Ivan Posavec jedan je od najuspješnijih i najutjecajnijih suvremenih hrvatskih fotografa
Antonia Vodanović
U petak, 10. svibnja 2024. u 19 sati, u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, otvara se samostalna izložba panoramskih fotografija Ivana Posavca naziva ”Obruč”. Autor predgovora i kustos izložbe je povjesničar umjetnosti Branko Franceschi.
Ivan Posavec jedan je od najuspješnijih i najutjecajnijih suvremenih hrvatskih fotografa. Za ovu prigodu napravio je izbor fotografija, koje pokrivaju širok raspon njegova umjetničkog i osobnog puta, obilježenih introspekcijom i autoreferencijalnosti. Fotografije su panoramskog formata (3,60 x 0,90 metara), a snimljene su sovjetskim panoramskim fotoaparatom FT2 koji je izvorno služio za procjenu rezultata topničke paljbe.
”Iako nije zamišljena retrospektivno, izložba Obruč predstavlja panoramske fotografije snimljene u širokom vremenskom rasponu od 2000. do 2022. godine. To pokazuje da nije riječ o autorovoj trenutnoj zanesenosti ovom specifičnom tehnologijom snimanja, već o iskrenom nadahnuću njenim potencijalima koji su joj osigurali posebnu poziciju unutar njegova opusa. Na izložbi je stoga predstavljen izbor iz većine tematskih ciklusa koje je izveo panoramskom kamerom.
Konačno postavlja se pitanje po kojem su ključu motivi birani koje nas udaljava od brzopletog zaključivanja na osnovi dobre usklađenosti tehnologije i motiva po kojoj uvriježeno pristupamo interpretaciji pojedinog fotografskog ciklusa. S obzirom na to da su Velika Gorica i Dužica dio jedne geografske i mentalne sredine, izbor i značenje, kako izabranih fotografija tako i cjeline, subjektivniji je nego inače. Konačno, tijekom svoje karijere, Posavec je u Dužici snimio velik broj fotografija. Nije riječ samo o razumljivoj osobnoj povezanosti i uspomenama na razdoblje djetinjstva i krug obiteljskih i šire društvenih priča, koje su oblikovale njegov mentalni sklop, već i o osjećaju obveze, možda čak i krivnje, prema kraju od kojeg su ga razdvojili upravo fotografija i izbor umjetničke umjesto planirane veterinarske profesije. Izabrane fotografije su narativne te se na njima osjeća nadahnuće ili referenca na privatne epizode i odluke, koje ipak nisu ključni za osobnu refleksiju gledatelja koji će kao i uvijek u susretu s umjetničkim radom projicirati svoje iskustvo i svoju osobnost…” – Branko Franceschi, iz teksta predgovora
Izložba ostaje otvorena do 7. lipnja 2024.
Biografija:
Ivan Posavec rođen je 1951. godine u Dužici kraj Siska.
Diplomira 1980. filmsko snimanje u klasi prof. Nikole Tanhofera na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, 1984. magistrira fotografiju kod prof. Dragoljuba Kažića na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu.
Radovi mu se nalaze u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Galeriji umjetnina u Splitu i Gradskom muzeju u Varaždinu.
Dobitnik Nagrade grada Zagreba 2003., nagrade Tošo Dabac 1992.
Zajedno s kolegom Mijom Vesovićem 1979. osniva grupu M. O. / Meko okidanje.
Član je ULUPUH-a i HDLU-a.
Obruč
Zahvaljujući osobnoj i umjetničkoj karizmi, profesionalnom maru i upornosti, Ivan Posavec na našoj kulturnoj sceni ima status vodećeg fotografa i umjetnika. Njegov fotografski rad za omladinske tjednike osamdesetih godina prošlog stoljeća, u simbiotičkom kontekstu Studija za meko okidanje s Mijom Vesovićem, redefinirao je, ili bolje reći, povezao oba pola fotografije, profesionalni i umjetnički, a socijalnu estetiku takozvane Zagrebačke škole fotografije osvježio je dinamičnim scenama životnih i društvenih fenomena svoje generacije. Razvio je prepoznatljiv osobni stil određen tehničkom preciznošću, empatijom i humorom. Sposobnost da stvori zapis koji će gledatelja učiniti (ne)izravnim sudionikom prizora i uvući ga u auru događanja, omogućila mu je da izvede neke od snimki urezanih u kolektivnu memoriju kao optimalne ikone epohe, čime su nadišle njegovu autorsku osobnost i postale dijelom zajedničkog mentalnog repozitorija. Fotografije koje su u konačnici poznatije i tako oslobođene od svog autora.
Uz maniru snimanja iz ruke i uživljavanje u trenutak kojeg bilježi, a na kojima je zasnovan njegov fotoreporterski renome, Posavec je razvio i više paralelnih fotografskih serija koje se međusobno razlikuju po svim ključnim tehničkim, ugođajnim i konceptualnim odrednicama. Njegov opus i stvaralački kredo ne možemo interpretirati jednoznačno niti u odrednicama jednog fotografskog žanra poput fuzije fotoreporterske i umjetničke fotografije po kojoj je najpoznatiji. Svaka podjela na žanrove, iako nužna za strukturiranje pregleda i povijesti pojedinih umjetničkih disciplina, koliko je potrebna, toliko je i arbitrarna, budući da je pojedinci širokog kreativnog zamaha, poput Posavca, svojim paralelnim izvedbenim postupcima odmah demantiraju. Ali, iskoristimo njene prednosti. Za početak, koliko je meni poznato, Posavec u svojoj praksi i arhivi uz impresionistički opus izveden Polaroidom, posjeduje i obiman opus izveden potpuno drugačijim pristupom, onom bliskom estetici režirane fotografije. Izveden je promišljeno i planirano, svojevrsnom sporovoznom metodom koju podrazumijeva njemu neobično draga panoramska kamera sovjetske vojne provenijencije, osmišljena da izduženim formatom fotografske snimke bilježi rezultate baražne topovske vatre po širini bojnog polja. Posavčeve panoramske fotografije jedan su od najboljih primjera korištenja vojne tehnologije u mirnodopske i umjetničke svrhe. Je li, pak, sklonost širokom horizontu posljedica odrastanja u ravničarskom okruženju rodne Dužice ili ne, teško je utvrditi, ali Posavec ga pronalazi i bilježi za svoje posebno intonirane snimke, ma kuda god krenuo.
