Iz drevnog grada Ulcinja, smještenog na sunčanim obalama Mediterana, dolazi Bilal Nikezić, istaknuti ulcinjski slikar i umjetnički fotograf čiji radovi odražavaju duh i dušu Mediterana
Božidar PROROČIĆ
Nikezićev umjetnički opus nadahnut je bogatom istorijom, magičnom atmosferom i živopisnim koloritetima njegovog rodnog kraja. U njegovim djelima prepoznajemo ritam života kakav je nekada tekao starim ulicama Ulcinja, đe se susreću tradicija i modernost, mir i energija mora koje vjekovima oblikuje obale ovog čarobnog grada. Nikezić, čiji rad karakteriše prepoznatljiv mediteranski kolorit sa dominantnim plavim tonovima, prenosi kroz svoje slike suštinu Mediterana – miris soli u vazduhu, blagi povjetarac što donosi svježinu mora i jedinstveni sklad prirode i kulture. Čest motiv u njegovim djelima je ženska figura, prikazana u različitim formama i pozama, koja simbolizuje gracioznost, ljepotu i slobodu. Njegove slike nisu samo vizuelni prikazi, već prozori u svijet koji odražava mirnoću i harmoniju, a istovremeno i energiju i dinamiku života na Mediteranu. Pored slikarstva, Nikezić se bavi i umjetničkom fotografijom, kroz koju također istražuje motive prirode i ljudske figure. Svaka njegova slika i fotografija zrače autentičnošću i ljubavlju prema Ulcinju i Mediteranu, čineći ga umjetnikom koji svojim radom ne samo da čuva uspomene na prošlost, već ih prenosi novim generacijama, sa željom da duh Mediterana živi u svakom potezu njegovog kista i svakom motivu koji je zabilježen njegovom kamerom.
Slika (1) Bilala Nikezića koju imamo pred sobom odiše jedinstvenim spojem apstraktnog izraza i prepoznatljive mediteranske atmosfere. Na prvi pogled, na slici dominiraju isprepletane linije i oblici koji podsjećaju na mreže ribara, čvrsto razapete i razvučene, ali povezane jednim, skoro ritualnim ritmom. Te linije evociraju slike mornarskih konopa, sidra i jarbola, utkanih u tkivo života na obali. U ovoj apstraktnoj kompoziciji, Nikezić predočava duh Mediterana, ali ne kroz direktan prikaz već kroz simboliku koja prenosi energiju i senzacije karakteristične za život uz more. Boje koje preovlađuju na slici su nježne nijanse plave, sive, i blago purpurne, koje stvaraju osjećaj mirnoće, ali i prozračnosti. Čini se kao da nas ove boje vode u predvečerje, u onaj specifični mediteranski sumrak kada se boje razlivaju u vodi i kada horizont postaje nejasan, kao u trenutku između sna i jave. Taj momenat prelaska, momenat u kojem se nebo spaja sa morem, simbolizuje i beskonačnost prirode i ljudskih snova. Linije koje se protežu kroz cijelu kompoziciju oponašaju kretanje talasa, ali i dinamiku svakodnevnog života ribara i mornara, njihovih brodova i mreža koji neumorno grade tajnu vezu između čovjeka i mora.
