Željka Gradski: GDJE, KAKO, ZAŠTO…

Željka Gradski integrira elemente čiji smisao usklađuje osobnim promišljanjem, a usput propituje njihov tipski status

Eugen Borkovsky

   Zanimljiv pristup premisi, oblikovanju i plasmanu likovnog promišljanja nudi nam Željka Gradski. Na ovoj prezentaciji novijih ostvarenja prevladavaju vedri tonovi, boje, ali i teme. Najčešće su na radovima prisutna raznorodna stvorenja; tek je ponekad prevladavajuća ideja nekog prostora/krajolika. Uvijek su ostvareni kombiniranjem slikarskih tehnika, a naglašen je crtački pristup linijom ili granicom između polja unutar kompozicija. Pozadina je pokatkad ispunjena funkcionalnim, narativnim podcrtavanjem teme rada.

   Autorica rijetko unaprijed, planirano, izgrađuje scenu. Mnogi radovi bivaju otpočeti na zamrljanim podlogama. Na nekima je boja podloge ostavljena čistom. Te bjeline autorica vješto koristi uklapajući ih u kompozicije. Autorica kasnije nanošenjem slojeva, ponekad korištenjem slučajno dobivenih oblika, formira scenu. Iako umjetnica daje naslove radovima, promatraču je dozvoljen osobni doživljaj koji ne mora odgovarati naslovu.

Željka Gradski: GDJE, KAKO, ZAŠTO…
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenja / aperture: subota / sabato, 2. XI. 2024. u 19.00 h

   Kroz cijeli svoj opus, pa i ovdje, Željka Gradski često prispodobljuje oblike koje određuje kao stvorenja. Uvijek su začudna. Pregledavajući postav, pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. U ovom nadrealnom asortimanu pronalazimo prikaze aktera ili samo njihove atribucije. Autorica kombinira oblike prepuštajući se spontanom kretanju u oblikovanje i osluškivanjem trenutka kada osjeti da je rad gotov. Izložba nudi zaista raznorodni repertoar motiva, od cvijeća, tijela/dijelova tijela, odjeće, zapisa slovima, likova iz mašte… Očit je konglomerat energija koje umjetnica pokušava umiriti uklapanjem u formate slika. Potez često zanemaruje striktni oblik. Ponuđeno nam je prepoznavanje oblika šturim naznakama, poput dječjeg crteža. Bića su često zoomorfna, ali i antropomorfna, sa životinjskim ili čak biljnim fragmentima. Pojavljuju se i svemirci…

   Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Umjetnica integrira elemente čiji smisao usklađuje osobnim promišljanjem, a usput propituje njihov tipski status. Tako se pred nama nižu simbolične situacije koje moramo iščitavati poput rebusa. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije promatrača dovode u nesigurnost dojma. Uporabljeno znakovlje uvodi naraciju kao stripovski element. Uz spontanost izvedbe, umjetnica se promatraču povremeno obraća zapisima na radovima.

   Akademizam umjetnica zaobilazi odustajanjem od oponašanja oblika i prepušta se instinktivnom. Teme od kojih autorica kreće u avanturu interpretacije jesu doživljaj. Ali ona sumnja i propituje. Po principu organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog biva razbijena. Umjetnica se igra. Znakove povezuje u priču. Kao u stripu ili na freski. Ona kreće i dalje: kao u križaljci, gdje se usklađuju pojmovi koji jedan s drugim nemaju logične veze. Priklanja se suvremenom gdje, umjesto estetskog, kasna postmoderna štuje instinktivno. Umjetnica likovnim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire služeći se obrazovanjem, instinktom i memorijom. Ona upotrebljava umjetnost kao egzistenciju.

   Teško je razlučiti je li podloga naneseni ton ili je slojevanje iznjedrilo djelomično spontanu, a djelomično kontroliranu popunjenost površine. Umjetnica dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Ponegdje na radovima očitavamo stilske karakteristike grafita ili uličnog slikarstva. Kolorirane površine ili detalje autorica postavlja spontano, naglašavajući prednji plan. Umjetnica ne štuje pravila perspektive. Miješa planove i uvjetuje ih smislom. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar pojedinog rada. Ovaj pristup, otklon prema subjektivnom, interpretira realnost prema umjetničinom egzistencijalnom iskustvu. Željka poštuje osobnu povijest kombinirajući oblike prema kojima osjeća neku vezanost. Uklopljeni dijelovi čine sustave koji postaju ideogrami.

   Umjetnica kaže: „Do samog kraja držala sam se početne skice koja se sasvim nesputano i nenadano dogodila, iskazujući tako poštovanje nepoznatom i nesvjesnom koje želi izaći van. I ulažući sav svoj trud i moć da ga ne oskvrnem pretjeranim intervencijama.“ U rezultatu imamo niz, seriju radova koji se uvijek nekako nadovezuju tako da postav ne mora biti definiran kronološki. Privremena cjelina postava bit će oslobođena obaveza i ponuđena prema nekom novom, unutrašnjem redoslijedu kojeg će otkriti postavljanje.

   Ova izložba zbiva se u intervalu između perioda zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Pad Berlinskog zida, koji smo slavili, nije povijesni kraj zidova. Oni se i dalje stvaraju i vode civilizaciju u nove podjele, unatoč proklamiranju raznolikosti. Podivljali kapital ne preže pred krvoprolićima, diktaturama, ometanju slobode govora, mišljenja i objavljivanja. Cvjeta jedino ratna industrija, a, unatoč takozvanoj demokraciji, sve je napornije putovati, družiti se, bolovati i: sasvim obično – nesmetano živjeti. Inzistira se na strahu, nesigurnosti. Čini se da se vraća robovlasništvo ili, kao bolja verzija, kmetstvo. Ovo nije demokracija, već demokratura. Spojenica pojmova demokracija i diktatura…

  Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Mapiranje je to doživljaja situacija i trenutaka osobnog vremena autorice. Radovi izmiču čvrstom stilskom određenju. Umjetnici ne nedostaje kombinatorike ni energije. Nižući radove, ona istražuje mogućnosti materijala, ambivalentnost oblika, ali i repertoar osobnih percepcija. Umjetnica slavi gestu i pritom ruši tradicionalni figurativni smisao motiva. Oduzimajući tijelu njegovu materijalnost, daje mu obris. I još više, oblikuje nestvarne situacije. Ovim postupcima autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja. Pronalazeći motive u osobnom doživljaju svijeta oko sebe, podastire nam situacije na koje nas upozorava i koje komentira na osebujan, dosjetljiv, ali uvijek autorski način. Podastrtu situaciju promatrač dekodira sukladno osobnoj poetici i senzibilitetu. Ova izložba izvlači nas na čas iz sumornog vremena u kojem živimo. Zahvaljujemo umjetnici!

Željka Gradski rođena je u Zagrebu 1975. godine. Nakon završene II. Gimnazije, 1994. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2001. diplomirala je na nastavničkom odsjeku u kiparskoj klasi prof. Mire Vuce. Iste godine postaje članica HDLU-a u Zagrebu (Džamija).  Status profesionalne samostalne umjetnice stiče 2003. (članica HZSU-a). Na likovnoj sceni aktivno je prisutna od 1997. Kontinuirano izlaže na 30 samostalnih i 60ak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Radove ostvaruje u raznim medijima, oslanjajući se na intuiciju i teme koje proizlaze iz bliskog, intimnog okruženja. Za umjetnički rad dobitnicom je nekoliko nagrada i priznanja. Trenutno se bavi istraživanjima u slikarstvu i ilustriranjem knjiga za djecu. Živi i radi u Zagrebu i Jurandvoru na Krku.