MILJENKA KOŠTRO
MOJE UTOČIŠTE
Mjereći širinu i dubinu riječi, sabrah ljeta
Ova bučna vibracija, ova nova civilizacija
Sjecka na komadiće, knjige melje u prah
Prstima listam stare knjige
Bježim u to prostrano utočište
S njih otresem prašinu
Neke je teško prožvakati, većinu
I to me jako, jako usrećilo
Ima i koja slatkorječiva i namamita namiguša,
Cajkalice brzo prolete kroz želudac, i ništa
Sijačica sam više vrsta
Neke obrubljujem za pruge daleke
Ne želim se jeftino impresionirati
Cilj je intonacijom roniti u dubine, mirisati ispod kore
Mjeriti ljekovitost i gorčinu pelina
Zaviriti u prešućene teme gdje se svjetlost teže probije,
U knjiškom utočištu želim nedostižnost opere
U bijeloj lađi arije, čar arije hoću
Pusti život neka karte miješa, kažu mi
A vrtlog riječi tjera me na gimnastiku misli
Fitnes uma pod obvezno
Nikako ušminkani prosječni meandri i uljuljanost
Težak je to uteg
Iako riječi utisnute u pjesmu mogu sve podnijeti
Nije me strah stihom kucati, otvarati vrata mašte
Jer malo je onih koji će razumjeti
Cvjetanje trnja
MOJA NAJDRAŽA PJESMA
Moja najdraža pjesma je
Ona koju nisam svojom rukom pisala
Nego mi se u uho doselila
Kada su ptice cvrkutale
Povjetarac pirkao
A lišće treperilo i šuštalo
Kada je more po navici šumilo
A dijete se gromoglasno smijalo
Moja najdraža pjesma nije moja
Ali, otkad mi je njezin čarobni zvuk u uhu
Iz mog srca izrastaju
Ljubičasti pramenovi lavande
I cvjetaju u sva godišnja doba
Roseći moja uzavrela nadahnuća
SVE POČINJE TIHO
Misao tiho na put krene
I sjaj u očima tiho vene.
Voljenje, mržnja i san,
Tiho se kuje i tajni plan.
Pogled u daljinu, zabrinut,
U vlastite dubine put.
I mrak se tiho dovuče,
Laž u istinu presvuče.
Neki kukac, uhvaćen zajauče,
A ti, i dalje
Tiho pleteš mrežu, pauče.
Tiho leti pahulja bijela,
Tiho je i hrđanje duše i tijela.
Čežnje i slutnje davno izgubile glas,
Uvijek su tu negdje, uz nas.
Tišina je odgovor na pitanja neka,
Tihi stisak ruke, lijek za čovjeka.
Lakše je plesti i tkati buku,
Navijati, kad čist i prljav obraz se tuku,
Nego tišinom miriti razdaljine.
I vjetar, i valove pokore tišine.
Sraman sjaj grijeha, tiho se vine,
Željan slasti, cilja u visine.
Tišina štošta razabere i pokrene;
Vrijeme, snove, nas, tebe i mene
KASNE TI VLAKOVI
Kasne ti vlakovi
Što prepune vagone razuma i savjesti voze
Možda ih je grizodušje usporilo
A strpljenje pred ispitom
Krhko kao paučine niti
Otpuhat će ga ovovremena neobuzdana bura
Novopečeni Herodi nas tjeraju da prosimo i molimo
Da pred žezlom, umjesto pred Bogom, prignemo koljena
A koljena od previše priginjanja postaju nesavitljiva
Šutimo pretvoreni u grumenje i stijene
Umiveni pljuskom praznih obećanja
Kako bismo izdržali nemilost oluja
Koje nas, navodno promatraju
Iz neke blijede budućnosti
A vlakovi kasne
Svejedno, još uvijek, za svaki slučaj
Komadić cvjetne livade u pogledu skrivam
I molim, vičem:
Probudi se Michelangelo!
Ovjekovječi cvjetove u boji
Mahni sunčanim sjajem
Još nije kasno za gorčinu pobjede
U PRIZEMNOM CIRKUSU
Znatiželjno dijete u meni
Iselilo se iz vremena svoga
Hodam bosa, prema sebi stroga
Na raskrižjima putokazi postavljeni
A svijet mira satire pohlepe noga
Trudne kosti bježe dalje
Kriju se u stare datume, u ćelije sna
Nova nada u klici jutra se rađa
Na njezinu dlanu rađam se nova ja
Okusim prve trešnje, oživim slikara u sebi
I prelijevam boje sunca po prašnjavoj cesti
Pod zvijezdom samilosti ljubim dlanove sklupčenu strahu
Odvažnost je vrlina, u miru ću se sa stvarnošću sresti
Nebo želi ravnotežu između vatre i vode
A na ovozemna sjećanja slojevi prašine se slažu
Krvoločni vukovi uzeše previše slobode
U prizemnom cirkusu i satovi, dok toče, češće lažu
Trešnjine koštice u zemlju bacam, podvlačim crtu
Prigeta zemlji njegujem sadnice u Božjem vrtu
Dok je dan rastegnut preko plaveti neba
Povrh oblaka lirski kućerak u Božjem vrtu mi treba
JOŠ JEDAN DAN PROĐE PORED MENE
Još jedan dan preko brijega prođe
U novom, sve mi se čini isto
Vrela juha je na stolu
Oko sudopera trenutno čisto
Kroz prozor svjetlost uprta u me
Okolo kruži svrhovitost u obliku sitnica
Pod prozorom čarolija, ptičice zbor glume
Nari u vrtu hvataju ritam, jedri, rumenih lica
Ne čuvam za sebe komadiće vremena
Iako znam da sudbina može stići iz prikrajka
Krenemo put slobode ja i moja utišana sjena
Mašta zna biti grintava maćeha, ali i majka
Još jedan dan prođe pored mene
S uzletom novog, i iskustvo novo će doći
Požutjele su dunje, lišće tiho vene
Za Nebo se držim, zemljom mi je ići
I onda, niotkud uleti datum kriv
Htio bi me gledati nijemu na staroj klupi
U meni plamičak poete tih, a živ
Užarene riječi u stihove pjesma pokupi
Ja i besmrtno vrijeme ispod neba, oči u oči
Dok mirise svakodnevice moćna ruka toči
Dani u boji jeseni, (ili proljeća), prolaze pored mene
U misli na vječno pjesma preko tri brda krene
Barjak nade okačim o prste
Uzdahnem, oh, živote, živote
Shvatim koliko u osmijehu
I suzi slanoj ima čiste ljepote
Cik u zalogaju mladog jutra
Lupim dlan o dlan
Prebaci me, opet na neko sutra
Priču zakotrlja novi dan
