novih, poželjnih  i društveno prihvatljivih oblika ponašanja svojih korisnika.

Osobito je indikativno da pri donošenju takvih odluka o prestanku organiziranja  kolonije  nije  prepoznat i uvažen  niti     moralni a niti   socijalizacijski  utjecaj   kratkotrajnog dolaska, boravka i rada   umjetnika   različitih kreativnih izraza i iz različitih sredina u  domovima  tijekom trajanja likovne kolonije,  kao  i  njihove  pozitivne kreativne interakcije koju su  tom prigodom stvarali s djecom-korisnicima tih ustanova. Takvim shvaćanjima je negirana   potreba nastavka trajne   kreativne  i moralne podrške koju umjetnici  svojim radom i svojim  posjetama ustanovi  pružaju djeci i mladima, a koja je  bila višeznačna:  dijelom je  doprinosila    poticanju kreativnog stvaralaštva kod korisnika,  pomagala je  izgradnji njihovog samopoštovanja ali utjecala i  na   smanjenje  stigmatiziranja u  njihovoj,  vršnjačkoj, razrednoj  ili lokalnoj sredini jer ih je u  široj javnosti predstavljala  i kao djecu sa  različitim potrebama, pa i iskazanim   kreativnim sposobnostima- jednaku drugoj  djeci. Kao posljedica takvih odluka je izostala i „vanjska“ podrška umjetnika u životnim sredinama obitelji naših korisnika, tako da su korisnici i njihove obitelji i nadalje u pojedinim lokalnim sredinama ostali prepušteni  da sami rješavaju svoje probleme. Time je ova vrijedna aktivnost,  koja je uz ostale  brojne redovne aktivnosti  doprinosila osnaživanju djece i mladih,  ali i osnaživanju njihovih obitelji u lakšem nošenju sa teškim životnim situacijama, nažalost,  u tim odgojnim ustanovama izgubila važnost- i doživjela svoj kraj. Na taj način je umjesto  nastavka principa inkluzije djece s poremećajem u ponašanju u (kreativni i društveni ) rad u lokalnoj zajednici  i obrnuto, kao i otvaranja ustanove javnosti,  odgojno-resocijalizacijska   priča  donekle vraćena na početak, t.j.  na vraćanje djece u okvire rada ustanove, suprotno proklamiranom cilju de institucionalizacije.

USKO DEFINIRANI CILJEVI LIKOVNIH KOLONIJA-PREPREKA POSTIZAVANJU VIŠE RAZINE KVALITETE

Praćenjem i objektivnom analizom  dosadašnjih likovnih kolonija je postalo  evidentno da je  značajan broj do sada održanih   likovnih kolonija u Hrvatskoj   bio koncipiran, te težišno ili isključivo usmjeren  samo  na stvaranje određenog,  a u brojnim slučajevima  „što većeg“  broja umjetničkih radova. Takve su  kolonije   zadovoljavajući samo osnovne  logističke potrebe kolonije (osiguravanje potrošnog likovnog materijala, te eventualno  organizaciju  smještaja i prehrane umjetnika)   ostale samo u okvirima uskog „internog“ događaja,  značajnog isključivo za organizatora kolonije. Tako „usko“ koncipirane kolonije,  osim za organizatora, nažalost,   nisu i ne ostvaruju   likovni i kulturni doprinos  od šireg značaja i za lokalnu zajednicu, osobito što izostaju aktivnosti koje bi doprinosile daljnjoj promociji   kreativnog  stvaralaštva i kulture uopće, iako u sebi,  neke kolonije sa  osnovnom početnom idejom, pojedinim  uključenim autorima i kvalitetom nastalih likovnih radova imaju i  takav  (neiskorišteni)  kreativni  i promidžbeni potencijal, značajan i za lokalnu zajednicu.

Na tu su mi/nam okolnost dobronamjerno ukazivali sudionici brojnih  dosadašnjih likovnih kolonija, kao i brojni likovni stručnjaci (likovni pedagozi, kritičari i dr.) , pa i likovna javnost, smatrajući da,  osim  primarnog cilja koji s pravom autonomno  definira  svaki organizator  likovne kolonije za sebe,  tijekom i nakon takovog  likovnog događanja bi bilo poželjno težiti i i zadovoljavanju i drugih:  likovnih,  edukativnih, kulturnih i umjetničkih ciljeva, kako od značaja za  organizatora, korisnike i  sudionike kolonije, tako i od značaja za lokalnu, pa i širu  zajednicu.