Slika Bilala Nikezića ne prikazuje klasične prizore ulcinjske luke ili brodova, ali upravo u toj apstrakciji osjeća se povezanost s Ulcinjem – starim, iskonskim gradom na Mediteranu čiji su stanovnici uvijek živjeli u dodiru sa morem. Ova apstraktna kompozicija nosi u sebi priču o ribarima koji iz dana u dan izlaze na pučinu, o mornarima koji kroz svoje plovidbe stiču mudrost i snagu o mirisu soli u vzaduhu i tišini koju može razumjeti samo onaj koji je jednom bio u kontaktu sa beskonačnošću vode. Nikezićev Mediteran nije samo identitetski pojam; on je stanje duha. U toj mirnoj igri boja i linija osjeća se i odjek talasa i šum vjetra, dok na horizontu nestaje posljednji zrak sunca. Njegova umjetnost slavi jednostavnost i sklad života u kontaktu sa prirodom, sa morem koje ne daje samo ribu, već i motivaciju, filozofiju i mudrost. U tom apstraktnom prostoru, on nam predočava svijet u kojem su ribari i mornari ne samo radnici već i filozofi, koji kroz svoje putanje po vodi spoznaju tajne koje su skrivene onima koji nikada nisu kročili izvan obale. Nikezićeva slika nosi univerzalnu poruku o životu uz more o povezanosti između prirode i čovjeka, o ljepoti i surovosti Mediterana. On ne koristi riječi, već boju i liniju da bi ispričao priču o Mediteranu, o Ulcinju o svijetu u kojem su more i nebo jedan entitet. Ova slika, iako apstraktna, nosi sa sobom specifičan emocionalni naboj koji nas povezuje s drevnim moreplovcima, sa starim brodovima i sa svim onim neispričanim pričama koje su urezane u valovima i morskim vjetrovima. Nikezić ovim djelom daje svojevrsni omaž Mediteranu, ne kao svojoj identitetskoj odrednici već kao filozofiji življenja. Na njegovoj slici, sve je u pokretu, sve je u harmoniji i kroz taj pokret priziva nas da i sami postanemo dio tog vječnog plesa prirode i čovjeka, đe more, ribari, mornari i vjetar postaju jedno. Kroz igru boja i linija, Bilal Nikezić nam prenosi taj duh Mediterana, taj iskonski mir i snagu koje može razumjeti samo onaj koji ga je jednom doživio u svom srcu.
Slika (2) Bilal Nikezić, kroz ovu apstraktnu i monohromatsku kompoziciju, uvodi nas u kompleksan, ali istovremeno suzdržan svijet Mediterana, đe se linije i oblici međusobno prepliću i grade strukture koje podsećaju na staru gradsku jezgro Ulcinja. Ova slika, lišena boje, nosi poseban osećaj nostalgije i mirnoće, kao da nas vodi kroz sjećanja na davna vremena kada su stari gradovi bili ispunjeni životom mornara, ribara, trgovaca i putnika. Monohromatski tonovi prenose suptilan osjećaj melanholije, kao da posmatramo grad kroz maglovit jutarnji zrak ili kroz sjećanje koje se polako gubi. Nikezić ovdje koristi linije kao osnovni element, stvarajući mrežu oblika koji sugerišu obrise brodova, krovova i prolaza u starim gradskim četvrtima. Ta gustoća linija podsjeća na slojevitost života na Mediteranu, đe je svaki kamen i svaka ulica svjedok priča koje su se prenosile generacijama. U ovome se može prepoznati uticaj jednog od najpoznatijih mediteranskih umjetnika, Žorž Braka (1882-1963) koji je kroz kubizam i apstrakciju takođe istraživao strukture i oblike, hvatajući suštinu pejzaža i predmeta iz različitih perspektiva. Kao što je Brak razlagao pejzaže i mrtvu prirodu na osnovne geometrijske forme, tako i Nikezić razlaže mediteranski prostor, ali na način koji ga ne otuđuje već, naprotiv, daje mu posebnu energiju i slojevitost.
