Intencija autora, koji je i sam teatarski čovjek, ostvarena je na način da oboružan kamerom, strpljivo dočekuje i bilježi scene
Eugen Borkovsky
Voljen Grbac: DASKE
Svjedočanstva s dasaka koje život znače
Čvrsta kompozicija, odbacivanje kolora i solidno uvećanje pojavljuju se kao bitne karakteristike ovog izložbenog projekta. Na temu dasaka koje život znače autor odgovara serijom fotografija, zaokruženom cjelinom. Mi ne znamo jesu li zabilježeni trenuci proba ili s izvedaba, ali svi fotografski uradci uspijevaju iskazati intenzivnost aktera produkcija u okviru kazališne čarolije. Umjetnik uvijek dramatično kadrira. Izrezak iz postojećeg obilja postaje završeni rad. Unutarnja napetost elemenata ne traži proširenje kadra. Izrez, koji nam se nudi na ogled, kompozicijski je čvrst i stabilan
Ova kolekcija fotografija nije namijenjena samo ljubiteljima kazališnih izvedbi. Voljen nas uvlači u iluziju interpretacije artističkih ideja. One imaju više oznaka. Jedna je da nam teatarska scena uvijek nudi privid. Ona može varirati od tragedije do komedije. No, uvijek smo svjesni da se događaj odvija pred nama i da će imati dosegljivi kraj, te da će se nakon aplauza i poklona izvođača sve vratiti u redovno stanje.
Intencija autora, koji je i sam teatarski čovjek, ostvarena je na način da oboružan kamerom, strpljivo dočekuje i bilježi scene. On koristi osvjetljenje, prostor u kojem bira kadar, geste aktera, kulise, kostime, a sve u funkciji iskazivanja duboke povezanosti s teatarskim činom. Pokret je uvijek prisutan. On može biti sasvim decentan ili snažno gestualan ili pak određen zadanom ulogom aktera. Kroz neke radove možemo doživjeti dramatičan arioso, tužaljku ili atraktivan nastup nekog od izvođača. Voljen predstavlja skoro sve segmente teatarskih izvedbi. Tu su solisti pjevači, orkestar, baletni zbor, dio kostimografije ili scenografije, atraktivan segment izvedbe, ali i pripreme prije izlaska pred publiku.
Galerija AMATO Grožnjan
i
Gradska lođa Grožnjan
nedjelja / domenica, 6. X. 2024. u 13.00h
Nedjeljni divertimento
Program:
-Otvorenje izložbe u galeriji Amato:
Voljen Grbac: DASKE…
samostalna izložba fotografij
-Koncertni nastupi:
Vivien Galletta i Voljen Grbac (pedagozi/mentori)
i
Damir Maras, Ivona Starčević, Anai Jelovac, Gabriela Antonac, Miodrag Zajc, Anita Gunjević, Isabela Lučić, Neila Musić
(svjetski i hrvatski evergreeni, talijanske kancone, dalmatinske pjesme, pjesme s festivala MIK…)
Gradska lođa Grožnjan (Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana)
Teatar nas često uvlači u propitivanje identiteta. Kazališna izvedba uvijek od nas traži uživljavanje. Naravno, i od izvođača se očekuje uvjerljiva interpretacija. U realnosti današnjice moramo se snaći u konglomeratu ponude identitetskih varijacija. I u zbiljnom životu svjedočimo podjelama na grupacije, kaste, društvene rangove, koje su dovedene do kulminiranja. Shvaćamo da živimo u horizontalnim okruženjima koja su razlučena. Poput Danteovih krugova, i mi živimo u rangovima raznolikih statusa koji se rijetko miješaju.
Znakovita je fotografija gdje kostim i pokret aktera humorno, zapravo cinično, komuniciraju s lučkim postrojenjem, nažalost, izvan uporabe. Tako nas autor smješta u suvremenost. Svjesni smo da nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog identiteta. Važnost tog osobnog biva raspršena socijalnim, društvenim određenjima koja uključuju: etnički identitet grupa/narod, vjerski identitet, spolni identitet, kulturni identitet. Pojmovima se danas manipulira. Jer, etnički identitet se rađa tek pred nešto više od 150 godina kad se iz feudalizma prelazi u građansko društvo. Podjela feudalnih vladara/gospodara na vlasnike i kmetove, kasnije zanatlije, pretače se u konstruiranje statusnih i nacionalnih ograđivanja. Vlast i religije podupiru to novo stanje jer im je uvijek bila potrebna podjela pučanstva radi lakšeg manipulativnog vladanja. Tako nastaju grubo parcelizirane nacionalne države koje nisu pridonijele miru i stabilnosti, napose zapadne civilizacije. Upravo suprotno, one i danas unose mržnju i ratove među tim nacionalnim tvorevinama.
Ovi Voljenovi radovi nisu definirani niti kao portreti niti kao prepoznatljive scene iz kazališnih produkcija. Nižući siluete, u grupama, ponekad naglašene kostimima i/ili scenografijom, poštujući sumnju, autor istražuje ambivalentnost motiva. Prisutna je emotivna snaga doživljaja autora koji promišljeno izuzima kolor. Figure su ponekad zamućene, depersonalizirane. Međutim, možemo prepoznati karakter modela i stav autora: pomak od vidljivog ka skupu osjećaja koji oblik pretvaraju u proživljeni stav. Vještom i iskusnom fotografu polazi za rukom zabilježiti trenutke napona izvedbe, interpretacije željenog teatarskog identiteta.
