Žustra polemika u Društvu hrvatskih književnika. Novi model otkupa knjiga – pakao za manje izdavače i domaće pisce?
Priredile Lada Žigo Španić i Gordana Igrec
Tribina Bez Cenzure pod naslovom „Novi model otkupa knjiga – tko dobiva, tko gubi“, održana je u Društvu hrvatskih književnika 21. ožujka. U žustroj polemici sudjelovali su nakladnici Branko Čegec, i Sandra Pocrnić Mlakar te Ivica Matičević, urednik Male knjižnice DHK. Uključila se i publika, a osobito Slavko Kozina, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara, s opširnim i britkim osvrtom. Tribinu je vodila urednica Lada Žigo Španić. S obzirom da je ova tema i dalje jako aktualna i izaziva sve više nezadovoljstva brojnih izdavača, osobito manjih i srednjih, govornici su saželi i pismeno svoja izlaganja. Glavno je pitanje polemike je li bio bolji stari model otkupa, po kojem je Ministarstvo kulture i medija otkupljivalo gotovo od svakoga izdavača određeni broj knjiga koji se potom distribuirao knjižnicama. Što ne valja u novome modelu otkupa po kojem se knjige dijele na A listu (obveznih stotinjak knjiga koje Ministarstvo otkupljuje za određeni broj knjižnica ) i B listu (preporučeni naslovi koje knjižnice direktno otkupljuju od izdavača)?
Branko Čegec: Ima li „pilota“ u „novom modelu“ otkupa knjiga?
Od početka prošle (2023.) godine umjesto izravnog otkupa Ministarstva kulture i medija korektivna nabava knjiga je prepuštena knjižnicama (redovna nabava iz knjižničnih sredstava ostala je, kažu, nepromijenjena), prvo na razini „pilot-projekta“, kažu iz Ministarstvu kulture i medija, e da bi ove godine to posto provjereni i verificirani „novi model“.
Pokušat ćemo u nekoliko natuknica upozoriti na manji dio od cijelog niza problema koje sa sobom donosi tzv. „novi model otkupa knjiga“.
1. „Pilot-projekt“ izravnog otkupa, odnosno lažno izravnog otkupa, jer se Ministarstvo i dalje ponaša kao tutor, ali bez stvarnih učinaka, proveden je nad svima s jasnim ciljem usmjerenosti protiv izdavačkih projeka manjih izdavača a za račun „velikih i moćnih“ (u paktu s MKM!), kadrovski opremljenih da sami distribuiraju svoje knjige knjižnicama, bez posrednika.
2. Jedini su stvarni dobitnici, ako se to može smatrati dobitkom, jer se odvija u skromnim gabaritima, „dileri“, samostalni komercijalisti koji obavljaju servis za velik broj nedovoljno ekipiranih knjižnica koje ne mogu same obavljati otkup, jer ne mogu voditi golemu administraciju narudžbi, zaprimanja računa i knjigovodstva (pa je jednostavnije naručiti preko ”dilera”, dobiti jedan račun, platiti ga ”diuleru” i za njih gotova priča).
3. Prošle su godine bila samo dva termina aplikacija za otkup u razmaku od 6 mjerseci, s time da je prvi bio krajem prvog kvartala, kada je produkcija još relativno mala, a onda se u listopadu nagomilalo gotovo sve i dovelo do rigorozne selekcije, koja je bila samo alibi knjižnicama da i iz toga otkupe tek ponešto, a da se vrijeme za narudžbe razvuče poput kaugume, tako da su za prvi rok stizale i nakon završetka drugog (1.10), a za drugi su stizale do zadnjeg dana siječnja, pa i nakon njega s molbom da se „antidatiraju fakture“, kako bi mogle biti uključene u izvještaje.
Ministarstvo knjige preporučuje u dvije kategorije:
A – kao (navodno) obaveznu i
B – kao fakultativnu.
Sve izvan ove dvije „liste“ takvim se pristupom, dakle, ne preporučuje. Ministarstvo financira narudžbe iz kategorije A, a iz kategorije B knjižnice bi trebale naručivati iz svojih sredstava za nabavu (Čemu u tom slučaju preporuka MKM?).
No, konkretno to izgleda ovako: jedan dio knjižnica naruči sve iz liste A, ali veći dio naruči tek jednu ili dvije knjige, a listu B niti ne gledaju (naravno, postoje iznimke, s informiranim i zainteresiranim knjižničarima, koji naručuju i neki izbor iz liste B, a ove ostale nikad neće vidjeti knjižnicu, iako često nisu ništa lošije od knjiga s lista A i B.
Moje je pitanje: koji je smisao tutorstva Ministarstva nad otkupom, kad ono knjige više ne otkupljuje? Jesu li knjižničari idioti koji ne poznaju svoju publiku nego im Ministarvo mora suflirati što trebaju/smiju otkupiti zato što ono zna najbolje?