VIŠA RAZINA KVALITETE LIKOVNIH KOLONIJA – ZNAČAJ I DOBROBIT LOKALNE ZAJEDNICE

Sve te utemeljene primjedbe i dobronamjerni prijedlozi ukazuju  da je poželjno da  se na likovnoj koloniji  pokušaju istovremeno zadovoljiti različite  razine ciljeva (očekivanja):

 –razina primarnog  cilja organizatora ( nastanak određenog „broja“ slika)

– razina zadovoljavanja  kreativnih potreba sudjelujućih umjetnika i

– razina kulturnih potreba i očekivanja lokalne zajednice i likovne javnosti.

Svi moji brojni sugovornici- nositelji takvih  proaktivnih razmišljanja  i  dobronamjernih inicijativa uvjereni su da bi tek zadovoljavanjem i te “više razine” zahtjeva ,t.j. postizavanjem  sve tri razine ciljeva i  očekivanja,   takvo  likovno okupljanje umjetnika  s pravom moglo  nositi atribut „likovna kolonija“, jer u nedostatku tih viših kulturnih i umjetničkih  ciljeva može doći ili  ponegdje već  dolazi do hiperinflacije likovnih kolonija a u nekima  i do degradacije i trivijalnosti  likovnog stvaralaštva,  pa  i  do devalvacije kulture i  likovne umjetnosti uopće. Umjesto da bude- upravo suprotno.

KULTURNO PROMIDŽBENI I PUBLICISTIČKI ASPEKT LIKOVNIH KOLONIJA

Smatram potrebnim  istaći da kod  velikog broja dosada održanih  likovnih  kolonija, osim iskazanog   nespornog entuzijazma i  visoko izražene  senzibiliziranosti  sudjelujućih umjetnika  za uključivanje u određeni  humanitarni projekt,  te osim nastalih  raznovrsnih i brojnih  likovnih radova,  ima malo kvalitetnih i sadržajnih  objava u tiskovnim i elektroničkim medijima i/ili društvenim mrežama, a nažalost, kod najvećeg broja kolonija, čak i onih s dugogodišnjom tradicijom ne ostaju dublji i trajniji tragovi o njihovom postavljenom cilju,  održavanju i svrsi, a posebno o doprinosu organizatora kolonije i pojedinih uključenih umjetnika  daljnjoj promociji umjetničkog stvaralaštva u lokalnoj ili široj  zajednici. Tek vrlo rijetke  likovne kolonije u svojoj agendi imaju i bitne elemente  cjelovitog kulturnog događanja, poput svečanog otvaranja i zatvaranja, likovne recenzije nastalih radova, a vrlo rijetke  kolonije se potvrđuju i kroz likovne postave i izložbe u kojima   nastale radove organizator prezentira  široj javnosti i  likovnoj publici, bilo da to čini nakon završetka likovne kolonije ili tijekom svečanosti  uručivanja ili aukcije  nastalih  likovnih radova.

Takve kolonije, osim zadovoljavanja osnovnog cilja organizatora  neposredno omogućavaju  i  zadovoljavanje interesa i likovne javnosti, te time    doprinose jačanju kulturnog identiteta lokalne zajednice, te obogaćuju  kulturnu i turističku ponudu te zajednice. 

PRIMJERI DOBRE PRAKSE U ORGANIZIRANJU LIKOVNE KOLONIJE

Na prstima jedne ruke se mogu nabrojati likovne  kolonije  koje su postigle sve razine organiziranja,  a istovremeno   budućim generacijama o sebi ostavile    trajan, transparentan, cjeloviti i  kvalitetan  pisani trag kroz izdavanje   recentnih kataloga, monografija ili  likovnih publikacija  sa relevantnim likovnim  recenzijama.

Jedan od najsvjetlijih   primjera sveobuhvatnog pristupa u organiziranju likovnih kolonija  je  Centar za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor” (CPUZ Vladimir Nazor), raniji Dom za djecu V. Nazor iz Karlovca,  koji   je organizator Zimske likovne kolonije (ZILIK). Utemeljitelj ove kolonije je bio Pero Car, tadašnji ravnatelj doma, a nositelji realizacije članovi umjetničkog savjeta: istaknuti karlovački likovni umjetnici Petar Grgec i  Petar Skutari, kao  i  novinar Nikola Perić. Oni su u slikovitom ambijentu vile Borlin, nadomak grada  1974. godine započeli okupljati sve brojniju grupu karlovačkih likovnih umjetnika. Kroz godine i desetljeća  kroz ZILIK su prošli svi autori koji su djelovali u karlovačkom likovnom prostoru, a njih su slijedili  i umjetnici iz drugih sredina, kako Hrvatske, tako i iz drugih dijelova bivše državne zajednice, kao i iz brojnih  drugih zemalja,  tako da je iz te  jednostavne,  čiste i nepretenciozne ideje nastao današnji  ZILIK, a sve ostalo je- povijest.