Nikezićeva vizija Mediterana, kao i Brakova, nije direktna ili doslovna; ona je apstraktna, ali i intuitivno razumljiva. U tom apstraktnom prikazu može se osjetiti puls grada, tišina koju može narušiti samo povremeni zvuk talasa ili krik galeba. S druge strane u Nikezićevom stilu prisutna je i jedinstvena emotivnost, usmjerena ka stvaranju osjećaja o prostoru koji je uvijek prisutan, ali koji nam izmiče. On, kao i Brak, istražuje grad kao strukturu, kao mrežu povezanih linija i oblika, ali njegova interpretacija je prožeta duhom Mediterana, mirisom soli i zvukovima vjetra. U kontekstu Ulcinja, ova slika dočarava jedan arhaičan svijet čije se zidine i građevine stapaju sa morem, đe su priče o mornarima i ribarima utkane u svaku pukotinu starih zidova. Grad, prikazan u ovako apstraktnom obliku, dobija na univerzalnosti – može biti bilo koji mediteranski grad, ali u sebi nosi posebnost Ulcinja, čiji duh Nikezić uspijeva da prenese kroz minimalističke i čiste linije. Ova slika govori o vječnom, ali i prolaznom karakteru Mediterana o gradu koji se neprestano mijenja, ali čija suština ostaje ista. Bilal Nikezić svojim radom poziva na kontemplaciju i povezuje nas sa prošlim vremenima, ali i sa univerzalnim ritmom mora i starog grada. Njegovo djelo, iako apstraktno, sadrži dubinu koja nas uvlači u mrežu uspomena i asocijacija. Kao i kod Braka, apstrakcija nije odvajanje od stvarnosti već način da se ona doživi na nov, dublji način, kroz oblike i linije koji nadilaze ograničenja fizičkog prostora. Nikezićev Ulcinj tako postaje ne samo grad na Mediteranu, već i metafora za sve one skrivene svjetove koje krije mediteranska duša.
Slika (3) Ova slika Bilala Nikezića dočarava Mediteran u njegovom najmirnijem, ali i najmističnijem trenutku, kada se dan polako povlači pred nadolazećom noći a jedra se protežu ka nebu, poput tihih stražara na vodi. Dominantna plava boja koja preplavljuje kompoziciju odražava dubinu mora i beskrajnost horizonta, dok osamljeni brodovi kao da lebde na površini vode, vođeni ritmom talasa i tišinom sumraka. U ovom prizoru Nikezić uspijeva da prenese duh ribarskog života i veze između čovjeka i mora, đe se svaka plovidba čini kao putovanje u nepoznato, nošeno vjerom i upornošću. Posmatrajući brodove, čini se da su oni više od plovila; oni su simboli svih onih priča i života koje je Mediteran sačuvao u svojoj plavoj dubini. Svaki brod nosi uspomene mornara, njihovih nada i strahova, putovanja koja su ih oblikovala i ljubavi koje su ih čekale na obalama. Na ovoj slici, Mediteran je prikazan u svojoj najintimnijoj prirodi, kao utočište i dom, ali i kao izazov i sudbina. Nikezić kroz prikaz tihih valova i niskog horizonta oslikava Mediteran ne samo kao fizičko okruženje, već kao neizbrisiv dio identiteta ljudi koji žive uz more, čiji su životi povezani s talasima i vjetrovima. Plavetnilo koje dominira slikom odiše spokojem, ali i tajanstvenošću. To je ona nijansa plave koju donosi predvečerje, kada se more i nebo stapaju u jedno, kada se granice između vode i neba gube u beskonačnosti. Svjetlost koja prodire kroz oblake stvara suptilan kontrast, nagovještavajući kraj dana i početak mirne noći. Ova igra svjetla i tame ne samo da dodaje dubinu slici, već i evocira osjećaj prolaznosti, trenutka koji je uhvaćen između svjetla i sjene, između odlaska i povratka.