Ovi Voljenovi radovi izazivaju uznemirujući doživljaj. Iako teatarska izvedba ima početak i kraj, situacije, kojima kazališna magija signira stilizirani oblik, prepoznaje se i u našim realnim životima. Ponegdje čitljivim, najčešće oniričnim kombinacijama oblika, autor održava tenziju začudnosti. Obličja aktera uznemirujuća su. Oni su sjetni, zamišljeni, odsutni iz realnosti, smiješe ili ne smiješe, ali uvijek interpretirajući uloge aktera. Groteskna dramatika postignuta je bilježenjem aktivnosti. Analiziramo li situacije sa scena, shvaćamo da su i likovi blokirani pravilima, običajima, sustezanjem, baš kao u životu. Uvijek nešto naglašenije, shodno scenskim zahtjevima. Osobno se prikriva jer su običaji postali alibi sistemu.
Autor uspijeva izbjeći patetične situacije koje ostvaruju potezi režisera, kostimografa, glazbe i samih aktera i pomaknuti raznorodne, ali uvjerljive situacije s Dasaka koje život znače prema življenju izvan opere, drame, baleta… Voljen Grbac kao da nam želi kazati da je u životu, kroz primjer teatarske umjetnosti, tijelo/osoba podložna promjenama, čak i ranjivosti. On naglašava dvije vrste mijene. Jedna promjena je ona koja se manifestira u tijeku vremena i zapaža se sporije. Druga je mijena, vezana uz tijelo, ona u vidu giba, pokreta koji možemo pratiti osjetilima, a koja su ovdje osnova interpretacije dramske radnje. Ove dvije mijene Voljen vješto prepliće, i pred nama se pokazuju tijela koja su u isto vrijeme i mlada i stara, i mirna i u pokretu. Snaga krhkosti donesena je dramatičnim kadriranjem. Autora ne zanima prikaz prostora i često nas lišava šire asocijacije koju bi donio prikaz ambijenta. Voljen niže prikaze stanja tijela koja tako postaju ne-sama. No, unutar pojedinog formata, tijela ostaju otuđena, bez obzira jesu li zabilježena kao duet, raskošni baletni sastav, egzaltirana situacija nekog dramskog sižea. Kao i u životu, samoća ostaje konstanta koja nas prati. Ponekad samoću nazivamo osobnošću, ali unutar samoće, pokretali se ili ne, uvijek ostajemo sami.
Kreator zapleta, slikar, uzima tjelesno kao matricu. Na svim radovima otkrivamo iskaz temeljen ljudskim tijelom. Jer, tijelo je temeljna datost. U njemu se miješaju užitak, patnja, misao, emocija, bolest, smrt. Tijelo mora podnijeti biološke i socijalne funkcije. No, tijelo nije organski stroj ukroćen umom. Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko „Ja“ pojavljuje se kao biće podložno mijeni, s promjenjivom orijentacijom ili interesom. Trajna individualnost uzmiče pred nizom autopercepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom jednostavno odbaciti.
Voljen Grbac uočava izbjegavanje svijesti o materijalnosti tijela. Čovječji rod mnogo ulaže u ideje bijega od tijela. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. I besmislena informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili, a zapravo smo samo vidjeli. Informacije su svugdje: upute za proizvodnju atomske bombe dostupne su na webu, a o erotici na webu ne treba ni govoriti. Uronjeni smo u cyber svijet. No, netko ipak mora uzgajati jabuke i zašiti hlače. I to bi se moglo automatizirati, ali još uvijek mora postojati netko tko će jesti jabuke i nositi hlače. Netko tko će strasno zagrliti i poljubiti voljeno biće. Čini se da ovo brine autora.
Ovdje bi se moglo nabacivati prognozama sižea pojedine fotografije. Ne znamo sasvim direktno je li u pitanju Verdi, Wagner, Puccini, Čajkovski, Shakespeare, Molière, Krleža ili netko drugi. Umjetnik provokativno nudi kostimirane situacije jer, i u realnosti kostim moramo navući kako bismo se uklopili u uobičajenost i tako lakše preživjeli. Teatarska produkcija često ukazuje kako ni u osobnim životima ne smijemo koristiti misao u njenom opsegu pa smo tako postali poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije. Ove scene upozoravaju da postajemo harlekini, lutke na koncima koje vodi i kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj profita. Evidentiranje dramskog propitivanja nosi snagu ovog likovnog projekta i uklapa ga u recentno vrijeme.
Autora motiv privlači sasvim blizu. Fotografija, u pristupu Voljena Grbca, dramatičnost dobiva izborom izreza. Pred sobom imamo kompozicije na rubu nadrealnog, ali ostajemo vezani za motiv. Približavanjem okulara dana je nova dimenzija nečemu što nam obično nije moguće zamijetiti. Vizualne osobine ljudi, predmeta, situacija, kroz autorov objektiv, bivaju nam približena i plasirana kao izvjesna zrcala realnosti.
Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Ovi radovi su krokiji bliski osobnim doživljajima autora. Voljen Grbac nudi vizualne bilješke realnosti iako se radi o iluziji teatra. Umjetnik snažno progovara o snazi kreativne akcije. Postaje nam jasno da nas autor na svakom radu želi obasuti plemenitim oblicima osvješćivanja. Vizualizirajući ambivalentnost interpretativnih trenutaka teatra, on nudi ideju pretraživanja i redefiniranja osobnog položaja u kaotičnom svijetu. Nameće se pitanje: jesmo li i sami nalik na neke od uloga koje fotograf plasiraju ovom izložbom. Možda bismo autor i mi više voljeli da vedrina života ponovno poprimi oblik papirnatog zmaja koji djeca puštaju u plavetnilo neba bez ratnih aviona.