Izvorni i originalni pristup  ZILIK-a leži u činjenici  što je od samog začetka  kolonija  težišno usmjerena na zadovoljavanje potrebe djece ali  je istovremeno okrenuta  i zadovoljavanju   potreba i interesa   karlovačke likovne javnosti  jer  se  tijekom i nakon svake održane kolonije organiziraju i redovne postave nastalih likovnih  radova, kako umjetnika, tako i uključene djece. Njihov se pristup, za razliku od većine drugih organizatora  likovnih kolonija ogleda   najprije kroz postavljanje i otvaranje autorske izložbe nekog od renomiranih likovnih autora  tijekom protokola otvaranja ZILIK-a, a  zatim i  skupne izložbe  nastalih radova tijekom protokola zatvaranja kolonije.  Grad Karlovac je prepoznao da u inicijativi tadašnjeg Doma za djecu Vladimir Nazor  leži ogroman potencijal  da pored zadovoljavanja internih ciljeva   ustanova sudjeluje i u promicanju kulture i umjetnosti i  u lokalnoj zajednici, pa   je prije više desetljeća ovoj ustanovi dodijelio na korištenje  atraktivni prostor u Radićevoj ulici, žili kucavici stare karlovačke zvijezde, u kojem je od tih dana  otvorena Galerija ZILIK u kojoj se održavaju redovne  likovne postave sudionika ZILIK-a ( svake godine 6  do 8  samostalnih autorskih  izložbi pojedinih  sudionika).

Pored te  trajne izložbene aktivnosti  kojom se zadovoljavaju interesi karlovačke i druge likovne publike, ove je godine svečano  obilježena 50. godišnjica ZILIK-a otvaranjem retrospektivne izložbe 150   odabranih  radova koja je  bila postavljena u Gradskoj galeriji  Vjekoslav Karas kao središnjoj likovnoj ustanovi ovoga grada.   Kako je tijekom dugogodišnjeg trajanja ZILIK-a stvoren ogroman fundus likovnih radova, jedan dio recentnih radova  se umjesto u depou ustanove nalazi trajno izložen u  ustanovama lokalne i regionalne uprave grada Karlovca i Karlovačke županije, kao i  u  Zagrebu, u državnim ustanovama na nacionalnoj razini. Ističem da je  CPUZ Vladimir Nazor  svojevremeno,   povodom 25-to godišnjice održavanja ZILIK-a izdao i iznimno kvalitetnu i sadržajnu  monografiju o svojoj koloniji, kao respektabilnu publikaciju i dokaz svojega bogatog umjetničkog stvaralaštva i   artefakt svoje   odgojne,  pedagoške, kulturološke i sociološke baštine. Istovremeno je primjer CPUZ Vladimir Nazor postao i  trajan putokaz srodnim, ali i  drugim organizatorima kako, pored zadovoljavanja primarnih, „internih“ ciljeva,  treba težiti i  postizavanju „viših ciljeva“ ,t.j.  istovremenom   promicanju umjetnosti i kulture i u lokalnoj, ali  i u  široj zajednici.

Pedagoška i odgojno-socijalizacijska vrijednost  ove kolonije leži  i u tome što su u kreativni rad ZILIK-a pored gostujućih umjetnika aktivno uključeni ne samo korisnici te ustanove, već ću su njena vrata otvorena i djeci iz karlovačkih vrtića, osnovnih i srednjih škola kao i srodnih ustanova socijalne skrbi iz  drugih sredina u Hrvatskoj, s čime  organizator na najbolji način  manifestira   afirmativni pristup otvaranja ustanove široj javnosti. Stoga su karlovačka, ali i šira  javnost  svjedoci da je   ta ustanova, pored ostalog, postala  „kreativna košnica“ u kojoj su djeca-korisnici te ustanove, kao i njihovi  gosti-vršnjaci iz drugih ustanova i školskih sredina u centru pažnje kako umjetnika, tako i javnosti, ne samo tijekom trajanja ZILIK-a, već tijekom cijele  kalendarske  (školske) godine, ali  i da  istovremeno i  karlovačka  likovna publika u tome participira zadovoljavajući svoje likovne potrebe i interese.