Nikezićev prikaz brodova podseća na taj tihi, meditativni dio mediteranskog života, đe svaki ribar i mornar zna da je more saveznik, ali i moćna sila koja ne oprašta greške. U tim jednostavnim, ali snažnim oblicima brodova, osjeća se trajna veza između čovjeka i prirode, između onih koji su na vodi i onih koji ih čekaju na obali. Brodovi kao da plutaju u prostoru između sna i jave, đe su granice vremena i mjesta gotovo nepostojeće. Na slici se osjeća i povjetarac, onaj blagi morski zrak koji nosi miris soli i zvukove prošlih generacija. Bilal Nikezić, kroz ovu sliku, ne prikazuje samo pejzaž; on prenosi čitavu filozofiju Mediterana, filozofiju koja u sebi nosi spokoj, ali i duboku kontemplaciju. Njegova slika nam daje priliku da osjetimo Mediteran u svom suštinskom obliku – kao mjesto koje je istovremeno mirno i moćno, jednostavno i neizmjerno složeno. Ulcinj, sa svojim bogatim nasljeđem ribarstva i pomorstva, ovđe je prikazan u svojoj srži; to je grad koji živi od mora i za more, čiji su stanovnici povezani sa svakim valom i sa svakim brodom koji plovi ka horizontu. Ova slika Bilala Nikezića nas ne poziva samo da gledamo, već i da osjetimo; onaj nevidljivi, ali snažni ritam života na Mediteranu, ritam koji je utkan u svaki dio ovog plavog beskraja. To je svijet u kojem brodovi nisu samo plovila, već simboli trajanja, nade i čežnje. Svjetlost koja se lagano povlači s horizonta i mirnoća koja preplavljuje površinu vode govore o snazi prirode koja smiruje, ali i inspiriše, koja podsjeća na prolaznost, ali i na bezvremenost.
Slika broj (4) Na ovoj slici Bilala Nikezića susrećemo scenu koja odražava emotivni naboj, težinu i intimnost ljudskog okupljanja. Figure, prikazane u tamnim, gotovo siluetnim obrisima, stoje u grupi, kao zajednica, blisko povezane, ali istovremeno uvučene u vlastite misli. Sjenke koje oblikuju njihove figure i oblici bez jasnih crta lica, sugerišu anonimnost i univerzalnost, kao da ove osobe predstavljaju kolektivnu svijest, zajedničke uspomene i iskustva. Atmosfera slike stvara osjećaj tišine, melanholije, možda čak i tuge a moguće je da se radi o sceni rastanka, iščekivanja ili refleksije. Jedna od figura drži kišobran, što može simbolizovati zaštitu, potrebu za sigurnošću u nestalnom i neizvjesnom svijetu. Kišobran postaje centralna tačka, privlačeći pogled, kao da predstavlja simbol nade ili skloništa od nečega što dolazi. U pozadini se nazire apstraktan, mutan pejzaž, koji dodatno doprinosi osjećaju otuđenosti i nestalnosti.
Ova kompozicija podsjeća na radove Edvarda Munka, posebno njegov način izražavanja kolektivnih emocija i unutrašnjih stanja kroz oblik i boju. Kao što Munk prikazuje univerzalnu ljudsku tjeskobu i izolaciju, Nikezić koristi jednostavne linije i smirene tonove da prikaže skup osjećanja – ne toliko izraženih lica, koliko postojanih u pozi, u stavu, u težini pokreta. Boje su prigušene, svedene na nijanse sive, plave i ljubičaste, što dodatno doprinosi suptilnom izražaju slike. Ove boje stvaraju hladan, sjetan ambijent, kao da je scena prikazana kroz maglovit dan ili u sumrak kada svjetlost počinje da bledi. Nikezić ovim odabirom boja stvara prostor između realnosti i sna, prostora gdje se ljudi suočavaju sa svojim unutrašnjim svijetom, dok su spolja povezni jedni s drugima. U ovoj sceni može se naslutiti duh Mediterana, ali ne kroz vedre i radosne tonove sunca i mora, već kroz intimniju, suzdržaniju stranu – onu koja govori o prolaznosti, sjećanjima i kolektivnim pričama koje su utkane u svakodnevicu. Ova slika podsjeća da Mediteran nije samo mjesto radosti i svjetlosti, već i region kroz koji prolaze ljudi sa svojim pričama, sa svojim sjećanjima na one koji su otišli i na one koji dolaze. Nikezić nas ovom slikom podsjeća na važnost zajedništva i solidarnosti, na potrebu za pripadnošću, ali i na težinu koja dolazi s tom pripadnošću. U prizoru se osjeća mir, ali i unutrašnja napetost; ljudi stoje zajedno, ali svaki je individua, zatvoren u vlastite misli i brige. Ova slika nas poziva da osjetimo i razumijemo taj složen odnos između pojedinca i zajednice, između intime i kolektiva, između radosti i tuge – upravo onako kako su te emocije utkane u dušu Mediterana.