U svojim recentnim samostalnim izložbama Posavec se sve češće predstavlja opusom panoramskih fotografija, možda i s namjerom da se odmakne od prevladavajuće predstave o svojem radu, te da ujedno ukaže i na specifičnu estetiku ovog izvedbeno atipičnog segmenta svog opusa. Njegove panoramske fotografije, zbog tehnološke rudimentarnosti kamere koja ne omogućuje pogled kroz objektiv niti raspolaže velikim repertoarom kontrolnih mehanizama za ključne faktore poput trajanja ekspozicije, rezultat su prethodno dobro promišljene i osmišljene kompozicije te jasne vizije ciljane atmosfere, što zahtjeva visok stupanj stvaralačke samouvjerenosti i fotografskog iskustva. Panoramska fotografija se u Posavčevim rukama pokazala prilagodljiva različitim pa čak i neočekivanim temama, od pretpostavljivo veličanstvenih prizora prirode do seoskih i urbanih veduta, od epskih do romantičnih ugođaja, od općih narativa do paradoksalno intimističkih refleksija, od senzualnih do simbolički snažnih prizora. Na dosadašnjim izložbama panoramskih fotografija Posavec je, onako kako je to uobičajeno, predstavljao pojedine cikluse objedinjene temom i motivom, kontinentalne ili morske pejzaže, urbane vedute ili, na primjer, recentni erotski ciklus snimljen u prirodi pitomog dužičkog pejzaža, čak i na vlastitoj djedovini. Međutim, izložba u Galeriji Galženica postavlja nas pred potpuno drugačiji ključ izbora.
Iako nije zamišljena retrospektivno, izložba Obruč predstavlja panoramske fotografije snimljene u širokom vremenskom rasponu od 2000. do 2022. godine, što pokazuje da kod Posavca nije riječ o trenutnoj zanesenosti ovom specifičnom tehnologijom snimanja, već o iskrenom nadahnuću njenim potencijalima koji su joj osigurali posebnu poziciju unutar njegova opusa. Sukladno s tim, izložba predstavlja izbor iz većine tematskih ciklusa koje je izveo panoramskom kamerom, što u konačnici postavlja pitanje po kojem su ključu motivi birani, i udaljava nas od zamke brzopletog zaključivanja na osnovi dobre usklađenosti tehnologije i motiva po kojoj uvriježeno pristupamo interpretaciji pojedinog fotografskog ciklusa. Za razumijevanje je od nekog značenja možda i činjenica da su Velika Gorica i Dužica dio jedne geografske i mentalne sredine pa su izbor i značenje, kako izabranih fotografija tako i cjeline, subjektivniji nego inače. Konačno, tijekom svoje karijere, Posavec je u Dužici snimio velik broj fotografija. Nije riječ samo o razumljivoj osobnoj povezanosti i uspomenama na razdoblje djetinjstva i krug obiteljskih i šire društvenih priča, koje su oblikovale njegov mentalni sklop, već i o osjećaju obveze, da ne kažem krivnje, prema kraju od kojeg su ga razdvojili upravo fotografija i izbor umjetničke umjesto planirane veterinarske profesije. Izabrane fotografije su narativne. Osjeća se nadahnuće ili referenca na privatne epizode i odluke, ali umjetnost je simbolični govor i poznavanje konkretnih činjenica i povoda uistinu nisu ključni za osobnu refleksiju gledatelja koji će kao i uvijek u susretu s umjetničkim radom projicirati svoje iskustvo i svoju osobnost.
Ipak, sa svoje pozicije interpreta, rekao bih da raznovrsne motive izložbe, pa i predstavljena atmosferska stanja, prizore s kontinenta ili one zabilježene u primorju, kao obručem objedinjuje osjećaj egzistencijalne težine, prolaznosti i ljepote u prolaznosti, neukorijenjenosti, neprekidne prisile biranja, duhovnosti, krhkosti i efemernosti života i neupitnosti sudbine. Potom, raznolikost krajolika, godišnjih doba, doba dana te usamljenih bilo muškaraca, bilo žena, pokazatelj je sveobuhvatnosti teme i sveprožimajućeg osjećaja čovjekove nesigurnosti i usamljenosti u svijetu. Zbilja je naopaka, ali u njoj ima i novog života koji ide dalje unatoč svemu, kako nam doslovno pokazuju pojedine fotografije, a sve nam govore o ljepoti postojanja, ma kako ono teško ili čak i uzaludno bilo. I to je obruč naš svakidašnji koji nas sve povezuje i iz kojeg nema izlaza, niti ga treba tražiti.
Obruč su i fizički gabariti i udvojena forma izložbenog prostora Galerije Galženica, za čije niske zidove Posavčeve panorame predstavljaju idealni format. Naposljetku, sve je na svom mjestu i baš onako kako treba biti.
Branko Franceschi
