Skip to content

6. MEĐUNARODNI TRIJENALE AUTOPORTRETA – Autoportret kao intimni vremeplov, od 18.10.

6. međunarodni trijenale autoportreta – Autoportret kao intimni vremeplov

Otvorenje izložbe u petak 18. listopada 2024. u 19 sati
Galerija Prica i Mala dvorana Galerije Prica
Trg Matice hrvatske 6, Samobor
Izložba je otvorena za posjetitelje do 8. 12. 2024.

Autorica izložbe Iva Körbler, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka

Radno vrijeme Galerije:

utorak – četvrtak 9 – 14h

petak 13 – 19h

subota, nedjelja 10 – 17h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

Više o izložbi: https://www.samobor.hr/galerija-prica/6-medjunarodni-trijenale-autoportreta-n11018

Ciklus izložbi pod nazivom Trijenale autoportretapokrenut je 2008. godine inicijativom umjetnika Branimira Dorotića potaknutog željom predstavljanja javnosti dotad nepoznate kolekcije umjetničkih radova manjeg formata „Zbirke Lukin“, dok ove godine predstavljamo umjetnine iz „Zbirke Roglić“.

Izložba „6. međunarodni trijenale autoportreta“ slijedi zacrtan put koji je prepoznat u umjetničkom svijetu svojim tradicionalnim održavanjem svake tri godine na kojoj se predstavlja preko stotinu umjetnika svih profila i generacija. Namjera nam je da umjetnici kroz tu, jednu od najstarijih, ali vječno aktualnih tema u umjetnosti, pokažu beskrajno bogatstvo svojih rukopisa i izričaja.

Na izložbi „6. međunarodni trijenale autoportreta“ predstavljamo radove 114 umjetnika iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Njemačke i Poljske, čime je izložba održala svoj međunarodni karakter.

Sukus teme izložbe objasnila je autorica izložbe Iva Körbler „Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.

Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.“