Slika (5) Ova slika Bilala Nikezića donosi nam apstraktnu viziju primorskog pejzaža, prožetu prepoznatljivim linijama i geometrijskim oblicima koji sugerišu strukture brodova, ribarskih mreža i lučkih instalacija. Na prvi pogled, kompozicija djeluje poput složenog spleta mreža i jarbola, preplićući se i uzdižući ka nebu u ritmu koji podsjeća na ples. Linije koje se međusobno sijeku i nadovezuju tvore iluziju brodova u luci, đe svaki detalj odiše dinamikom i snagom mora. Dominantne boje na slici – plave i sive nijanse, sa povremenim akcentima toplijih tonova – stvaraju osećaj smirenosti i dubine, kao da su oblaci i voda spojeni u jednu cjelinu. Nikezić na taj način prenosi atmosferu Mediterana, đe je sve u stalnom pokretu, ali prožeto specifičnim spokojem i tišinom. Svjetlost koja se probija kroz oblake i reflektuje na vodi dodaje kompoziciji element nade i mirnoće, podsjećajući na trenutke kada se oluja povlači, a horizont se otvara ka beskonačnosti. U ovom djelu može se osjetiti prisustvo ljudi bez direktnog prikaza – ribara koji su upravo napustili luku, mornara koji se pripremaju za plovidbu. Iako ljudi nisu fizički prikazani, njihov duh je prisutan kroz strukture koje Nikezić stvara; linije i oblici govore o njihovom svakodnevnom radu, o naporu i posvećenosti, o životu uz more koji je istovremeno i poziv i sudbina.
Apstraktna priroda kompozicije podsjeća na kubističke radove Brakea (koga smo već pomenuli) đe se prostorne dimenzije savijaju i preklapaju, stvarajući novi prostor percepcije. Nikezić, međutim, za razliku od Brakea, koristi ovu tehniku da izrazi specifično mediteranski ambijent. Njegov stil prenosi osećaj topline, ali i surovosti života na moru, đe svaki element ima svoju svrhu i mesto u velikoj mreži prirode i čovjekove aktivnosti. Centralna figura na slici, kućica sa crvenim krovom, može biti simbol sigurnosti, utočišta u užurbanom, haotičnom prostoru. Ta mala, ali upečatljiva građevina djeluje kao sidro za oči posmatrača, usidrena u kompleksnosti prikazanih struktura. Ona stoji kao metafora za dom ili pristanište, mjesto kojem se mornari i ribari vraćaju posle dugih dana na vodi. Nikezić ovom slikom uspijeva da prikaže Mediteran u svim njegovim suptilnostima i kontrastima: miran, ali i pun energije, prepun simbolike, ali lišen doslovnosti. To je Mediteran sačinjen od linija, oblika i boja, ali ispunjen životom, sa svim pričama koje su utkane u svaki kutak luke, u svaki brod i mrežu, u svaki dah vjetra i val koji udara o obalu. Ova slika je omaž primorskom životu, slici koja se mijenja svakodnevno, ali čija suština ostaje nepromijenjena – Mediteran kao neiscrpna inspiracija za umjetnika koji ga posmatra kroz prizmu apstrakcije, ali osjeća kroz ritam srca.