4. Kada sam spomenuo usmjeravanje na interese većih i ekipiranijih kuća, koje same obavljaju distribuciju, imaju knjižare i zaposlane komercijaliste, referirao sam se najprije na činjenicu da mi manji, nekomercijalniji izdavači ne možemo birati, nego knjige moramo prodavati i preko terenskih komercijalista ako nemamo izravne narudžbe od knjižnica, a to znači da moramo omogućiti minimalno 40-50% rabata, što velike kuće s izravnom prodajom, naravno, ne moraju. Da ne bi bilo zabune kako kukamo nad gubitkom zarade, moram napomenuti da smo zahvaljujući otkupu po punoj cijeni uspijevali zatvarati u znatnoj mjeri finacijsku konstrukciju proizvodnje knjige, koju potpore i ipak skromna prodaja (jer nemamo ni vlastitu mrežu knjižara, a velike kuće, kad i prime naše knjige, drže ih u nekom zapećku i vrate nakon 6 mjeseci) nisu mogle pokriti. Osim toga, „dilere“ nitko ne može obvezivati rokovima plaćanja, koji se slobodno mogu kršiti, jer ih nitko (ne znam što o tome „misli“ MKM?) ne kontrolira. Nama pak, za razliku od kumulativnog iznosa u izravnom otkupu MKM, kojima smo mogli krpati rupe nastale u proizvodnji, sada kapa trinkgeld po 20 do 50 EURa, koji onda nestane u dnevnim obvezama kojih nikad ne manjka.
Uglavnom: famozni „pilot-projekt“, osim što igra podlu igru za određene interese, u globalu je krnj, nedomišljen i besmislen, a upravo je takav promoviran u „model“, s jednom jedinom promjenom: umjesto dva termina za aplikaciju ove se godine može aplicirati u četiri.
Kada smo početkom dvijetisućitih pokretali otkup (tadašnje Ministarstvo kulture u koordinaciji s knjižnicama i izdavačima), namjera je bila da on bude korektiv standardnoj nabavi, opsesivno zagađenoj idejom o tržištu i komercijalnom uspjehu (zamislite kad to postane imperativni kriterij knjižnicama!), nastojeći vrijednu, kulturološki važnu knjigu učiniti dostupnom i vidljivom. Upravo su kasnija ministarstva tu inicijalnu ideju znatno devastirala i sada pokojni otkup opteretila gomilom komercijalnih izdanja, banalne beletristike i enormno skupih stip-albuma npr. (Nemam ništa protiv stripa, štoviše, odrastao sam s njim, ali danas postoji brojna sekta strip-fanatika koji skupljaju albume po cijeni od 50 do 70 EURa, a onda još Ministarstvo njima napuni knjižnice i spiska značajan dio budžeta za otkup, dok ga je bilo. Sada se jednako superiorno preporučuju upravo takva izdanja na listi A.).
Usput, bez ikakva naglašavanja osobne uloge: Kada se početkom dvijetisućitih pisala nova, kasnije ionako profućkana Strategija kulturnog razvitka, u prvom je nacrtu bio moj prijedlog osnivanja Centra (Agencije) za knjigu kao servisa Ministarstva kulture (slično kao HAVC i slovenska Javna agencija za knjigo), koja je, nakon mog odlaska iz Ministarstva, tajanstveno ishlapila. JAK, slovenska agencija, omogućila je prilično stabilan život slovenske knjige, na prostoru dosta manjem od našeg. Osnivanje HAVC-a intenziviralo je filmsku proizvodnju. Ostalo zaključite sami.
Sandra Pocrnić Mlakar: Ministarstvo kulture i medija mora intervenirati za domaće autore
Novi model otkupa podrazumijeva pojedinačno prodavanje svake knjige u otkupu, što je je nepraktično i nepotrebno komplicirano i za knjižnice i za izdavače. U ionako nepovoljnim uvjetima za knjigu domaćeg autora, taj model otkupa dodatno otežava situaciju. Domaći autor nije komercijalan i često je podcijenjen i u knjižnicama i u knjižarama, tako da najčešće prodaje knjigu samo na promocijama rodbini i prijateljima. S druge strane, otkup podrazumijeva prodaju naklade od najviše 300 primjeraka, bez perspektive daljnjeg razvoja, pa treba postaviti pitanje je li 300 primjeraka nove knjige dovoljno za održavanje jezika i za komunikaciju čitatelja u, primjerice, Osijeku s čitateljima u Rijeci i može li se sa 300 primjeraka novog naslova razvijati jezik i komunikacija na području cijele Hrvatske.