Tako visoka razina ciljeva postignuta je zahvaljujući činjenici što  je nakon rađanja  inicijalne   ideje o  početku organizacije ZILIK-a koja je potekla u sinergiji tadašnjeg ravnatelja  doma i pojedinih karlovačkih likovnih umjetnika, radom ZILIK-a rukovodio umjetnički savjet kojeg su vodili renomirani hrvatski  likovni stručnjaci, posljednjih desetljeća Stanko Špoljarić i  Nikola Albaneže, a u posljednjem- aktualnom mandatu i Sonja Švec Španjoj. Oni su davali poseban kreativni i umjetnički vjetar u ZILIK-ova jedra, tako da se je ova kolonija ne samo održala tijekom svojeg 50. godišnjeg života, već je  i stalno kvalitativno narastala, postižući  nove organizacijske, umjetničke, socijalizacijske, odgojne  i pedagoške razine.

Iako u svakodnevnom životu  često robujemo brojnim  osobnim ili kolektivnim zabludama pa tako i mišljenju da sve što je staro, dugovječno  ili  već odavno  viđeno,  sada postalo  neinteresantno ,  pa time i istrošeno,  pogled na ZILIK nas  u tome   može najvjerodostojnije demantirati. Jer, unatoč njegovom 50.  godišnjem trajanju on je uvijek iznova živ, aktualan i -neponovljiv. Za to se pored  iznimnog zalaganja umjetničkog savjeta pobrinula i dugogodišnja  ravnateljica  CPUZ-a Vladimir Nazor, g-đa Nataša Horvat , koja je kao priznata stručnjakinja u radu s djecom i mladima,   zadržavši osnovni inicijalni koncept organiziranja ZILIK-a  i sama  tijekom svojih rukovodećih mandata  u ovoj ustanovi osvježila  početnu ideju i misiju ZILIK-a   maksimalno proširujući uključenost svojih korisnika.  Tako  da djeca sudjeluju u svim aktivnostima: organiziranju i pripremi ZILIK-a, dočeku i prijemu umjetnika i gostiju, u protokolima otvaranja i zatvaranja,  u umjetničkom programu, PR-u, a osobito u  kreativnom radu i druženju s umjetnicima, glazbenicima  i svojim  vršnjacima iz drugih sredina. Jednostavno  rečeno, stavljeni su  u centar naše i Vaše pozornosti, što im daje posebno mjesto i status u njihovim vršnjačkim, izvan domskim sredinama te se  time značajno utječe na razvoj njihovog samopoštovanja i samopouzdanja, i naravno, na uvažavanje od  strane njihovih vršnjakinja i vršnjaka. Posljednjih je godina posebno inovativni  sociološki i humanitarni doprinos kvaliteti ZILIK-a  dala uključivanjem u  njegov rad i djece iz obitelji pod  privremenom međunarodnom zaštitom: djece iz obitelji sirijskih azilanata, obitelji raseljenih osoba iz Ukrajine i  djeci bez pratnje  kojima je Karlovac   stjecajem teških životnih  okolnosti  privremeno ili stalno postao novi dom. Takvom je socijalnom i pedagoškom širinom  i toj kategoriji djece koja odrastaju izvan svojih matičnih domovina i odvojena od ostalih članova obitelji  uključivanjem u rad ZILIK-a omogućeno   da se lakše nose sa traumama izazvanim  ratnim strahotama, napuštanjem domovine i rastankom od ostatka svojih obitelji, a istovremeno im  se olakšava adaptacija na novu, privremenu  karlovačku sredinu i time omogućava inkluzija u nove vršnjačke i školske sredine. Time se i  kod korisnika  Centra ali i ostale djece  kako iz  karlovačke lokalne zajednice, tako i iz drugih sredina u Hrvatskoj koje dolaze na ZILIK  razvija tolerantnost na različitosti, bez obzira na razlike u nacionalnoj pripadnosti, vjeri, boji kože, rasi ili bilo kojem drugom obilježju.

Na taj način Centar za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor dokazuje da s pravom nosi naslov Centra za pružanje usluga u zajednici jer   je,  između ostalog i centar kreativnog okupljanja, ali i  ustanova koja  lokalnoj zajednici pruža  više razina usluga, među kojima su   kreativna, humanistička  i socijalizacijska  razina iznimno značajne. Naravno da je takav organizacijski i  umjetnički koncept doveo do stanja da je ZILIK prepoznat i na stručnoj razini, uslijed čega  dobiva visoke ocjene u srodnim, sestrinskim, ustanovama socijalne skrbi i stručnoj javnosti, te je od samog početka organiziran pod pokroviteljstvom najviših organa vlasti RH, te je financiran iz proračunskih sredstava Ministarstva kulture.