Bilal Nikezić, slikar iz Ulcinja, jedan je od onih umjetnika koji svojom osobenom vizijom uspijevaju da prenesu autentičnu suštinu Mediterana. Njegovo stvaralaštvo, prožeto simbolima mora, brodova, ribarskih mreža i života na obali, odražava jedinstvenu povezanost sa rodnim krajem i filozofiju življenja na Mediteranu. Nikezić je majstor apstrakcije, ali u njegovim djelima se jasno osjeća realnost; njegova apstrakcija nije bijeg od stvarnosti, već način da prodre u njenu srž, da izvuče i prikaže samu suštinu mediteranskog života, đe je svaki potez četkice osmišljen i značajan, kao što je svaka mreža pažljivo postavljena u more. U poređenju sa drugim umjetnicima koji su u svom radu istraživali motive mora i Mediterana, Bilal Nikezić nosi u sebi sličnosti sa Žorž Brakom, posebno kroz pristup kubizmu i apstraktnoj viziji prostora i oblika. Ipak, dok je Brak bio prvenstveno zaokupljen istraživanjem oblika i struktura kao čistih formi, Nikezić koristi strukturalne linije i apstraktne oblike da bi izrazio intiman odnos sa morem, s ribarima, mornarima i gradovima na obali. On ne stvara umjetnost koja posmatrača drži na distanci, već ga uvlači u ritam talasa, u zvuk vjetra, u miris soli. Dok Brakova umjetnost karakteriše hladnija analitičnost, Nikezićeva djela nose toplinu i emotivnost koja proističe iz lične povezanosti sa motivima koje slika. Njegove linije su živopisnije, prožete duhom Mediterana, đe se sve kreće, mijenja, ali ostaje povezano sa zemljom, morem i nebom.
Lično, smatram da je Bilal Nikezić umjetnik koji zaslužuje duboko poštovanje zbog svog dosljednog pristupa mediteranskoj temi i sposobnosti da kroz apstrakciju prikaže životnost, tradiciju i emociju. Njegov rad je autentičan, iskren i direktan, kao da svaka slika nosi dio njegove duše, dio Ulcinja, dio Mediterana. Cijenim to što se nije udaljio od svojih korijena i što u svojim djelima ne pokušava da prikazuje more kao jednostavan prizor pejzaža, već kao složen, dinamičan element koji oblikuje živote ljudi koji uz njega žive. Njegove slike su meditativne, pune slojeva i detalja koji zahtijevaju od posmatrača da se zadrži, da promišlja i da doživi. Nikezićev opus podsjeća me na važnost kulturne i prirodne baštine, na značaj očuvanja identiteta i nasljeđa koje Mediteran nosi. On kroz svoje radove gradi mostove između ljudi i mora i postavlja pitanja o tome šta znači biti dio mediteranskog pejzaža. Njegove slike odišu tišinom, ali i pričaju priče, svjedoče o vremenu koje prolazi, ali i ostavlja tragove. Na kraju, smatram da je Bilal Nikezić umjetnik čiji je rad vrijedan pažnje i poštovanja. Njegova djela odražavaju životnu mudrost i duboku povezanost sa prirodom i kulturom Mediterana a njegova tehnika i pristup umjetnosti potvrđuju njegovu autentičnost i sposobnost da kroz boje i oblike prenese suštinske istine. On je, bez sumnje, slikar koji uspijeva da spoji tradicionalno i moderno, lično i univerzalno i na taj način ostavi snažan utisak na sve one koji imaju priliku da se susretnu s njegovom umjetnošću.
Iz obimne biografije Bilala Nikezića izdvajam:
Bilal Nikezić, rođen 1955. godine u Ulcinju, istaknuti je slikar koji svojim djelima prenosi duh i atmosferu Mediterana. Živi i radi u rodnom gradu, đe je obavljao i ulogu profesora likovne umjetnosti u Srednjoj mješovitoj školi „Bratstvo i jedinstvo.“ Studije je završio 1978. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Prištini, đe je bio učenik cijenjenog profesora Redžepa Ferija. Iste godine postao je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Tokom bogate karijere, Nikezić je imao oko 20 samostalnih izložbi, a učestvovao je na više od 200 kolektivnih izložbi, kako u Crnoj Gori, tako i u inostranstvu. Njegov umjetnički doprinos prepoznat je i kroz brojne nagrade, među kojima se ističu nagrada likovnog salona „13. novembar“ na Cetinju 1980. godine, prva nagrada za slikarstvo FLU u Prištini 1977. godine, kao i specijalno priznanje na III Međunarodnoj izložbi „INSEA“ u Novom Sadu 1974. godine.
