U središtu Zagreba živi samozatajno umirovljeni ing. elektrotehnike Zoran Bobić Šonc, nekadašnji predsjednik Udruge umirovljenika HRT-a, danas član Izvršnog odbora koji je kao inižinjer za tonski zvuk proveo radni vijek na HRT-u
Gordana Igrec
Osim što je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu ing. Zoran Šonc diplomirao je solo klavir na Glazbenoj školi „Vatroslav Lisinski“ u klasi prof. Ivane Beck-Lang, pijanistice, glasovite po pijanističkoj metodologiji i pedagogiji koloraturne sopranistice i najveće kompozitorice od sredine XX stoljeća. Predavao je na Filozofskom fakultetu predmet Akustika elektrokomunikacije i napisao cjelokupni tekst o snimanju zvuka na filmu u Filmskoj enciklopediji Leksiografskog zavoda „Miroslav Krleža“. Izumitelj je nove logokodusne geometrije za koju je dobio zlatnu medalju na BRUSSELS EUREKA 99. Napisao je knjigu za škole Hipokritovo oko – umjetnost geometrije i idejni je konstruktor novih glazbenih elektroničkih intrumenata. Vrlo je tankoćutan i obazriv, prava „bečka stara škola“ i nenametljiv. U svojim radovima ima više od 20 izuma koji su još dobili zlatnu medalju u Brusselsu i koji stoje zanemareni od naših privrednika za realizaciju, a kao inovacije bile bi kotač zamašnjak našeg gospodarstva. No, kako nitko nije prorok u svome selu tako niti ing. Šonc mora živjeti na marginama društva i biti zapažen od malog broja stručnjaka koji mu omogućuju da svoje izume predaje najviše po gradskim knjižnicama. Unatoč sumornim tonovima koji prate njegov život pred ing. Zoranom Šoncom se ukazuje svjetlo u tunelu, jer su u pripremi predavanja u Grazu i mogućnost tiskanja njegovih stručnih radova. Kada već u Hrvatskoj nitko nema sluha za njegove skladbe i izume, te znanstveni rad koji je napravio revoluciju u geometriji i matematici.
Ing. Šonc ne voli o sebi govoriti, ali zato djela govore za njega. Do svojeg postojanja bio je i osnivač i predsjednik COLLEGIUM MELODICUM studijske multimedijske umjetničke organizacije za umjetničku prezentaciju i promidžbu melodije i melodijskih skladbi prvenstveno namijenjena mladima, koja redovito angažira najeminentnije neproduktivne umjetnike u kulturno humanitarne svrhe.
– Za Collegium melodicum skladao sam skladbu“ Imamo još suza“ posvećenu svim stradalnicima rata,i naravno Domovinskog rata, svima koji pate i trpe. Napisao sam tekst i glazbu na hrvatskom, njemačkom, ruskom i kineskom jeziku. Bio je to prijevod. U Europskom domu sam 2007.godine održao za diplomatski kor u Hrvatskoj zajedno sa opernom primadonom Gertrudom Munitić, opernim prvakom Ivanom Gržanićem koncert gdje sam na klaviru izvodio Bacha, Schuberta, Mozarta, Handela, Verdija, Francka i Vidakovića i koji je bio primjećen – kazao nam je ing. Šonc, te dodao kako za Collegium melodicum nije bilo sluha i više je nadležne institucije nisu željele financirati pa se Collegium melodicum tiho ugasio.
Iako ima problema s vidom ing. Šonc ne gasi svjetlo dugo u noć i još uvijek, unatoč svojim zlatnim godinama, ne prestaje stvarati nadajući se da će netko prepoznati njegov rad te mu dati podršku. Mi mu možemo poželjeti samo sreću u njegovom stvaranju. U svakom slučaju ing. Šonc je primjer kako umirovljenički dani ne trebaju biti beskorisni i sivi nego oplemenjeni stvaranjem i angažmanom. Uvijek decentno dotjeran prolazi tako zagrebačkim ulicama neprimjećen i nedovoljno cijenjen od društva koje ima izvitoperene vrijednosti, dokazujući da je znanstveni rad na marginama drušva i zajednice što bi nas kao zajednicu moglo skupo koštati u budućnosti ako se na vrijeme nešto ne poduzme. A već je 5 do 12.