U novom modelu otkupa, kao i u cijelom sustavu oko knjige i nakladničke branše, manje je bitno hoće li stradati mali nakladnici, jer bi fokus trebao biti na čitatelju, koji bi trebao biti bolje informiran o novitetima hrvatskih autora i znati u kojem mediju može naći predstavljanja hrvatskih autora i vijesti o njihovim novitetima. Knjiga i kultura trebale bi biti puno prisutnije u medijima i u svakodnevnom životu, kako bi se hrvatski jezik održao i u sljedećih pet stoljeća, nakon prvih pet stoljeća hrvatske književnosti koja imamo u ukoričena. Hrvatski jezik je mali jezik i trebamo biti svjesni koliko je važno održavati izražavanje na hrvatskom jeziku, kako bi jezik opstao i razvijao se i u budućnosti. Informatičko doba donosi mnoge prednosti, među kojima je i mogućnost da se hrvatski jezik može čitati u cijelom svijetu, ali da bi se čitao treba ponuditi sadržaj koji će se čitati jer ako tog sadržaja nema hrvatski jezik neće uskoro čitati ni mladi u Hrvatskoj, a ni igdje drugdje.
Raniji model otkupa bio je bolji za nakladnike, a i za knjižnice, a u raspravi se pokazalo i da se za knjigu i događanja oko knjige namjenjuju dosta velika sredstva. Od tih ulaganja, međutim, čitatelj u konačnici nema koristi jer do njega ne dopiru ni nove knjige niti informacije o novim knjigama, a knjižaru nemaju ni sva županijska središta. Informacije o knjigama do čitatelja dolaze najčešće u obliku oglasa i komercijalnih sadržaja, dok kvalitetnija, domaća i kulturno relevantna izdanja ostaju zanemarena, jer ni knjižarama ni medijima nije u interesu baviti se njima. Tu je potrebna intervencija Ministarstva kulture koja bi podržala domaće autore i prisutnost kvalitetnih kulturnih sadržaja u javnom prostoru kako bi se generalno povećalo zanimanje za knjigu, domaćeg autora i kulturu, bez čega nema ni opstanka jezika.
Ivica Matičević: Otkup knjiga, novi model: Na putu prema stranputici
Tzv. novi model otkupa knjiga u organizaciji Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske pokazao se vrlo lošim: čak i knjige koje se nalaze na obaveznoj A listi se ne otkupljuju, a novac dolazi na kapaljku. Knjiga se naručuju „na refule“, mali nakladnici odlaze u povijest… Očito je posrijedi loša odluka resornog Ministarstva, uvedena bez prethodne simulacije modela i konzultacija na široj osnovi s nakladnicima i knjižnicama. Novi model otkupa htio je uvesti živost u odnose između knjižnica, posrednika/distributera i nakladnika. Zašto forsirati živost kad nemaš za to temelja, nemaš infrastrukturu koja to može podnijeti. Od svega ostaje živost u taboru tzv. posrednika, jer se visoki rabati kojima posrednici „ucjenjuju i teroriziraju“ nakladnike novčano slijevaju na račune posrednika, a novac se ne vraća u sustav za potporu i tiskanje knjiga. Prevelik je teret stavljen na knjižnice, one jednostavno ne mogu podnijeti taj administrativno-računovodstveni pritisak, te su jedinice slabo stručno i kadrovski ekipirane, sve se usporilo, nakladnici ne dobivaju svoj novac u onoj mjeri u kojoj su ga zaslužili, srednje i manje knjižnice su na infuziji, ruke trljaju distributeri…
Posrijedi je nepromišljena, pogrešna i stihijska odluka ministrice. Ne kažem da se nije htjelo najbolje, ali Ministarstvo se pokazalo baš kao loš upravitelj otkupne politike. Predlažem da se vrati raniji model otkupa… Nije bio idealan, ali je bio bolji od ovoga. Barem su novci odmah sjeli na račune nakladnika i oni su mogli planirati svoje sljedeće projekte, jer su ipak imalo nešto gotovine na računu. Bolje nešto nego pomalo, pa ništa.
Također, mislim da je vrijeme da se razmisli o funkciji i značenju kulturnih vijeća. Ministarstvo ima svoje stručne službe, a ministrica potpisuje konačne liste. Neka preuzme političku odgovornost i neka Ministarstvo bude posve u tome smislu samostalno. Uvijek se prebacuje odgovornost na druge: kulturna vijeća su smokvin list za nečije tuđe preskakanje odgovornosti, a aktualni model otkupa preveliki je zadatak za većinu knjižnica na kojima je sada najveća odgovornost. Situacija je kaotična. Hoće li nova politička garnitura u Ministarstvu nakon izbora ponuditi neki novi, treći model?! Zar opet bez kontinuiteta, s eksperimentima, jer je valjda najvažnija formalna „živost“ bez supstancije…?
Slavko Kozina, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara: Tražili smo od MKIM povećanje liste A, povećanje proračunskih sredstava i druge promjene
Zajednica nakladnika i knjižara HGK se uključio kao aktivan dionik u proces koji je tri puta u zadnjih 8 g. pokušan implementirati Novi model otkupa od strane MKIM-a.
