Usporite korak, zastanite, molite kako biste bili suosjećajni

U podnevnom nagovoru prije molitve Anđeoskoga pozdravljenje papa Franjo je upozorio vjernike, društvo i samu Crkvu na opasnost da postanu žrtve aktivizma, previše zabrinuti za stvari koje treba učiniti i za rezultate, gubeći iz vida bitno

Naučiti odmarati se, rekao je Papa, vodi do suosjećajnog pogleda prema potrebitima i izgubljenima. Na kraju nagovora ponovno je uputio apele za mir. Donosimo u cijelosti Papin nagovor prije i poslije molitve Anđeoskoga pozdravljenja

PAPA FRANJO
ANGELUS
Trg Svetog Petra
Nedjelja, 21. srpnja 2024.

Draga braćo i sestre, ugodnu vam nedjelju želim!

U Evanđelje današnje liturgije (Mk 6, 30-34) pripovijeda se kako su se apostoli, vrativši se iz mjesta u kojima su vršili poslanje, okupili oko Isusa i pripovijedali mu o onome što su učinili. Tada im on reče: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo” (r. 31). Narod je, međutim, shvatio kamo idu i, kada silazi s lađe, Isus nalazi puk koji ga čeka, osjeća suosjećanje i počinje poučavati (usp. r. 34).

S jedne strane, dakle, poziv na odmor, a s druge suosjećanje s mnoštvom. Dvije su to naizgled nepomirljive stvari, no one, naprotiv, idu ruku pod ruku: odmor i suosjećanje. Zadržimo se nakratko na tom binomu.

Isusa brine umor učenika. Možda shvaća opasnost koja se također može ticati našeg života i našeg apostolata, kad nas, na primjer, zanos u vršenju našeg poslanja, kao i uloga i zadaće koje su nam povjerene čine žrtvama aktivizma, previše zabrinutima za stvari koje treba učiniti i rezultate. A onda se dogodi da se uznemirimo i izgubimo iz vida bitno, dovodeći sebe u opasnost da iscrpimo svoje snage i da nas shrva umor tijela i duha. To je važno upozorenje za naš život, za naše društvo koje je često zatočenik žurbe, ali također za Crkvu i za pastoralnu službu: čuvajmo se diktature činjenja!

A to se također može dogoditi iz prijeke potrebe u obiteljima, kad je na primjer otac prisiljen biti odsutan zbog posla kako bi zaradio za život, pa mora žrtvovati vrijeme koje bi inače posvetio obitelji. Često odlaze rano ujutro, dok djeca još spavaju, a vraćaju se kasno navečer, kad su već u krevetu. I to je društvena nepravda. U obiteljima bi očevi i majke trebali imati vremena za zajedničke trenutke sa svojom djecom, kako bi obiteljska ljubav rasla i kako ne upali u ralje diktature rada. Razmislimo što možemo učiniti da pomognemo onima koji su prisiljeni tako živjeti.

Istodobno, odmor koji Isus predlaže nije bijeg od svijeta, povlačenje u osobno blagostanje; naprotiv, u susretu s izgubljenim narodom On osjeća suosjećanje. I tako iz Evanđelja učimo da su te dvije stvarnosti – odmor i suosjećanje – povezane: samo ako se naučimo odmarati, možemo imati suosjećanje. Naime, moguće je imati suosjećajan pogled, koji umije dokučiti potrebe drugih, samo ako naše srce nije izjedeno tjeskobom činjenja, ako se znamo zaustaviti i, u tišini klanjanja, primiti Božju milost. Više na VaticanNews