Josip Botteri Dini o stvaralaštvu i umjetnosti

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Josip Botteri Dini, autor kompleksnog i respektabilnog opusa, autor brojnih javnih radova u domovini i svijetu te niza zapaženih izložbi s iznimnim odjecima diljem svijeta i u domovini, ovih se dana predstavlja s retrospektivom (od 18. 4. do 2. 6. 2024.) u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Retrospektiva uskoro seli u Split

Miroslav Pelikan

Vaš slikarski rukopis je uvijek prepoznatljiv?

-Rukopis je isti ali učinci na papiru su ponešto različiti od onoga što se događa na platnu. Platno ima svoje hrapavosti,svoje načine upijanja i traži pastozniji namaz, a ujedno teži pokrivnost plohe, dok papir upija, ne traži debeli sloj boje.Na papiru se uživa u različitim tonovima, nijansama koje upravo dobijamo različitim upijanjima podloge. Na umjetniku je da iskoristi prednosti koje mu daje razne tehnike i podloge.

Vi ste jedan od najznačajnijih umjetnika u Hrvatskoj na planu sakralne umjetnosti.

-Sjećam se svoga rada u crkvi na zagrebačkom Sigetu, to je crkva Sv. Križa. Vitraji su prekrili tu ogromnu crkvu. Nekoliko sam puta pozivan od našeg iseljeništva, od naših svećenika, u Australiju. Tamo sam opremio slikarski crkvu »Sv. Leopolda Mandića» u Melburnu. Oslikao sam i vitraje i mozaike.Radio sam i u Italiji,napravio sam nekoliko velikih slika. Došao je i poziv od Gradišćanskih Hrvata iz Austrije, učinio sam ciklus vitraja. Istaknuo bi i rad u crkvi na Žnjanu u Splitu. To su samo neki od mojih značajnijih pothvata. Moram kazati da sam bio spreman i neumoran, o vrijednosti će drugi kazati. Sretan sam da sam u životu primio i mnoga priznanja i vidio znakove odobravanja.

Što čini temelj Vašeg pristupa sakralnoj motivici?

-Svete teme me prate od rođenja. Rođen sam u vjerničkoj obitelji. Vjera daje mogućnost da se prihvati i ono što je neprihvatljivo za jedno radoznalo biće kao što je čovjek. Mi smo umjetnici svoga vremena i svoje sredine i svoje svojeg naroda, svoje hrvatske kulture. Stalno pokušavamo steći nove spoznaje, rasti i mijenjati se, ali ne radi mode. Nažalost moram reći da ostvareno djelo nije ono što umjetnik vidi u svom snatrenju. Umjetnik nikada ne može biti zadovoljan jer, on kao istraživač ljepote samo ju je u svom djelu nesavršeno naslutio za druge. Sve lijepo dolazi od Boga, koji je sam izvor sve ljepote i dobrote i sam apsolutno dobro i lijepo. Čovjeku je dopuštena samo blijeda slutnja.

Vi ste iznimno poznati i cijenjeni zbog svojih ulja i vitraja. Kakva su iskustva u crtežu i temperi?

-Možda sam i previše radio na platnu, da ne govorim o staklu i mozaiku. Možda sam zaboravio da postoji i papir, da postoji i gotova slika na papiru. Nema razlike, vizija je uvijek isto, samo je pitanje instrumenta na kojem se odvija slikarska glazba. Uvijek je u pitanju harmonija estetskih provenijencija, harmonija estetskih ciljeva.

Recite mi, po Vama kakva je recepcija hrvatske umjetnosti u Hrvatskoj ali i vani?

-Jednom su pitali Tartagliu, zašto ne izlažete u Europi? On je odgovorio – ako je to Europi zanimljivo neka dođe gledati ovamo. Recepcija hrvatske umjetnosti u Europi ovisi o nama. Hrvatska još uvijek nije svjesna da je kulturna činjenica. Hrvatska mora napraviti svoj indeks i svoje prioritete, svoje rang liste, vrlo poštene i specifične po segmentima kulture,dogovoriti se i artikulirati informaciju o hrvatskoj kulturi onoj baštinjenoj i ovoj živoj u kojoj sudjelujemo i tada je uputiti svijetu modernim sredstvima komunikacija. U memoriji i pažnji svijeta ima mjesta uza svaku kulturnu vrijednost i informaciju. Nažalost, postoje otpori koji su često političke naravi, često se namjerno podcjenjivački, često se i sami nedovoljno nismo založili pa je informacija o hrvatskoj kulturi još uvijek na čekanju. Čini nam se kao da su drugi zauzeli naše mjesto, u našem odsustvu, drugi su se samo nedopustivo raširili. Na nama je da potražimo i artefaktima dokažemo našu kulturnu razinu..

Uvijek valja težiti samostalnom putu.

-Naravno, dobro je i najbolje je, ako mladi umjetnik već osjeća svoj svijet likovnosti, neka ga i bilježi, makar u skicama i na bilo koji drugi način jer svaki duhovni bljesak i svako nadahnuće originalno je vrijedno i neponovljivo. Ono se ne smije odlagati. Sakupljajući takve bilješke u raznim tehnikama, umjetnik će voditi razgovor s onim tajnovitim i njemu u njemu samome.

Uvijek govorite kako svako umjetničko djelo mora biti neponovljivo.

-Svako umjetničko djelo je u svojoj biti neponovljivo. Istinska umjetnost izvire iz nadahnuća u duhu umjetnika. Stoga valja biti obazriv prema umjetniku i ne ometatitaj stvaralački proces.

Govorim to misleći na nametanje raznovrsnih ograničenja koja se obrušavaju na umjetnika od onih koji imaju politrčku ili neku drugu moć, koja se odijeva u različite autoritete. Najčešće osjećamo skučenost stavova onih koji govore fraze u ime nekih trendova,u ime tzv. Slobode stvaralaštva. Moć klanovske skupine koje su umrežene u lancu od galerija, instituta, sveučilišnih katedri do novinstva i ministarstava, kao i političkih ustanova koje su u mogućnosti i dužnosti materijalno osiguravati stvaralaštvo u kulturi.

Kultura i umjetnost trebale bi se ostvarivati u potpunoj slobodi i dobrohotnosti svih kojima su upućena ta djela i nadahnuća jer su ta djela uvijek: svjedočanstva duhovnog stanja epohe u kojoj nastaju, osim što su karike lanca kontinuiteta umjetnosti i kulture u općem smislu riječi.