Cilj sa strane ZNK HGK je bio transparentniji, fleksibilniji te dugoročno održiviji sustav otkupa, a istovremeno sa zaštitom „kanonskih“ tj. vrijednih novih naslova u hrvatskoj književnoj produkciji.
U ime ZNK HGK formirana je radna grupa za komunikaciju na ovu temu
– Slavko Kozina, Naša djeca d.o.o., predsjednik ZNK HGK
– Nikica Micevski, Fokus komunikacije d.o.o., član Vijeća
– Matilda Bulić, Školska knjiga d.d., članica Vijeća
– Ivana Ljevak Lebeda, Naklada Ljevak d.o.o., članica Vijeća
– Seid Serdarević, Fraktura d.o.o., član Vijeća
– Marina Kralj Vidačak, Planetopija d.o.o., članica Vijeća
Tražili smo MKIM, nakon njihovog prvog prijedloga modela:
1. Povećati listu A tako da minimalno 40% sredstava bude utrošeno na naslove s liste A.
2. Kako bi se omogućila dostupnost vrijednih naslova široj javnosti, predlažemo da se obavezni otkup proširi na više od trenutno predloženih 56 knjižnica.
3. Kako bi se regulirali tržišni odnosi, predlažemo da maksimalni rabat za knjižnice bude -10%, izuzev nabave na promocijama i sajmovima kad je prema Sporazumu o JCK maksimalni popust -20%.
4. Povećati proračunska sredstva na 1,99 mil EUR , sukladno povećanju broja naslova na A I B listi te inflaciji.
5. Za transparentniju provedbu predlažemo kvartalno izvještavanje u novom softveru MKIM-a (potrebno je dodatno dogovoriti koji će podaci biti javno dostupni).
6. Predlažemo objavu ažuriranog popisa svih knjižnica prema kategorijama s kontaktima ključnih osoba te ažurirani adresar svih nakladnika čija se izdanja nalaze na A i B listi.
7. Lista A i B imaju kvalitetu kao kriterij, a ne žanr.
8. Popis naslova za otkup bi se ove godine uveo dva puta, a već slijedeći tri ili četiri puta, kako bi knjige bile prilagođenije izdavačlim ciklusima
9. Dugoročno, a temeljem analize rezultata provedbe pilot-projekta, predlažemo propisati postotak određenih vrsta djela (odrediti broj/ postotak naslova u pojedinim kategorijama kao što su romani, publicistika, poezija, monografije, slikovnice, knjige za djecu i mlade, drama, kratka proza, eseji i kritika, znanstvena i stručna knjiga, strip). Dakako, odstupanja su moguća ovisno o ukupnoj godišnjoj produkciji svih nakladnika.
Navedeni prijedlozi donijeli bi sljedeću korist:
– zaštita kvalitetne produkcije te omogućavanje da ona ostane široko dostupna
– osigurano ulaganje u vrijedne, manje komercijalne naslove
– postupno povećanje samostalnosti knjižnica
– transparentnost procesa nabave preporučenih naslova
– postupno približavanje Standardu knjižnica
U samom procesu komunikacije smo imali nekoliko sastanaka i s matičarima knjižnica, ali i s malim nezavisnim nakladnicima u Ministarstvu kulture i medija (Sandorf,Mala Zvona, Edicije Božičević).
Ono što smo postigli je :
- Veći budžet za otkup od u 2023.g. ( prije, u starom modelu je bio 13 mil.kn =1,73 mil. eur.), tražili 1,99 mil EUR, potrošeno : 2,08 mil EUR
- Transparentan softver za izvještaj gdje se vidi koliko je knjiga otkupila koja knjižnica i kojim modelom kupnje ( nakladnik, distributer, sajam knjige…)
- A lista je obavezna, B lista je također obavezna, ali s mogućnošću biranja od strane knjižnice( tu se počestio krivo tumači da B lista nije obavezna) – što daje fleksibilnost krajnjim korisnicima knjižnica, ali zadržava obavezu dijela kulturnih politika
- Obveza pridržavanja 10% popusta kupovale knjižnice direktno od nakladnika ili pak od distributera
- Ukupna novčana sredstva MK-a će se dodijeliti knjižnicama na početku godine, pa olakšava samu proceduru nabave knjižnicama
- 4 kruga prijava ( prema ciklusu nakladničke produkcije), umjesto 2 koja su bila samo u testnoj godini zbog implementacijskih
- Potreba za održavanjem godišnjeg monitoring sastanka cijelog procesa (Knjižničari, ZNK HGK, mali nakladnici)
Rezultat:
- Otkupljeno: 105.807 knjiga
- Ukupno potrošeno: 2.089.619,53 €