Podsjećam da je upravo   ideja ZILIK-a koja je  začeta prije točno pet desetljeća    poslužila  kao nit vodilja na kojoj se temelji(o)  početni koncept većine današnjih  likovnih kolonija koje se održavaju u Hrvatskoj, pa  tako i onih u kojima sam sudjelovao u svojstvu voditelja i autora, poput kolonija „Prijatelji u gostima“  (u  Domu za odgoj djece i mladeži Karlovac) i „ Likovni volonteri na djelu“ (u Gradskom društvu Crvenog križa Karlovac), ali i brojnih drugih  kolonija koje su pokretale, organizirale i  vodile moje  brojne cijenjene likovne kolegice i kolege u drugim sredinama.

Međutim,  kod značajnog broja preostalih  kolonija je  izostala takva  sveobuhvatna  kulturološka, pedagoška ili  promidžbena  razina, pa su za razliku od ZILIK-a i prakse CPUZ  Vladimir Nazor kao njenog organizatora, u većini ostalih kolonija,  djelom uključujući i one koje sam vodio,  na dobitku bili samo organizatori  takvih kolonija, i naravno dobitnici tih likovnih radova, dok su   likovna publika i   lokalna zajednica    uglavnom  bili uskraćeni u konzumiranju takvih kulturnih događanja.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU  ZILIK-A, uskoro!

PRIJEDLOG ZA POBOLJŠANJE KVALITETE LIKOVNIH KOLONIJA

Zbog toga se i osobno  priklanjam onim  bivšim, sadašnjim i budućim voditeljima likovnih  kolonija, likovnim autorima i stručnjacima  iz likovne zajednice koji  smatraju  da bi zadovoljavanje te i takve “više”  razine organizacije budućih  likovnih kolonija predstavljalo    značajnu  satisfakciju i  samom   organizatoru  likovne kolonije i  potvrdu  da je postigao „višu razinu“  promišljanja i vrednovanja  svojeg primarnog cilja.

To bi istovremeno    predstavljalo  i  ispunjavanje   moralnog duga organizatora  prema angažiranim umjetnicima zbog njihove nesebične spremnosti da  daju  osobni kreativni doprinos njegovom postavljenom  humanitarnom cilju,  ali  i  ispunjenje moralnog duga prema likovnoj javnosti u lokalnoj zajednici i, naravno,   prema onima koji (su)financiraju taj „njegov“ postavljeni  primarni humanitarni ili neki drugi cilj.

Takav bi „širi“  pristup  u konceptu  organizacije budućih likovnih kolonija vjerojatno privukao i nove  kreativne stvaraoce senzibilizirane za uključivanje u humanitarne i druge društveno korisne projekte, pa vjerujem,  i one renomirane i  respektabilne likovne autore sa iznimnim likovnim referencama  na likovnoj sceni Hrvatske i/ ili izvan nje,  a  koji se nisu prepoznali  u  „uskom“ konceptu većine  dosadašnjih likovnih kolonija  koje su lišene  „viših“  likovnih i kulturoloških ciljeva.

SAŽETAK

Bez želje za dociranjem ili nametanjem subjektivnih mišljenja, smatram potrebnim istaći i zajedničko mišljenje većine relevantnih i dobronamjernih sugovornika iz likovne zajednice, osobito brojnih likovnih umjetnika sa  trajnom spremnošću i dugogodišnjom uključenošću u rad različitih humanitarnih likovnih kolonija, kako bi bilo poželjno da svaki organizator likovne kolonije preraste težišnu usmjerenost samo na stvaranje  određenog broja likovnih radova  u svrhu konkretnog  humanitarnog projekta ili nekog drugog  društvenog cilja, te uvaži  da samo  cjelovito valoriziranje takvog  likovnog događaja izvan i iznad  njegovih početnih ciljeva i “internih” okvira,  odnosno  predstavljanje   likovne kolonije, zastupljenih autora  i nastalih radova  u lokalnoj i široj zajednici doprinosi njemu i njegovoj osnovnoj ideji, ali i promociji likovnosti  i kulture  i u lokalnoj zajednici čiji je on dio.
Istovremeno, takav sveobuhvatni pristup u osmišljavanju likovne kolonije organizatore,  pokrovitelje, financijere i  sponzore u široj javnosti i njihovom društvenom i profesionalnom okruženju, pored ostalog, dodatno predstavlja i kao istinske promotore kulture i umjetnosti i nositelje i drugih pozitivnih aktivnosti koje služe promicanju i potvrđivanju socijalnog, kulturnog i umjetničkog identiteta  lokalne i/ili šire zajednice.