Slikarska molitva Hrvoja Marka Peruzovića, od 9. listopada

Svečano otvorenje izložbe “Slikarska molitva” Hrvoja Marka Peruzovića je 9. listopada 2024. u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 3. studenog 2024.

Duhovnost biblijskih sadržaja nadahnuće je generacijama umjetnika u nizu stilskih perioda, pa su je tako mnogi slikari i kipari i u našem vremenu inspirirani sakralnom tematikom, interpretirali modernim i suvremenim likovnim jezikom. Hrvoje Marko Peruzović značajni dio svoga opusa posvetio je motivima kršćanske ikonografije, povezujući slikarskom provedbom i vjerničkim predanjem dubinu činjeničnog i snagu poruke. Umjetničkim činom zbivanja i tekstovi opisani i upisani u Evanđelju postaju životna zbilja za samog umjetnika, i sve promatrače koji im pristupaju radošću u razumijevanju smisla. Događaji na putu spasenja u svojoj punini opredmećeni su u sadašnjosti i vodilja su na putu k vječnosti. Peruzović itekako shvaća ulogu  sakralne umjetnosti, a  time i svoju odgovornost da talentom, kreativnim promišljajem, iskrenošću pristupa, slikarskim molitvama kroz odabrane motive prati i produbljuje svojim senzibilitetom i uvjerenjem pojedine misli i cjelovitost Evanđelja.

Peruzović je slikar rano izgrađenog stila, s likovno logičnim i uzbudljivim približavanjem i udaljavanjem, ka i od temeljnog koridora izraza, potvrđujući se umjetničkim dosezima kao autor slikarske autentičnosti, vlastite varijante ekspresionističke poetike. Nije se zatvarao u neke stroge okvire stilistike (a ekspresionizam ih konačno i ne poznaje) u otkrivanju forme sa snažnom  emocionalnošću, bilo lirske ili češće dramatske konotacije. Primjena deformacije tjelesnog, ponekad i drastično razlaganje anatomske uvjetovanosti, akcenti, osakaćivanja, potenciranja udova u izgledima figurativnog, novih perspektivnih odnosa, sastavnice su prožimanju ozračja emocionalne napetosti i samih likova. U strukturu oblika i same površine slike Peruzović razložno unosi i elemente ornamentalnog, neobične “kaligrafije” različitog usmjerenja dužih i kraćih linija, kao vida otklona od realistične datosti. I na ogoljelom korpusu i razvedenosti draperije, koncentrirajući se na organičko, ali i skicoznost geometričnog. S realizacijom slike u kojoj je tijelo i “duhovna materija”, proizašla iz ranjivosti forme, gdje narativnost kroz likovno oslobađanje tkivom crtačke teksture dobiva stvarno i simbolično svjetlo mističnosti.

Peruzović upravo sjajno vodi liniju, i obrisnu, i isprekidanu u bogatoj strukturi  oblika u njegovoj vanjskoj “kapilarnosti”. Ipak ne prepušta se efektnosti crtačkog virtuoziteta, već sklada slike puninom razgovornosti linija u njihovoj nenametljivoj brušenosti. Stvoren je raster na epidermi forme, i sadržajno i ispod nje, znak vitalnosti gradivnih likovnih sadnica, odrednica površine i sugeriranog volumena. Usuglašenoj s kolorističkim rasponima, paletom tamnijih vrijednosti (kromatikom zelenih, plavih, ljubičastih tonaliteta) ali i iskrenja otvorene boje.

Na takovim okosnicama likovne putenosti spoznaje se sadržaj, nagovještava ugođajnost scena. I u motivima Isusovog rođenja, Poklonstva kraljeva, Bijega u Egipat, ali i slijedu svih postaja Križnog puta, s češćim zaustavljanjem pred scenom Pieta. Utočišta u sakralnosti prizora obilježena su i vrtlogom nemira duše, ali i prepuštanjem prostranstvima pobožnosti. Peruzović, ne napuštajući čitkost motiva nadilazi pričljivu ilustrativnost, te veličajnosti “scenarija” pristupa umjetničkom sigurnošću i ljudskom poniznošću. I uvijek u tragu teoloških izvora.

Likovi su mu izduženi, po načelima proporcija manirizma, pa i više od toga, lomne su siluete, postavljeni u jasnoći fonda, ali i meke mrljolike sfumaturnosti. Peruzovićev formalni repertoar, proveden u sintezi  čistoće i oblikovne mreže, zrcalno se veže s izazovom tematske posvećenosti, htijenju da se u portretnosti sakralnog osjeti duh transcendentalnog. U kruhu, neba na zemlji u Kristovom otkupiteljskom činu, u muci na golgotskom martiriju. Peruzović prati slikarskim interpretacijama sve dionice kalvarijske patnje, u kojima je svaka postaja ispunjena vjerničkim suosjećanjem i umjetničkom zrelošću. Ova izložba ima posebno značenje, nudeći tišinu u zajedništvu, meditaciju, koja je zasigurno bila uključena u Peruzovićevo stvaralaštvo. U umjetnosti propitkivanja, zanosa, ali i kušnje.

Stanko  Špoljarić